Snagom volje do vrha Zla Kolata

Kada sam se po prvi put, 2010. godine popela na Bobotov kuk smatrala sam da sam se popela na najviši vrh Crne Gore. Ne znam tačno kad je vrh Prokletija Zla Kolata preuzeo tu titulu od Bobotovog kuka, ali znam da i danas mnogi neće to da priznaju. Ipak, činjenica je da je Zla Kolata viša za 11 metara i tu mjesta raspravi nema. Prvi put sam posjetila Plav i Gusinje iste godine kad sam se popela na Bobotov kuk. Prošetala smo se do Ropojanske i doline Grebaja, gledala uvis prema veličanstvenim vrhovima i bila zadivljena njihovom ljepotom i monumentalnošću. U tom momentu nisam gajila ni mrvu nade, a ni ambicije, da se vinem u te visine. Uvijek sam sa žaljenjem govorila da sam do Prokletija stigla prekasno. Ali… “nikad ne reci nikad” – kaže čuvena izreka koju ja stalno zaboravaljam, a koja se često pokaže tačnom. Tek, mic po mic, počela sam da upoznajem i Prokletije. To upoznavanje je trajalo dugo i sporo, uz moje nezaobilazno, pesimistično: “E, još ovo i sigurno više nigdje neću moći”. Tako su se nanizali Volušnica i Popadija, Hridsko jezero, Hridski krš, Visitor, Buni jezerce, umalo pa Rogopeč (ali posustasmo na 50 m od cilja), Podgoja, Grebenit i Berizdolj iz Ljepuše (iz Albanije), Tromeđa na Bogićevici i na kraju, mislili smo, vrhunac naših avantura na Prokletijama – Trojan.

Iznenada je stigla vijest da je dio puta koji vodi ka Zloj Kolati asfaltiran (1,7 km), a dio (2,4 km) probijen kao makadamski i može se iskoristiti sa dobrim terencem. Iako sam generalno protiv asfaltiranja puteva kroz nacionalne parkove (radi jedne kuće za izdavanje), kad se ovo već desilo, trebalo ga je iskoristiti. Osokoljeni usponom na Trojan, uz Sanjino: “Ma, možete vi to, sigurno”, bez mnogo razmišljanja odlučili smo da se popnemo i na Zlu Kolatu.

Iako se put “skratio” za oko 8 km i oko 340 visinskih metara, i dalje je to bio tvrd orah za nas, ali su nam Sanjine riječi dale vjetar u leđa. Ona najbolje od svih zna koje su naše sposobnosti. Ako kaže da možemo, možemo.

Prespavali smo u “Eko katunu Rosi” da bismo što ranije startovali. Ustali smo u zoru, napravili sendviče, napunili boce vodom i krenuli. Od smještaja do katunske kolibe pored koje smo ostavili auto prošli smo 5,7 km. Makadamski put je bio loš na pojedinim krivinama, ali smo stigli do cilja, iako sam ja u više navrata molila da ostavimo auto i nastavimo pješke. Iznad parkinga je stajao natpis “Caffe”. Pitali smo vlasnika smeta li mu auto i obećali da ćemo svratiti na kafu ako se živi vratimo. On nam je dao dodatne instrukcije: ide se još malo makadamskim putem, a onda, na oštroj krivini skreće desno, ulazi u šumu i dalje samo treba pratiti markacije. “Samo…”

Krenuli smo krajnje poletno: odmorni, motivisani. Kad smo izašli iz šume i bacili pogled na Zlu Kolatu koja je virila iz daljine prvi put me presjekla misao: “Ne zna se ko je luđi: Sanja ili ja. Ona koja je rekla da ja ovu mogu, ili ja koja sam joj povjerovala”: Zadržala sam misao za sebe i grabila dalje. Smjenjivala su se razna okruženja. Šumu je zamijenilo kameno more koje me je mnogo podsjetilo na Orjen, posebno na Subru. U dosta navrata sam morala da odbacujem štapove i penjem se uz pomoć ruku. Duško koji ima sreću da ima duge noge lakše je prolazio.

Na kraju smo, u sred tog ogromnog kamenjara, naišli na prelijepu livadicu. Prosto je nevjerovatno na kakve se sve kontraste nailazi tokom ovih 11-12 kilometara koji vode ka vrhu. Na livadi se ukrštaju putevi. Jedan vodi ka Kolatama, a drugi ka vrhu Bora. Nismo se zadržavali. Počeo je da duva vjetar. Nadali smo se da će brzo prestati, ali se on nije predavao. Samo je pojačavao.

