Otvoreno pismo Goranu Daniloviću

Napomena: Tekst je pisan prema istinitim događajima i autor je spreman i poligrafski da ih potvrdi.

Gorane, znam da čovjek tvog retoričkog dara, neće zamjeriti što mu se obraćam ovako javno: pismom i oštrom mladalačkom iskrenošću. Znam i da nećeš odgovoriti - nisi ni bližima od mene odgovarao na poruke i pozive. Ipak, budući da sam ti ovo rekao i u oči, sledeće redove pišem rasterećeno i hronološki, onako kako sam ih i živio - iskreno i punog srca. I da: persirao sam ti od prvog dana našeg poznanstva. Zbog svega što radiš ovih dana, više ni to ne mogu.

Mart, 2015 Popodnevni časovi: s nestrpljenjem očekujem susret sa tobom - poslanikom Skupštine Crne Gore, u prostorijama naše skromne i tek otvorene kancelarije Pokreta za neutralnost. Priznajem, imao sam tremu. Ja - tek svršeni student zalutao u politiku, ti - skoro dvadeset godina poslanik. Ostavio si, uz svo moje nepoznavanje tvog pređašnjeg i ne kratkog političkog puta - lijep utisak na mene. Elokventan, energičan, pun ideja, šarma - riječju: plijenio si.

Avgust, 2015 ''Vlado, neću te ubjeđivati da dođeš u Demos, pametan si momak. Lekić je, kao što znaš, na simpatičan način (sam, u kafiću - prim. autora) nedavno osnovao stranku. Znaš i sam šta ime Miodraga Lekića danas znači u svijetu crnogorske politike. Ja ću biti prvi operativac stranke, a ti jedan od stubova mog tima. Zajedno ćemo uz Lekića napraviti velike stvari. Demokratski front je mračna prošlost, a Demos svijetla budućnost. Vrijeme je za evoluciju, a ne revoluciju,” zaključuješ, ne sluteći da ćeš svega dvije godine kasnije biti predvodnik pokušaja unutarstranačke revolucije. Nisam se puno dvoumio: Lekić je, još dok sam ga pratio iz malog studentskog stana u Beogradu, bio moj politički uzor. Zbog njega sam i prelomio. Oktobar, 2015 Protesti Demokratskog fronta se zahuktavaju hapšenjem poslanika, a time i moj bijes, bunt i revolt. I pored očite i ničim izazvane netrpeljivosti DF-a ka Demosu, sa Markom (Milačićem) izlazim na ulicu da iskažem nezadovoljstvo i pružim podršku poslanicima Fronta. Svega nekoliko sati kasnije bivamo uhapšeni i ekspresno osuđeni, što dovodi do ogromne kritike javnosti, ali i, između ostalog, do revoltirane rijeke ljudi koja se slila na ulice već iduće nedelje. Nije mi bilo žao zbog hapšenja, naprotiv. Jedan od onih koji su do iza ponoći čekali moje puštanje iz pritvora, bio si i ti. Zahvalan sam ti.

Mart, 2016 Priroda je činila svoje: kako se vrijeme neumitno utapalo u rijeku prošlosti, tako je i moja pozitivna impresija o tebi isčezavala. Od onog neposrednog i duhovitog Gorana iz naše ''dječačke'' kancelarije Pokreta za neutralnost, pa do ovog - umišljenog i gordog, prošlo je svega nekoliko mjeseci. Iako je razloga bilo na pretek, jedna stvar mi je parala oči i uši: tvoja sujeta. Zapravo, čini mi se da si postao njen rob. U rijetkim trenucima tvoje prisutnosti u prostorijama Demosa, aura uobraženosti i nadmenosti koja te je okruživala, škripeći je cijepala vazduh na atome. Ne, nisi se pokazao ni kao prvi operativac stranke. Naprotiv, stranka je, zajedno sa opštinskim odborima - stagnirala. Bio si nedostupan.

Maj, 2016 Ispunili su ti se snovi: postao si ministar policije, naravno ne zahvaljujući sebi. Red je bio da uzvratim: podržao sam te i srcem i dušom. Bio si potpuno autonoman u vođenju svoje politike, bez da te je iko sputavao, iako gotovo nikakve rezultate nisi imao. Ipak, kako je tvoja formalna i, kako se ispostavilo, kratko oročena moć rasla - tako se moje dostojanstvo, ali i zaposlenih u stranci - smanjivalo tvojim prisustvom. Kao da smo te bili nedostojni. Postao si osion. Gord. Uticajniji nego ikad. Škrt na riječima. Hladan. Žao mi je što ovo govorim, ali, postao si knjiški primjer Milovog ministra. Kada sam iznio stav na žabljačkoj sjednici da Demos treba napustiti Vladu (a ti fotelju ministra) i okrenuti se sebi i radu na terenu - ostao sam u manjini, pa čak i na jedan (ne)vidljiv način snosio posledice zbog toga. Mislio sam da sam mlad i da trebam biti kažnjen zbog svoje brzopletosti. Naposletku: bili ste, ipak, rezultatima kažnjeni vi, stariji. Ti, ministar od Skadarlije, ostaješ do poslednjeg dana svog mandata u Vladi. I u službenom automobilu sa rotacijom i obezbjeđenjem. Ne zamjeram ti, možda bi i mene ponijelo. Kažu: daj čovjeku moć (funkciju) i znaćeš kakav je. Čovječe, ti si ih imao sedam, a samo je jedna - ministarska - bila dovoljna da otkriješ svoje pravo lice.

