Spaliti vješticu-zagrliti ratnog zločinca: igrica političke elite

Priznati javno da su vas protjerali iz partije, partijske kolege, jer ste drugačije mislili ili imali drugačiju, možda bolju ideju u promišljanju političkog, predstavlja procjep u betonskom postamentu lojalnosti partijskih vojnika/kinja. Pritisak i nasilje se u kontinuitetu događaju unutar svih partija samo što većina žene ćuti o tom iskustvu.

Izgleda da je došlo vrijeme da žene prekinu ćutanje. Da prekinu saučesništvo u nasilju i licemjerju koje sprovode lideri, glavni odbori, važni pojedinci iz sjenke i korifeji kojima patrijarhalni okov dozvoljava da nasilje normalizuju. Svjedočenje jedne od političarki na Javnom servisu trebalo bi prikazivati svaki dan u onim formama minut ili dva kao stalno prisutan trend ne bi li se više njih odlučilo da iskaže kako su pritiskane, kako im je prijećeno, kako su uznemiravane, štipane, ucjenjivane, dok partijskim saborcima „peru čarape“ i biografije. Javno svjedočenje o proživljenom iskustvu nasilja ne bi smjelo da stane samo u ta dva javna sata ili dan.

Tema nasilja muških krugova moći unutar partijskih organizacija ne bi trebalo da bude samo predmet priče daleko od očiju javnosti i u zatvorenim ženskim nišama političarki i aktivistkinja. Pokrenuti mehanizam i prozvati na odgovornost, vrlo je teško, ove zaprašivače magle koji tvrde da umiju i mogu voditi državne poslove sa školom i bez nje, sa legitimitetom i bez njega, sa poštovanjem i bez poštovanja osnovnih ljudskih načela i ravnopravnosti, poništavanjem propisa i zakona, Ustava, a onda i partijskih statuta, kada procijene da je vlastiti interes jedino mjerilo. Što se najčešće dešava. Odgovornost ovdje ne stanuje, naši političari je nemaju u vlastitim agendama, jer da je drugačije javni prostor bi bio ostavljen onima koji proces povjerenja o zajedničkom interesu grade vlastitom odgovornošću za isti. Neposredno nakon toga partijska družina se uhvatila, kao i mnogo puta do tada: spaljivati vještice, prijetiti nasiljem dojučerašnjim saborkinjama i što da ne poznatim instrumentom da se radi o razjarenoj ludači, nekontrolisanoj i nepouzdanoj da održi kondiciju lojalnosti. Bar da su prefriganiji ili vjeruju da možemo da popijemo još onog što se inače ne pije.

Njen slučaj pokazuje da su političke organizacije pune nasilnih partijskih drugova koji prijete, lažu kada zatreba i drže moralna slova kada na njih upere prst. Zato se moglo dogoditi da osoba koja nije govorila istinu o državljanstvu i prebivalištu kandidata za predsjednika Crne Gore a sadašnjeg mandatara, još uvijek prebiva u javnom prostoru, nije udaljena od javnog djelovanja i uticaja. Zato je ponovo u stanju da definiše nečiji status, procijeni grešku, imenuje ponašanje partijske koleginice „razjarenim“, paleći „svjetinu“ da „spale“ „ludaču“. Što bratija već čini dva dana, izvlačeći iz svih rupa sve i svašta. Prizovite se i pogledajte u sebe kada kritikujete vučićevski odnos prema novinarstvu, novinama i informacijama. Prema ljudima!

„Kojima želi opravdati svoje nepoštovanje odluka partijskih organa, a što je, pored ostalog potvrdila i razjarenim napuštanjem posljednjeg sastanka poslaničkog kluba kom je prisustvovala, čim joj je stavljeno do znanja da ne govori istinu".

Partijski kolega neka dokaže da nije prijetio! Neka bude prozvan da dokaže ili odstupi i odustane od diskvalifikacije jer očigledno da se nameće kao moralna vertikala, autoritet za istinu pa detektuje kada neko laže. Sjetimo se njega smo javno uhvatili da ne govori istinu, poslanica je tek sada progovorila imamo kad da uvidimo što je to što je ona spreman da učini za javni interes. Ona je prekinula ćutanje i lojalnost. Nije jedina ali je jedina iz političke zajednice rekla o čemu se radi. Njena izjava je pokazala kojim ljudima se ukazuje prilika da (odgovorno u ime onih koji su ih birali i onih koji ih nisu birali rade najbolje što umiju) kreiraju i navodno mijenjaju političku ekonomsku i socijalnu realnost. Za sada smo vidjeli da umiju na najgori mogući način-nasiljem, uvodeći nas ponovo u avanturu sa sasvim izvjesnim scenarijom - bankrot i punjenje džepova onima koji nas već sve kupuju i čije bogatstvo bi sigurno poravnalo većinu našeg spoljnjeg duga.