Kad se penješ na ovako zahtjevan vrh valjalo bi da vremenski uslovi budu idealni, jer svako ometanje može biti kobno. U nadi da će se snaga vjetra smanjiti grabili smo dalje. Stigli smo do kuloara pred glavni uspon koji je trebalo da zaobiđemo s desne strane. To je bio najlakši dio ovog puta. Sve vrijeme cilj je bio vidljiv ispred nas pa sam se trudila da gledam sebi u cipele, jer bi me svaki pogled na monumentalnost vrha tjerao da ponavljam! “Nema šanse, nema šanse!” Na ovom dijelu smo prošli pored Ledene pećine. Moram priznati da je baš ledena, mada nismo smjeli mnogo da joj priđemo zbog strmog sipara koji vodi u njene dubine. Ionako nismo planirali da se zadržavamo kad smo vidjeli koliko još imamo da se penjemo.

Kad smo stigli na obronak Dobre Kolate koja se nalazi u neposrednoj blizini Zle Kolate i preko koje se stiže do prevoja koji ih razdvaja počeli su problemi. Strana je stjenovita, skoro pa okomita, a vjetar je bivao sve jači i jači. Napredovala sam lagano, svaki put bih se zapanjila kad bih ugledala narednu markaciju. Poslije jednog, po meni, rizičnog prelaza sa stijene na stijenu, sjela sam i rekla: “Ja dalje ne mogu. Vraćam se!” Do cilja smo imali oko 600 m dužnih i oko 250 visinskih. Bila sam na izmaku živaca, a tome je najviše doprinio vjetar koji je stalno prijetio da mi poremeti ravnotežu na mjestu gdje bi to moglo da bude kobno. Duško je vidio u kakvom sam raspoloženju i nije pokušao da me ubijedi u suprotno niti jednom riječju. Odmorili smo malo, a onda sam ja polako okrenula glavu da vidim šta slijedi ako bismo nastavili. Shvatila sam da smo pregurali najgore. Odlučih da nastavimo. Kad smo bili blizu prevoja vjetar je udvostručio snagu, ali tu nije bilo bitno i ako se padne. Prvo smo rekli: “Samo ćemo do prevoja”. Tu smo stali, bacili pogled na udaljene vrhove, okomiti dio Ravne Kolate, Zlu, pa Dobru Kolatu.. Vazduh nije bio prebistar pa nismo “dobačali” onoliko koliko bi se potencijalno moglo. To je bilo neobično s obzirom da je duvao vjetar. Jer, kad već moraš da ga trpiš, bar neku korist od njega da imaš. Ali toga dana od njega nije bilo nikakve fajde.

Dok smo odmarali na prevoju vidjeli smo djevojku iz Poljske, koja nas je mimoišla tokom uspona, kako se spušta. “Idemo gore” – odlučismo Duško i ja skoro istovremeno. U prolazu proćaskasmo sa Poljakinjom. Rekoh joj: “Kad si već ovdje pođi i do Ravne Kolate. Sa nje je najljepši pogled”. Reče: “Možda neki drugi put. Sad me baš strah kako ću da se spustim.” Uz veliko protivljenje vjetra stigli smo na vrh. Ljudi koji ne planinare ne mogu da shvate taj osjećaj, niti im ga ja mogu dovoljno slikovito dočarati. Pitao me je tata kad sam mu rekla gdje sam se popela: “Šta se vidi odozgo? Čemu toliko maltretiranje i rizikovanje?” Rekla sam: “Vide se Prokletije”, i shvatila da nije to razlog tolikoj sreći koju osjetiš kad se dokopaš jednog takvog vrha. Da, penjemo se i zbog pogleda, to je neupitno. Ali, prije svega, uspon je borba sa samim sobom. Tu se testira mentalna snaga i, prije svega, volja. I konačno, tu smo! Na najvišem vrhu Crne Gore, na 2534 metara iznad mora.

Vjetar, koji nam je i do tad zagorčavao život, nije se predavao. Na vrhu je prosto brisao. Morali smo da prilegnemo iza gomile kamenja na vrhu da bismo se fotografisali i pohvalili FB zajednici da smo uspjeli. Sanja je sređivala kuću i s nestrpljenjem očekivala ovu objavu. Kasnije mi je priznala: “Znaš, prvi put sam strahovala i po malo sumnjala, ali sam računala na vašu snagu volje.” Rekla sam na vrhu: “Sad završavamo sa planinarenjem. Od sad su banje naše destinacije.” U povratku smo ipak pravili planove na uspon na Zelengoru sljedeće sedmice. Na vrhu se nije moglo ostati. Iz sjedećeg položaja sam napravila nekoliko fotografija i stuštili smo se dolje.

Sa desne strane se pružala Ravna Kolata. Ona je na teritoriji Albanije. Hoćemo li? Hoćemo! I tako… noge nastaviše da koračaju. U susret nam je išla grupa od desetak planinara. Ispostavilo se da su iz Prnjavora, iz Bosne i Hercegovine. Rekoše nam da pazimo da ne promašimo vidikovac i uputiše nas ka njemu. Na putu do vidikovca smo naišli na neobično postavljeno kamenje. Ako neko nije pravio instalaciju da zbuni planinare, onda je ovo vrlo zanimljivo i intrigantno i voljela bih da saznam pozadinu ove prirodne “galerije”. Prošetali smo do vidikovca, bacili jedan pogled iz ptičje perspektive na Valbonu i njenu dolinu i okolne vrhove. Karanfili su se odavde vidjeli najbolje. Vjetar, taj cjelodnevni partibrejker, nije nam dozvolio da detaljno osmotrimo koji se sve vrhovi vide i da uživamo u pogledu na njih. Morali smo da žurimo prije nego što izgubimo i posljednje zrno snage u borbi sa njim.

Dok smo se mi spuštali prema prevoju, drugi su se peli na vrh. Iako je bila pretposljednja subota septembra, planinara koji su željeli da se popnu na najviši vrh Crne Gore je bilo dosta. Većinom su bili stranci. Išlo se u grupama, ali je bilo i solera. Uvijek govorim da smo i nas dvoje neodgovorni što se u ovakve avanture upuštamo sami, ali da ideš baš bez ikoga, to mi je neshvatljivo. Ipak, očigledno je da je to rastući trend.

Povratak nam je, čak i u onom najkritičnijem dijelu, bio neuporedivo lakši. Konstatovali smo da smo, više gledajući u markacije nego u stazu, možda bili otišli malo iznad staze zbog čega nam je ova dionica tako teško pala. Prvo smo sa Dobre Kolate uočili onu dugu stazu koja ide skoro po ravnom i jedva smo čekali da do nje stignemo. Kad smo stigli do nje osvrnuli smo se i bacili još jednom pogled na Zlu Kolatu. Uočavali su se planinari kako se spuštaju. Pojačavali su utisak o veličini masiva iza njih. Tada smo, sa pristojne udaljenosti bacili pogled i na Dobru Kolatu i one stijene koje su nam zadale toliko muke pri usponu. Da sam, dok sam se pela, znala da tuda vode markacije ka cilju, vjerujem da bih odustala. Ispade da nekad i neznanje može da rezultira nečim pozitivnim.

U povratku smo se mimoilazili više puta sa našim prijateljima iz Prnjavora, kao i sa sa grupicom Bugara i na kraju smo se svi našli u kafeu na 1500 mnm, gdje smo natočili hladne vode i popili kafu koja nas je preporodila. U sebi sam kliktala “Je li moguće? Popela sam se na Zlu Kolatu”.

Sjutradan sam ustala kao da prethodnog dana nisam imala najveći fizički, a možda i psihički napor u životu. Poletno sam obavila sve kućne poslove. Tek u ponedjeljak me tokom jednog rutinskog saginjanja radi vađenja sudove iz mašine – presjeklo. I to me drži i dalje, tako da se Zelengora prolongira, nadam se, za sedmicu dana.

Nakupila sam dosta godina. Iskustvo me je naučilo da je u svemu najbitnija odluka i volja da se u tome ustraje. Bar meni je bilo tako tokom prohujalih decenija. Nije da nisam odustajala. Ali, ako bih nešto čvrsto odlučila, stigla bih do cilja. Čak i na Zlu Kolatu.

( Jasna Gajević )