Bez minimuma vizije o životu

U okvirima društveno-političke stvarnosti koju živimo, u ovom balonu od sapunice, u koji se permanentno ubrizgavaju isti oni otrovi etnonacionalnih isparavanja koje pamtimo već decenijama, malo toga je usmjereno u pravcu nastojanja da se razumije šta je ono što se nama zaista događa. Drugim riječima, poslije krvavih razdoblja devedesetih godina prošlog stoljeća mi nismo učinili ni minimum nužnih suočavanja putem kojih bismo mogli doći do kakve-takve društvene katarze. Sve ono što je bilo prisutno u narativima nacionalističkog barbarikuluma ostalo je stub našeg egzistiranja i naša jedina konstanta od koje ni po koju cijenu ne odstupamo. To se već treću deceniju razvlači iznad naših glava, mrcvare se isti oni koncepti iz kojih su proizišle sve naše nesreće, a društvo se gura ispod tačke minimuma supostojanja.

Stvaranje tri potpuno odijeljene hajdučije, razbaštinjene od bilo kakvog osjećaja zajedništva, produciralo je nizove generacija odgojenih u političkoj baruštini u kojoj je razgradnja jedina tačka u kojoj se svi slažu i susreću. Sagledano tako moglo bi se bez dilema kazati da nikome zapravo nije stalo do ove zemlje. Pri tome ne mislim ovdje na zemlju kao teritoriju, pa ni kao državu, već kao kulturološki koncept istosti koji nas povezuje i koji nas vijekovima upućuje jedne na druge. Bez tog minimuma vizije o životu, o njegovim budućim pravcima razvoja, sva druga nastojanja, pretenzije i sukobi gube svoju svrhu i smisao.

Jako malo stvarnih akcija i inicijativa dolazi iz našeg nastojanja da nešto promijenimo u ovoj zajednici. Mi smo stalno prepušteni iščekivanju da neko nešto uradi za nas, da se tamo neki sjete da postojimo i mi. Međutim, zarobljeni u narcističkim vizijama da neko doista negdje vodi neku brigu o nama, kad već mi nismo u stanju da se saberemo, kao kolektiv gotovo u potpunosti ispuštamo mogućnost da sagledamo širu sliku promjena i pomjeranja koja se događaju u svijetu oko nas. Iz toga mi, bez obzira na dostupnost informacija, mogućnosti sagledavanja globalnog procesa novoblokovske podjele i onoga što ona nosi, ne izvlačimo nikakve pouke, niti vidimo mogućnost vlastitog pozicioniranja u okolnostima kada se cijela planeta neumitno mijenja. Umjesto zametka neke autentične mogućnosti i malog kutka stabilnosti za nas, kao društvo smo već na prvim koracima zabasali u isto ono živo blato malignih provokacija i potpirivanja kakvo poznajemo iz minulih decenija.

Dakle, apsolutno ništa nismo naučili, nismo uspjeli za sve ove godine stvoriti bar okvir uslova da se neke generacije koje dolaze poslije nas ne susreću sa bazičnim trvenjima koja se nama događaju. Vrzino kolo poticanja nesnošljivosti, ispod kojeg ide tunel politikantskih krčmljenja svih preostalih resursa kojima raspolažemo, obnavlja se sa jasnim nakanama, da ovdje življenje uvijek ostane ugušeno strahom, sputavanjem slobode i manipulacijama bolnim ranama zajedničkih trauma.

U takvom društvu smo izabrali živjeti i čini se da nas to kao kolektiv ne tangira, niti brine. Reakcije koje građani ove zemlje uglavnom poduzimaju odnose se na onaj dio populacije koji služi stranačkim centralama, glasni su, provode diverzije i sceniraju sukobe, svi ostali su pristali na ucjenu da je bolje baviti se svojim životom i praviti se da sve drugo oko nas ne postoji. Takoreći, na sceni je višegodišnja strategija noja. Ignorancija, nesposobnost suočavanja sa sobom, sa okolnostima u kojima postojimo ili možda već ne postojimo. Riječima Slavoja Žižeka u tekstu “Sloboda bez pravde”: “Ako mislimo da će stvari same doći na svoje mjesto ako ih pustimo da idu svojim tokom, završićemo sa višestrukim katastrofama, od ekološkog sloma i uspona autoritarizma, do društvenog haosa i rasula.”

(oslobodjenje.ba)

( Đorđe Krajišnik )