Izmirski dobri ljudi

Na šalteru izvan aerodromske zgrade uzeli smo elektronske kartice na dopunu, koje nam obezbjeđuju vožnju metroom do grada. Ako ste u nedoumici kuda da krenete, neko će odmah zastati, pitati kuda idete i pokazati vam lift, stepenice, peron. Taj utisak će se tokom boravka u Izmiru samo potvrditi - ljudi su uvijek spremni da pomognu, pritom su strpljivi i vedri. Kada smo na stanici Hilal, na kojoj sa brze, aerodromske linije presijedamo na gradski metro, za trenutak oklijevali, mladi par sa bebom u kolicima nam je pokazao gdje da dopunimo kartu i na koji peron da siđemo. Izgubili su sa nama desetak minuta, rado su razgovarali. Taj mladić dolazi poslovno za Srbiju i hvali Beograd, ali mu je Niš najdraži. Rastali smo se uz osmijehe. Kada vam tako počne boravak u nekom gradu, onda i vi njegovim ulicama hodate otvorena srca i uma. Naš sagovornik nam je rekao da je cio grad okrenut kao obali zaliva i da vrijedi vidjeti nekoliko krajeva ove turske metropole sa više od četiri miliona stanovnika.

Izašli smo na stanici Basmane - moglo bi se reći da je to centar Izmira, uz konstataciji da je ono što se podrazumijeva pod centrom toliko razvučeno uz obalu i zavučeno u dubinu grada, da taj polukrug predstavlja grad veličine Novog Sada. Hotel nam se zove Piano, i zaista su stepenice obojene kao klavijature, a na zidovima su notni zapisi.

Poslije kraćeg odmora, spremni smo da uronimo u izmirski život, koji tog vrelog popodneva pulsira svojim snažnim ritmom. Bulevarom Gazi idemo ka obali mora. Na trenutke me Izmir podsjeti na Solun ili Atinu - moderna arhitektura i palmoredi.

Na obalu

Nakon desetominutne šetnje izlazimo na Ataturkovu ulicu koja se pružila duž obale. Šetalište kraj vode već je puno ljudi, sunce se naginje ka zapadu, vrućina pomalo popušta. Šara na šetališnoj površini ima skoro hipnotičko dejstvo ako je baš dobro zagledate - i pruža se u nedogled.

Uz samu obalu, na betonskom keju, pecaroši u nizu mirno zabacuju udice. Ne razgovaraju. Jedan stariji čovjek ima tranzistor, sjedi na tronošcu i povremeno gucne turski čaj. U staklenoj čaši se na dno smjestila žiška sunca. Pa ko da ne poželi da sjedne pored njega i bez glasa otprati sunce u egejske dubine.

Krenuli smo desno, na sjever, prema Trgu republike (Cumhuriyet Meydanı). Iza leđa nam stižu sve veće grupe partijskih aktivista sa zastavama. Subota je, Trg je ograđen sa svih strana, policija čami u sporednim ulicama. Očito je ovo glavno mjesto za partijske skupove, proteste, demonstracije svih vrsta. Sjetim se da sam pročitao kako je Izmir najliberalniji turski grad u kojem vladajuća stranka nikada nije pobijedila. U ovaj turski grad se čak doseljavaju mlađi ljudi iz drugih djelova Turske, kojima je dosadila konzervativna dominacija.

Odlazeći, bacamo još jedan pogled na Trg Republike. Suton je od kamenog Ataturka na kamenom konju napravio crnu siluetu koja se propinje u večernju rumen.

Taj spomenik je nastao poslije turske pobjede u tursko-grčkom ratu, figura Ataturka koji jaše konja usred ratnih scena i jedna od njegovih čuvenih rečenica ugravirana u podnožje: „Armije, prvi vam je cilj - Sredozemlje“. Taj cilj je turska vojska ostvarila 1922. preuzevši Izmir poslije trogodišnje grčke vlasti.

Te večeri zadržali smo se u tom modernom dijelu grada, po kojem su rasijani stakleni neboderi, fensi kafei i hoteli zapadnih kompanija. Uspjeli smo da pronađemo lijepu baštu kafića Midpoint i da tu pustimo da se slegnu prvi utisci.