Jun, ove godine Zbog niza loših rezultata stranke, a pogotovo nepređenog cenzusa u pro-opozicionom Herceg Novom gdje si bio prvi (kao i obično) čovjek kampanje, predsjednik Lekić ti čak ni ne traži odgovornost za rad tijela kojim rukovodiš, već te na kulturan i uljudan način poziva da konačno, nakon dvije godine rada, vjerovao ili ne, počneš da dolaziš na svoj posao. Tome, dabome, lično svjedočim. Svjedočim i da sam te u službenom automobilu mogao sresti svuda, od Podgorice do Beograda, samo ne onamo gdje si visokom platom, ali i visokom funkcijom obavezan da budeš - u kancelarijama stranke. Drsko odbijaš Lekićevu molbu i još drskije prijetiš da ti ''nisi bilo ko'' i da ćeš podijeliti stranku ako treba, pozivajući se na nepostojeću većinu u nepostojećoj stranačkoj Skupštini. Izvini, ali moram reći: kukavički izbjegavaš ključne organe gdje nemaš većinu, očito nemajući petlje da se suočiš sa kritičkim tonom. Odlaziš samo na ona posijela gdje te ljudi laskajući podržavaju da koristiš statutarne rupe koje si još na samom početku, vrlo smišljeno, sam izbušio.

Prije mjesec dana Stupaš u projekat razbijanja Demosa, mahinacijama okrećući ljude jedne protiv drugih. Vođen opsesivno-nezdravom i nestrpljivom ambicijom, ali i posledicom očiglednog kompleksa vječitog ''drugog'' - prvih dana jula okuraženo krećeš u frontalni i rezultatima neutemeljeni napad na svog predsjednika i osnivača Demosa, Miodraga Lekića, ali i lov na nas - ljude koji su stali u odbranu partije. Kao istražitelj Fedjukin iz Kišove ''Grobnice'', onomad Borisa Davidoviča: ljude ucjenjuješ, obmanjuješ, psihički lomiš, obećanjima potkupljuješ, i još važnije - ne demantuješ. Znaš da govorim istinu. Da ne zaboravim: ovo nije prvi predsjednik kome si spremao omču ''svilenog gajtana''. Petnaestak godina ranije, spremio si ga i jednom drugom profesoru (prof. dr Božidar Bojović) obučen u kožu ''mladog lava'', kada ste mu preoteli Srpsku narodnu stranku. Pokušao si da ga spremiš i svom Andriji, koji te je, ipak, prozreo, prezreo i odbio tvoje napade da mu prepoloviš stranku. Svu štetu si mu nanio time što si sa sobom iz NOVE od funkcionera odveo samo jednog čovjeka koji je zalutao u politiku, ni ne sluteći da time zapravo činiš samo uslugu Novoj, ali i Andriji.

*** Na koncu, Gorane Daniloviću, više nema nazad, jer, kako neko reče: ‘’Kad uđeš u pogrešan voz, svaka sledeća stanica je pogrešna.’’ Svjestan si, vjerujem, sledećeg: nisi više mladi lav. A kako vidim, nisi ni omiljen. Tvoji, bez sumnje dobri, govori više nemaju težinu. Etikete koje nosiš se, baš poput crnog mastila ne skidaju, naprotiv, urezuju se sve dublje u tkaninu tvoje političke karijere. Političku mjeru si, u mahom svom hercegnovskom biračkom tijelu, uzeo nedavno, ne prelazeći broj 191. Partneri iz opozicije te u neformalnim krugovima sa prezrenjem tretiraju, navodeći kao razlog tvoju nepodnošljivu sujetu, nekorektnost i ničim utemeljenu nadmenost.

Lokalna istorija će te, iako o njoj očito ne misliš, zbog tvoje nezdrave ambicije i sujete, pamtiti kao otimača partija, a javnost kao talentovanijeg, umivenijeg i prosrpski orijentisanog - Darka Pajovića. Ne zaboravi, on je imao većinu u Pozitivnoj koju ti u Demosu nemaš, ali ti ne smeta da njome svakodnevno pereš usta. A danas, svega dvije godine kasnije, u političkom životu nema ni njega, a ni Pozitivne. I da: Jesam mlad, jesam neiskusan, jesam nespreman, možda čak i nedorastao svemu ovome, ali se nisam uplašio tebe i tvoje prijeteće i bijesne mašinerije sklone nasilju, jer čvrsto vjerujem da sam na strani istine i pravde, vođen i dalje svojim (naivnim) idealima zbog kojih sam ušao prije svega dvije godine u vode u kojima ti plivaš evo više od dvadeset. I ne: nisam ti ništa ostao dužan. Jedan sam od desetina onih koji su te svojim radom i svojim leđima uveli po peti put u parlament. Odužio sam se. I previše.

P.S. ‘’Ne daj se pasijim psima, Borise Davidoviču!’’ D. Kiš

Autor je najmlađi funkcioner Demosa

( Vladislav Dajković )