Izvedena predstava "Brod": Podići glavu iz pomrčine u kojoj smo zaglibili

Pravda, mir, ljudski život(i), blagostanje..., vječite su težnje i vrijednosti za koje se čovjek bori, a koje nekada djeluju nedostižno. Čini se da društvene bure koje, kao da dolaze u ciklusima i s namjerama, dodatno naglašavaju svijest o tome iznjedrivši pritom najbolje i najsvjetlije primjere pojedinaca, kakve i crnogorska istorija čuva, a koje treba pamtiti i na njih podsjećati...

Zbog toga je predstava “Brod” posebno važna, kao priča iz domaće kulturne baštine, koja tretira stvarne likove iz specifičnog trenutka u prošlosti koji veze niti i postavlja paralele sa današnjicom. U to se uvjerila i publika Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) u utorak veče kada je podgoričkom premijerom predstave otvorena nova sezona nacionalnog teatra.

Umjetničko ostvarenje rediteljke i spisateljice Ane Đorđević donosi snažnu, emotivnu, duboku, ali i društveno-angažovanu priču nastalu po motivima života, književnog opusa i političkog djelovanja čuvenog Stefana Mitrova Ljubiše koji jeste postavljen kao glavni lik, ali uz kojeg ravno stoji i njegov brat Visarion Ljubiša, mitropolit crnogorsko-primorski i prvi ministar prosvjete u Crnoj Gori.

“Stefan Mitrov Ljubiša bio je, i kao lik ostaje u komadu, borac za život, zaštitnik života, koji je cijenio iznad svega, i opsjednut idejom da spasi od smrti svako biće koje diše. U tom smislu, komad sve događaje prati iz intimnog ugla, iz vizure čoveka koji je bio okružen smrću, i šiban tragedijom umiranja najvoljenijih do mjere koju rijetko ko može da podnese, jer je intimna stvarnost svakog čovjeka ono što rađa i političke ideje...”, zapisala je Đorđević.

Višeslojna drama kakvu je Đorđević postavila otvara niz pitanja o životu, slobodi, sudbini, rođenju i smrti, ali i politici i ličnim interesima, ljubavi, porodici, žrtvama... Predstava s pravom glorifikuje težnje Stefana Mitrova Ljubiše da se mudrošću, mirnim putem, riječima i diplomatijom pobijedi rat, sukob, smrt... A u nizu slojeva, pored tradicionalnih i patrijarhalnih crnogorskih okvira koji se suptilno ocrtavaju tokom igre, predstavu uobličavaju i kompleksne (geo)političke okolnosti, Bokeljski i Krivošijski ustanak, narodna volja i nevolja, siromaštvo, (po)buna, ali mudrost i vizija onoga kojem se upravo to u narodu ne oprašta. I u svemu tome, osjeća se strah, strah od života, sudbine i odjeka kletve, strah od ljubavi i priznanja, te svojeglavnost i bijeg. A sveprisutna je bezgranična i bezuslovna ljubav, čovjek od krvi i mesa, spremnost na podnošenje žrtve, pa i patnja, praznina, ali i nada koja uvijek postoji...

Kletva izgovorena uglas, kao u antičkom horu, zaorila se na samom početku sa scene CNP-a, predstavlja breme, usud i strepnju i kao da je stvarno odredila dalji tok života porodice Ljubiša, nesreću i sunovrat, pa i samu predstavu. Ipak, i tu su prisutni duhoviti elementi koji će opustiti publiku i smišljeno ih uvući u priču mameći reakcije tokom dalje igre.

Prvi dio predstave publiku je upoznao sa postavljenom situacijom i likovima, odakle se sluti dalja radnja dok se crtaju karakteri i prepliću životne okolnosti... Polako, publika je utonula u priču koju rediteljka lijepo plete unoseći i filmske elemente u pozorišni komad, igrajući se pojmom vremena, premotavajući neke događaje i dodatno ih akcentujući. Naracija kojom se Đorđević s ukusom koristi, ostvaruje bliskost i podstiče kontakt, komunikaciju između publike i lika koji povremeno govori o sebi (u trećem licu), objašnjavajući trenutak.

Dvojica talentovanih i uspješnih mladih glumaca Lazar Dragojević u liku Stefana Mitrova Ljubiše i Stevan Vuković kao Visarion pokazali su lijep partnerski odnos na sceni, šarmantan, prirodan i interesantan, a koji portretiše dva brata, posve različita, nerijetko u sukobu, ali u neosporivoj ljubavi. I dok Visarion tvrdi da “nema mira dok ne bude pravde”, Stefan se rukovodi geslom da “nema života dok ne bude mira”. A nerijetko se kroz predstavu pojavljuje i Mitar Ljubiša kojeg igra Aleksandar Radulović, razgovara sa njima ili ih zove k sebi..

A uz neosporivu važnost njihovih likova i djela, posebnu dubinu, snagu i emociju predstavi podarile su žene (Jelena Minić, Sanja Vujisić, Maja Stojanović), tipični arhetipi jakih, čak i skrhanih, ali stamenih crnogorskih žena koje prkose sili, prijetnji, nevolji i životnom bolu.