Park kulture na tragičnom mjestu

Sjutradan smo krenuli prema najvećoj zelenoj površini u gradu - Parku kulture. Život se u Izmiru, kao i širom Mediterana, budi nešto kasnije nego na kontinentu. Jer traje duže u noć. Pošto smo već od devet na ulicama, skoro da smo sami na njima. Tu i tamo neki prodavac đevreka i ljudi koji čekaju tramvaj. Ogromna površina izmirskog sajmišta, ograđena i besprekorno uređena, ima nekoliko ulaza. Odlučimo da uđemo na jednu od mnogobrojnih kapija - ova je, po švajcarskom gradu, nazvana Montre.

Interesantan je sam nastanak Kulturnog parka. Gradska uprava je tridesetih zaključila da će dotadašnje mjesto za održavanje sajma već u narednim decenijama postati tijesno. A na mjestu bivše jermenske i grčke četvrti uništene požarom bilo je mjesta napretek. Prvi ljudi grada nisu imali problema sa sovjetskom vlašću, pa su otputovali u Moskvu da bi saznali kako je nastao čuveni park „Gorki“. Tamo su im 1935. dvojica ruskih arhitekata razradili projekat. Pred njegovim ostvarenjem u Izmiru stojimo sada, krajem ljeta 2023.

Tiha unutrašnjost parka, ogromno drveće, paviljoni, spomenici, biciklističke i pješačke staze. Nakon polusatne šetnje i predaha u dubokoj hladovini na klupi ispod palmi, shvatili smo da bi nam za obilazak cijelog parka bilo potrebno više od jednog dana. Izmir nas je zvao i drugim lijepim mjestima, odlučili smo da se rastanemo od parka.

Sve vrijeme sam imao svijest da ne hodamo samo po odnjegovanom parku, već i po bivšem stratištu. Ovdje je prije jednog vijeka nasilno okončan život dvadesetak hiljada Jermena i Grka, u paljevini i pogromima, a 200 000 ih je prognano. Izlazeći ispod luka kapije, moju posljednju tužnu misao tog dana posvetio sam njima.

Alsandžak - kosmopolitska supstanca grada

Zapadno od Kulturnog parka prolazimo kraj džamije pred kojom dokoni čistač cipela poluglasno izgovara kuranske ajete, dok mu velika muslimanska sveta knjiga pokriva cijelo krilo. Nekoliko minuta hoda i već smo na početku pješačke zone sa mrežom sporednih ulica u kojima tek otvaraju bašte ponekog od sijaset kafića i barova. Glavna ulica se zove Kiblis Sehitleri i šoping u njoj može da bude dug i naporan.

Poslije višesatne šetnje po četvrti najzad osjetimo potrebu da se negdje skrasimo uz piće. Sjetio sam se da sam odmah po dolasku u Alsandžak vidio sokak sa kafeom koji me privukao baštom zasvođenom zelenilom i muzikom koja bi se mogla svrstati u turske šansone. Kafe Poetika. Problem sa ovakvim djelovima grada jeste, da čovjek ne može biti siguran da će u toku dana dva puta proći istim putem kroz lavirint. Imamo sreće. Poetika se ubrzo pojavljuje iznenada, kao što je prethodno i nestala iz vidokruga. I kada smo već nabasali na nju - ostaćemo tu dobra dva sata.

Ovdje je sok od cijeđene pomorandže zaista dostojan svog naziva. To su plodovi koji su se napili sunca. Tako se i mi osvježimo tom gustom tvari, potpuno nadmoćnom u odnosu na ono što u Evropi najčešće nazivaju cijeđenom pomorandžom.

Na drugoj strani sokaka je mural sa stihovima Džena Judžela, jednog od najznačajnijih turskih pjesnika prošlog vijeka. Judžel je rođen 1926. u Istanbulu, studirao je latinski i starogrčki u Ankari i na Kembdridžu. Kada se vratio u Tursku, osuđen je na 15 godina zatvora jer je prevodio tekstove Čea Gevare i Maoa. Poslije dvije godine je izašao iz zatvora prilikom generalne amnestije. Postao je jedna od vodećih pjesničkih i prevodilačkih figura Turske - njegovi prevodi Šekspirovih komada važe kao fundamenti za turski pozorišni život. Umro je 1999. I šta nam poručuje mrtvi pjesnik ovog vrelog izmirskog popodneva? Na zidu su ispisani odlomci iz njegove pjesme „Molim samog sebe za oproštaj“. Pjesmu sam pronašao u njemačkom prevodu. Jedan stih glasi: „Uvijek sam davao, davao, ne mareći da li ću nešto dobiti zauzvrat. Zapravo nisam htio da budem jak, ali morao sam, i bio sam“. Da, kafić se zove Poetika. Judželova poetika.

