Raskrsnica na Starom

Postoji jedno mjesto u Crnoj Gori čije čuvenje prevazilazu svrhu postojanja. Jedna raskrsnica, na Starom aerodromu u Podgorici predstavlja cijelu Crnu Goru. Funkcionisanje te raskrsnice, odnosno, njena nefunkcionalnost slika je i prilika naše političke i umjetničke scene, naše elite, poslovanja i (ne)odgovornosti.

Raskrsnica je tačno kod Volija na Starom aerodromu. Može se nazvati ključnom raskrsnicom jer ko god krene sa sjevera kroz Podgoricu ka primorju, proći će tim putem. Od nedavno, ako krenu i ka Cetinju i Budvi, usmjeravaće vozače navigacija tako da prođu pored Volija, susrešće se mnogi sa tim čarobnim čvorištem.

Vrlo često se automobili sudare, jer kad se neko sa Starog aerodroma uključuje na magistralu i želi krenuti ka Tuškom putu, moraće da se osloni i na sreću jer prolazak zavisi “odoka”, odnosno koliko dobro jedan vozač procijeni brzinu onog drugog. Sudar se desi kad ne procijeni dovoljno bezobrazluk onog drugog vozača, jer obično iz inata vozači dodaju gas i neće nikog da propuste. Magistralom se vozi brže, a svi koji se uključuju moraju da mile. Komplikacije su neminovne.

Svakodnevno se blizu te raskrsnice mogu čuti škripe kočnica i trenje guma o asfalt, a tokom noći, kad saobraćaj malo utihne, prolaznici mogu vidjeti potpise guma na asfaltu, što zaista djeluje kao umjetničko djelo, a ne dionica na magistrali.

Svim nadležnima su usta bila puna priče o toj raskrsnici. Riješiće se kažu ili nadvožnjakom ili podvožnjakom. Planovi postoje, biće spajanja, biće sve izuzetno, a za to vrijeme, agonija traje za svakoga ko krene tim putem. Svi znaju kako treba riješiti tu spornu raskrsnicu, ali niko prstom nije mrdnuo. Ta raskrsnica zaista djeluje kao mnoge naše Vlade, djeluje kao i ova buduća, koja se jedva nazire.

Kad god je neko pomislio da ne može “grđe”, priča je dobila zaplet. Voli supermarket je stavio rampe na njihov parking, vjerovatno jer su se ljudi iz okolnih zgrada zbog manjka parkinga parkirali u prostoru predviđenom za kupce koji odlaze u Voli. Legitimno i istovremeno pogrešno. Ali sad se ljudi parkiraju duž bulevara 8-8. Oni koji su navikli da se na spornoj raskrsnici polukružno okreću, moraju da “riverišu”, i to zaista bude zanimljivo, jer vozači prave slalom i poteze kao u igrici “Need 4 speed”. Psuju se majke i očevi, safre ne fali na sve strane. I to je svakodnevno i to traje godinama.

Sve to sa druge strane posmatraju automobili koji su parkirani na šljunku ka željezničkoj stanici. Načičkani su automobili za prodaju, na svakom istaknut papir na kom je naznačeno godište, kubikaža, broj pređenih kilometara, cijena i broj telefona. Loše mjesto za prodaju automobila, jer ko prođe kraj te raskrsnice, biće mu muka od pomisli na vožnju, jer dok postoji ta raskrsnica, vožnja nije uživanje, vožnja je agonija. Do daljnjeg.

Kako onda dalje? Sigurno da će se pojaviti eksperti koji će reći da posao koji treba na tom potezu da se uradi zahtijeva mnogo novca i vremena. Biće komplikacija što god da se uradi povodom te raskrsnice. Ako se pitamo zašto je tako, naravno, zato što je neko skrpio plan, odnosno skarabudžio. Ta raskrsnica je naša stvarnost, klinč, nedostatak dugoročnog plana i strategije, premošćavanje, krpljevina i rezultat najveće ideje svih vremena koja se odvija u dvije faze, prva je “lako ćemo”, a druga je “viđećemo”.

Model ove raskrsnice naći ćemo u parlamentu, u ministarstvima, na sjeveru i primorju, a ona stvarno postoji i dalje u glavnom gradu, na Starom aerodromu.

( Đuro Radosavović )