Rediteljka uspijeva i da prikaže društveno-političke okolnosti, političku situaciju u Boki Kotorskoj, nezadovoljstvo u narodu, širi se dalje ka segmentu crkve i vjere, ali i čitave države...

Na spontanu pojavu Pavla Prelevića u ulozi knjaza Nikole, publika je odmah reagovala, a desio se i trenutak probijanja čuvenog zida između publike i scene, što je ispraćeno pozitivnim povratnim reakcijama, uz pad tenzija i stisnutosti koje je radnja donijela... S. M. Ljubiša se bori za mir, politiku i diplomatiju, dok knjaz podsjeća na važnost junaštva i borbe, te na svoje pretke, ne propuštajući priliku da citira Svetog Petra Cetinjskog, ali i da se poigra sa značenjem citiranih riječi...

“Komad donosi prespitivanje o duhovnom životu, svjetovnom životu, političkim prilikama i neprilikama, porodičnim odnosima… Čovjek ima mnogo materijala za razmišljanje nakon ove predstave”, kazala je glumica Maja Stojanović, a to potvrđuje i Vuković koji iznova oduševljava publiku.

“Istorijski događaj je samo polazište, početna tačka, da bismo tokom samog procesa rada shvatali koliko nas se sve ove priče danas zapravo tiču. Ne možemo da zaobiđemo sve ono što se oko nas danas dešava, a i mi danas živimo to isto, bez neke velike razlike. Ciljali smo na to da se današnji gledalac u ovom trenutku pronađe i poveže sa onim što se desi kada se vrši određena tortura nad tobom, bez obzira kojeg žanra i kako režirana bila predstava. Pitanje je kako reagovati kada shvatiš da se sve to tebi dešava...”, rekao je Vuković.

Lazar Dragojević podsjetio je na repliku: “Nema te države koja je važnija od jednog ljudskog života” i kazao da ne treba gledati na prošlost, koliko se usredsrediti na sadašnjost.

“Ja, kao pojedinac i čovjek od 27 godina, ne znam da li se i koliko toga promijenilo. Smatram da se bavimo nekim stvarima koje nisu toliko bitne i važne. Treba da idemo u korak sa vremenom, u 21. vijeku, 2023. godini, a ne da se vraćamo u mračni srednji vijek ili u vrijeme kada se ova priča desila, kada je Stefan Mitrov Ljubiša živio. Nažalost, nismo previše odmakli”, ispričao je Dragojević i dodao da je “predstava bitna, jer možemo podstaći pojedinca na razmišljanje, a onda se mogu i desiti promjene”, no:

“Nema velike promjene. Priča koju pričam sa scene dešava se oko mene, tiče se mene, a vjerujem da je i publika mogla to da osjeti, da je ostao taj gorak ukus kraja takvog kakav je...”, dodao je Vuković.

Cilj je ujediniti se, živjeti u miru i skladno, jedni sa drugima, a bure koje to otežavaju, dešavaju se i danas.

“Nama mora da se desi neko zlo da bismo se ujedinili, pa i razmišljali... Ali i to se dešava, ima nade, ja sam vječiti optimista, potrebno je samo da malo podignemo glavu iz te zakukuljene pomrčine u koju smo zaglibili, s ciljem da ujedinjeni, zajedničkim snagama sagradimo jak brod kojem nijedna bura neće moći ništa”, rekao je Dragojević.

Rediteljka i autorka teksta u zapisu o djelu dodala je i da je ova predstava omaž ideji koju je Stefan Mitrov Ljubiša zastupao, a kojoj bi se i danas trebalo okrenuti.

“A to je da je otvorena pobuna pogrešan put za ostvarenje ciljeva. Ona bi bila priča o njemu kao osobi koja je, uprkos otporima sopstvene sredine, čak i brata, provela u propagiranju mira, nenasilnog otpora i borbe koja se sprovodi samo kroz politiku”, piše Đorđević.

Glumački ansambl nagrađen je stojećim ovacijama i višeminutnim aplauzom publike među kojom se pojavio i veliki broj predstavnika Ministarstva kulture i medija Crne Gore, ali i ljudi iz struke na koje je gledalište i naviklo. Jelena Minić zaključila je da je Crnogorsko narodno pozorište dobilo predstavu kojoj se raduju i glumci i publika.

“Dok sam stajala na sceni, opijena premijernim aplauzom, srce mi je bilo puno i na mjestu. Zahvalna sam svakom ko je podijelio radost i emociju sa nama. Brod plovi dalje! Srećan nam početak sezone, neka živi pozorište”, kazala je Minić.

Ostatak tima čine i scenografkinja Ljubica Petrović, kostimografkinja Svetlana Cvijanović, lektorka Dubravka Drakić, asistentkinja režije Nataša Milićević, asistentkinja kostimografa Mia Đurović, muziku je komponovala Nina Perović, a izvršna producentkinja predstave je Janja Ražnatović.

I dan kasnije, nakon predstave, odzvanjaju izgovorene replike: “Ljudi koji u mraku prebivaju jedino se zavadom i zabavljaju”, “I dok još ima snage da se buni, svaki čovjek, svaki narod je živ”, “Nema te države koja je važnija od jednog ljudskog života”...

( Jelena Kontić )