Stablo Republike

Izbijamo opet na šetalište kraj mora koje se u ovom dijelu zove Kordon. Mada se radi o milionskom gradu, u Izmiru uz obalu zaista ima mjesta za svakoga. Trg Gundodu je još jedna od značajnih tačaka grada. Na njemu se održavaju koncerti i politički skupovi. Prije dvadeset godina tu je podignut spomenik „Stablo Republike“.

Turski skulptor Ferit Osšen je uz pomoć 13 konjanika predstavio tursku nacionalnu borbu. U podnožju spomenika urezani su reljefi koji simbolišu hetitsku, seldžučku, osmansku epohu, a niz se završava osnivanjem Republike Turske.

Logično je da je u blizini i Ataturkov muzej. Vraćamo se prema pješačkoj zoni. Ovaj put šetamo sve do stanice Alsandžak. Tamo je 2014. podignut spomenik koji predstavlja fudbalera Saita Altinordua. On je za klub iz ovog kraja igrao do sredine pedesetih godina prošlog vijeka, punih 27 godina. Čvrst odbrambeni igrač je odbio ponude moćnih istanbulskih klubova, i nikada nije mijenjao dres.

Kada je u Turskoj 1934. stupio na snagu zakon o obaveznim prezimenima Sait kao prezime uzima ime kluba za koji igra - Altinordu. Poslije fudbalske karijere otvorio je kafanu u kraju, njegova žena je ostavila svjedočenje da je i sam volio da popije. Ispod spomenika stoji zapis: Dobar čovjek. Dobar građanin. Dobar fudbaler.

Pomalo sam dirnut ovom pričom iz vremena kada se ljubav prema svom kraju i svom dresu nije mogla kupiti. Odlazimo iz uzavrele četvrti koja se tek sprema za veče. Preumorni smo da hodamo, pa uzimamo tramvaj. Kao i metro, izmirski tramvaj je tih, moderan i čist.

Veče na Konaku

Silazimo na stanici Konak. Hodamo duž mora prema bivšem pristaništu koje je pretvoreno u prodajno-gastronomski centar sa nizom restoranskih terasa. Od njega preko jedne od glavnih izmirskih saobraćajnica pješački most vodi u stari grad i na čuvenu pijacu. Ako se čovjek osvrne na vrhu mosta, može još jednom da vidi zgradu bivše carinarnice koju je 1890. projektovao Gistav Ajfel, Ataturkovu ulicu i kej sve tamo do Alsandžaka.

Danas nećemo stići da obiđemo Sahatkulu, izmirski lift u jevrejskom kvartu, jednu od najvećih orijentalnih pijaca u zemlji, a ni antičku Smirnu. Sve to je priča za naredne dane.

Zaveo nas je muzikom restorančić nadomak pješačkog mosta. Pjevačica i muzičari davali su sve od sebe da se u predvečerje ulica napuni žalom i čežnjom, za nedostižnim stvarima, za minulom ljubavi, za izgubljenim zavičajem. Žal za mladost da me mine.

Kada je primijetio da smo zastali, konobar je odmah prišao i pitao nas da li želimo sto. Svi stolovi su bili zauzeti. Pokazao nam je da sačekamo. Otišao je i brzo se vratio sa stolom koji je podupirao glavom. I tako smo više na pješačkoj ulici nego u bašti proveli lijepo veče uz turski roštilj i hladno pivo koje se kao na minhenskom Oktobarfestu toči na litar - ali ta količina u Izmiru košta svega četiri eura.

Sjutrašnji dan će početi posjetom sokaku koji je dobio ime po šansonjeru i glumcu Morenu. On je u svojoj najpopularnijoj pjesmi na turskom pjevao: „Svake večeri votka, rakija i vino“. Sudeći po ovome što smo vidjeli , čuli i osjetili te večeri, te po ovacijama koje je doživjela pjevačica, izmirski Turci i dalje žive po uputstvima svog omiljenog pjevača. Samo što su njegovom nizu dodali i pivo.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )