INTERVJU Zdenka Kovačiček za "Vijesti": Dešavalo se da me diskografske kuće odbiju pa da iz svog džepa finansiram džez

U januaru puni 80 godina i iako bi, da može, rođendan proslavila daleko od očiju javnosti, porodica, prijatelji, ali i oni koji 65 godina uživaju u njenom izuzetnom vokalnom izvođenju, joj to ne dozvoljavaju. Zbog toga je odlučila da jubilej obilježi objavljivanjem autobiografije, a vjerovatno i nekim slavljeničkim koncertom.

O karijeri, muzici, glumi, modi, o hitovima, i greškama, o sebi, ali i o drugima, o kćerci i unuku, za “Vijesti” je govorila Zdenka Kovačiček, pjevačica koju ne bez razloga zovu evropska Dženis Džoplin.

Kao tinejdžerka odlučila da živi muziku

“Nije lako održati se 65 godina na sceni. Bilo je u početku možda nekog dokazivanja, a poslije je preraslo u ozbiljan rad, veliko zadovoljstvo, i uživala sam u svim lakim i teškim trenucima. To je moj put, ja sam to odabrala. Muzika je postala moja profesija, moj život, i jednostavno sam išla dalje. Kada sam htjela nešto da realizujem, onda za mene nijesu postojale prepreke. Dešavalo se i da me diskografske kuće odbiju pa da iz svog džepa finansiram džez. Nijesam bila diskografski komercijalna, ali neki albumi su tek sad procijenjeni do prave vrijednosti. Moj album se 1978. prodavao po cijelom svijetu. To nema niko od naših pjevačica. Možda od pjevača ima Goran Bregović i niko drugi. To je meni to veliko zadovoljstvo”.

U muzički svijet ušla je veoma rano - ona i Nada Žitnik su, kao trinaestogodšnje tinejdžerke, nastupale kao “Duo Hani”, od 1957. do 1964. godine. Imale su čak i evropsku turneju, dobijale po 200 pisama dnevno, snimile film u Beogradu...Već tada je znala da bez muzike neće moći. Ali, ni muzika bez nje.

Priznaje da nikada nije ni očekivala da će se obogatiti od muzike i da je željela samo jedno – da njen život bude muzika. I uspjela je u tome iako, kako reče, nije uvijek bilo lako ostati na putu koji je zacrtala. Lakše je bilo odustati, ali riječ odustajanje nije bila sastavni dio njenog rječnika.

“Imala sam 25 turneja po bivšem Sovjetskom Savezu i nijesam morala da razmišljam o egzistenciji. Mogu slobodno reći da me u to vrijeme Rusija doslovno othranila”.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Zdenka je nastupala u Primoštenu, za rođendan Mihaila Gorbačova, kada se ujedno obilježavalo 200 godina od Pereatrojke i to joj je jedan od najdražih nastupa u karijeri.

“Elektra” i “Frka” aktuelne i nakon više od 40 godina

Bila je i preteča elektronskog zvuka na ovim prostorima. Pjesma “Elektra”, koju je snimila 1978. godine pokazala je da su ona i Igor Savin uradili toliko kvalitetnu kompoziciju da će upravo tom pjesmom ikona mode, Karl Lagerfeld 2017. godine zatvoriti Šanelovu reviju u Parizu.

“U ono vrijeme ta ‘Elektra’ nam je falila za album. To su bili počeci elektronike svuda u svijetu. Pjesma je u Austriji dobila svoje vinil izdanje i oni su izgleda čuli, dopao im se moj vokal koji ide u četvrtu oktavu i pjesma se našla na zatvaranju Lageferdove revije. Nijesam u svijetu mode, ali je pratim, i za mene je Karl Lagerfeld najveći. Izdali su jedan ekskluzivan CD pod firmom Šanel, sa potpisom Karla Lagaferda, i mi smo na prvom mjestu. Šta može bolje od toga”, pita se Kovačiček.

Njena čuvena pjesma “Frka”, koja je izašla prije četiri decenije, ponovo je, zahvaljujući, grupi Nipplepeople počela da živi i postala jedan od najvećih hitova na hrvatskoj sceni. Zdenka ne krije zadovoljstvo što i nove generacije uživaju uz “Frku”, ali i što je mladim muzičarima pjesma bila zanimljiva.

“To je zaista velika stvar jer nema puno pjevača čije pjesme mlada generacija ‘otkrije’ 40 godina nakon što su snimljene. To mi je veliko zadovoljstvo”.

Džez je, kažu, muzika za odabrane, a Zdenka nije sigurna da li je ona odabrala džez ili je džez odabrao nju. U svakom slučaju, našli su se i jedno drugom “odlično” leže. Po svemu sudeći i publici koja duže od šest decenija uživa slušajući njeno izvođenje kako džez muzike, tako i soula i rokenrola.

Od muzike se, kaže nije, umorila, a nada se ni muzika od nje. “Baterije” puni “dobrim spavanjem”, a iako ne želi da razmišlja da li bi neke stvari danas drugačije uradila, jer, kako reče, vrijeme ne može da vrati pa je sav trud oko promjena uzaludan, svjesna je da bi danas u pojedinim situacijama drugačije postupila.

“Neke stvari sebi nijesam trebala dozvoliti - da pjevam prateće vokale kolegama koje su me na taj način pokušale omalovažiti. To je u svijetu, među kolegama kulturno i civilizovano da jedni drugima pjevaju vokale. Kod nas to nije tako. Nijesam trebala na to trošiti vrijeme, mogla sam ga iskoristiti korisnije, ali dobro. Ljudi su različiti. Neko ima kulturu da kaže hvala, da kaže da sam mu pomogla u počecima, a neki žele zataškati da se to ne zna, jer ja sam uvijek bila iznad njih”, otvorena je Zdenka.

Pozorišna scena joj je uvijek bila privlačna

Veliki je zaljubljenik u scensku umjetnost, posebno pozorišnu, i žao joj je što nije završila glumačku akademiju.

“To sebi ne mogu oprostiti, jer postoje te predrasude kad nemaš akademiju. Naravno da i u toj branši postoji ljubomora, kao u svakoj drugoj. Glumci su divni umjetnici, ali vole sebe, boje se konkurencije. Uglavnom sam igrala u mjuziklima gdje sam pjevala. Bilo mi je dvostruko teže realizovati nešto kao vanjski saradnik pozorišta, nego da sam bila unutar njega, tako da sam sama odabrala taj teži put, ali sam više bila srećna kad sam uspjela realizovati ono što sam zamislila. Očito su reditelji prepoznali moj talenat i veliku želju, iako nikad nijesam bila toliko sigurna u sebe, da sam postigla i naučila sve, da nemam ništa više da učim. I dan danas učim i nikad nisam zadovoljna sa onim što sam napravila. Uostalom, to je odlika Jarca - nikad zadovoljan, uvijek ide naprijed i uvijek može bolje”.

Počela je da glumi kada je imala pet godina - u Pionirskom pozorištu, danas Zagrebačkom pozorištu mladih, i maštala da će postati glumica, mada je muzika oduvijek privlačila. Ali, sa 13 godina se dogodio “Duo Hani”, prvi nastupi, aplauzi, nagrade, putovanja i slava, i Zdenka je odabrala muziku. Ali, nije zaboravila ni glumu. Igrala je u mnogim mjuziklima, poput “S ljubavlju, Janis” i “Ela i Marilin”, u rok operi “Grička vještica”, u predstavi “Ljubav, gubici i moda”, imala je čak i televizijsku emisiju “I to sam ja”...

U šali kaže da posthumne nagrade “ne prihvata”

Iza nje je na hiljade intervjua, ali bez razmišljanja zna koji joj je najdraži - kada je nakon Lagerfeldove revije njena kćerka Tina uradila intervju za jedan hrvatski časopis.

“Ona je radila sa mnom lijepe intervjue, ali najljepši je taj koji je urađen poslije saradnje sa Lagerferdom. Toliko mi je pametnih pitanja postavila, toliko lijepo je uspjela da me ‘otkrije’ tim pitanjima. Sama je rekla da joj je teško da me intervjuiše, jer me dobro poznaje. Ali, nigdje nije pretjerivala u pohvalama. Napisala je realnost koju je sa mnom proživljavala. Dok je mogla, sa mnom je putovala na turneje, a kad je krenula u školu više nije mogla sa mnom ići. Znam da joj je bilo teško, jer sam bila puno na putu i da sam joj jako falila. Nije me bilo u tim najtežim godinama, pa je nekad i bila tužna. Sjećam se jednog mog dolaska s turneje nakon četiri mjeseca, a ona je još bila jako mala, čuvali su je djed i baka, gledala se i pitala: ‘Mama, jesi li to stvarno ti’. E tad sam se ‘raspala’. U tom intervjuu sve što je napisala je istinito, realno, bez pretjerivanja”, kaže ponosno, ali i sjetno “žena za sva vremena”.

Postoji još jedna osoba u njenom životu na koju je posebno ponosna i koju ne zaboravlja da pomene - to je njen dvogodišnji unuk Maks za koga već sada vidi da je muzikalan i da ima ritma.

Kao što zna koji joj je najdraži intervju, tako se ne dvoumi ni kada treba izabrati najdražu nagradu.

“Porin za životno djelo. Rekla sam im da su stigli na vrijeme, jer moglo je biti prekasno. Postuhmno ne želim nikakve nagrade. Zabraniću svima oko mene da bilo šta posthumno primaju, nekakve zahvalne nagrade. Ne hvala, doviđenja. Namjeravam da pjevam do kraja. Već sam imala u planu da se odmorim, da idem u penziju, ali taj novi album, pa novi bend, publika, jednostavno mi ne daju. Ali, moram stati na loptu, misliti na zdravlje, jer zna da bude jako zamorno. Moglo bi biti opasno”.

Ali, opasno je za nju i da odloži mikrofon i da se odrekne džeza i muzike.

“Uvijek sam birala onu višu kategoriju, a džez je najviša kategorija. Onaj ko pjeva džez taj može sve. Tu sam htjela da budem apsolutno, bez obzira da li se to prodaje ili ne, imamo li koncerte ili nemamo. Džez je bio moja najviša tačka ostvarenja. A ovo drugo mi je bilo iz zabave, znatiželje i evo u svakom žanru sam uspjela postići neki uspjeh”.

Januar je blizu, a Zdenka tada proslavlja 80. rođendan. Blizu su i slavljenički koncert i knjiga.

“Moraće neki koncert da bude. Neće mi dozvoliti da to ne bude obilježeno. Rekla sam da ću otići tamo gdje me niko neće naći, ali su mi poručili - samo probaj. Pišem biografiju i do tada mora biti gotova. Još nijesam smislila naslov, a radni naslov bi mogao da bude ‘Moja životna priča’. Biće u toj knjizi ono čega se sjećam, tih momenata, anegdota, turneja, teškoća, lakoća, razočaranja, istina o mojim kolegama. Svašta sam doživljavala, i od kolega i istinu ću napisati. Možda će se neki prepoznati, neke ću možda spomenuti imenom, neke neću, ali bilo je tu i lijepih i ružnih stvari. Sve ću to istinito napisati”.

( Svetlana Mandić )