Mada, ovo smo sve znale. Kuda sada i gdje smo se zaputile ako smo se uopšte zaputile. Kako će sada svih onih 60 svjedoka i onih 100 hiljada koji su možda gledali njen intervju na Javnom servisu i čuli argumentaciju političarke u narednim danima? Šta ćemo sada sa nama i sa svima njima nakon ovog javnog iskaza koji nam je neko ostavio pred vratima i pokazao još jedan ključan problem u moru problema koje nam ostavljaju neodgovorni, nesposobni i korumpirani političari svih boja i veličina? Kako ćemo sada misliti o sebi i drugima u ovoj političkoj rupi koja svakim danom izbacuje sve više smeća nesposobnih na vidjelo, a nigdje metle javne lustracije da počisti ovaj smet u kojem se svi davimo. Ekipe koje dolaze i koje pretenduju da formiraju vlast jedino što pokazuju u ovom trenutku jeste da drže do toga da je većina nas suvišna. Pokazuju nam da ćemo se, ukoliko nismo spremne da zadržimo vlastite političke stavove u ustima i trpimo lojalno, naći na meti a onda u političkoj izolaciji u kojoj će se svako moći kamenom baciti na nas. Gdje će se završiti svaki plan i ambicija. Ona koja odustane od patrijarhalnog načela lijepe, glupe i ćutljive može da bude sigurna da će gaziti bosa po staklu.

A većina se pravi da ne vidi ili podržava što muška bratija u kontinuitetu javno trguje oko stolica i procenata, te ko će s kim i ko neće, od koga će biti podržana. Dogovaraju koliko će koji od ovih političkih organizacija naplatiti svoje učešće u dijeljenju kolača koji ne podrazumijeva javni interes ni nas. Građani/ke ćute. Većini nije sporno vrijeme koje curi. Ugašena je svaka kap građanskog između ovih nacionalnih i vjerskih davitelja, dok se pare slivaju na mjesta odakle dolazi najveći mrak i onda se odatle diže palica ko i kako će biti tretiran. Vjerska škola da, vjeronauka da, seksualno obrazovanje ne. Obrazovanje za širi i dublji aspekt ljudskosti nikako. Mrak i budžak.

Vrijedi što je stvar ogoljena. Oni koji su do sada krili svoje učešće u krvavim godinama rata i postratnog perioda, javno ističu svoju podršku krvavim „herojima“, „ljudima koji se bore za slobodu“ u stanju su da dokidaju slobodu drugih. Sakrivajući njihovu kriminalnu prošlost i sadašnjost, bogatstvo koje su izgradili na kostima žrtava promovišu u ime nacionalnih ideala ćutanje i podržavanje zločina. Do nekog novog rata u kojem će tuđa djeca, a ne oni i njihova djeca, krvariti za njihove kuće, okućnice... Iz jedne od tzv. tradicionalnih/konzervativnih političkih organizacija poručuju da su spremni podržati skrivanje i zaštitu osumnjičenih za ratne zločine. Javno!

Reklo bi se da smo dostigli visok stepen striptiza kojim se o temama o kojima se do sada ćutalo i radilo ispod žita može govoriti naglas. Političari na šipkama iznose vlastitu golotinju. Računaju da je javno mnjenje spremno da to zlo prođe. Sudim po napisima/grafitima kako se vojska sprema da krene ili stigne po raznim opštinama u CG, promjena u korist vjerskih praznika dana opštine, predloga da se mijenjaju ulice revizijom ratnih zločinaca, podršci gradonačelnicima koji su u istrazi uz sve talambase. Sudim po medijskoj otvorenosti za one kojima su puna usta finih domaćinima, sinova i prijatelja, koji navodno leže u zatvorima nevini od onih koji o moralu ne bi smjeli da pisnu jer do te kategorije nisu ni dobacili. Smije li se reći javno i ostati u političkom sedlu: Ja ću se izviniti ukoliko se dokaže drugačije!!! Ti ćeš da odeš i nikada više ne budeš u javnosti - trebalo bi da dođe sa druge strane na ovo političko femkanje, glumljenje i laž ovakvih politika. To podmetanje valjda više ne može da prođe ni ovdje.

Vjerujem da smo makar nešto naučili. Tako nas naša bratija na vlasti i u opoziciji ubjeđuje godinama da polje politike i političkog, bez opoziva i poziva na odgovornost, treba da izgleda baš tako kako ga danas vidimo - a sve je zamagljeno ne bi li se njihova pljačka i guljenje makar prividno podržali.

Nismo, nažalost, u stanju da ih izbacimo iz javnosti. Da im zabranimo da se bave poslom koji ima tu važnost i taj uticaj. Iz patrijarhalnog brloga kojeg ovi junoši, miloši, serdari eufemistički zovu tradicijom i nasljeđem, pružaju se pipci prema hobotnici rata i postratne ekonomije, obilato začinjana krijumčarenjem naftom, kokainom i trgovanjem ženama. Ko nije neka dokaže drugačije. Dok ne usvojimo pozivanje na odgovornost, biće moguće nacionalno zavođenje, prostitucija izbornog procesa, novci sa mjesta najvećeg mraka. Do tada će „žene, djeca i ostali“ biti samo kolateralna šteta glumljenja politike i demokratije. Zato je moguće da jedna trećina populacije traži čvrstu ruku i autoritarnog vođu. Ko ne vidi taj je umiješan/na, jer je i Hitler tako počeo!

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )