Živimo u vremenu kopija, rimejka i melanholije za prošlim vremenima

Hip-hop nije samo rep muzika, već kompletan životni stil koji se sjedinjava sa različitim elementima tehnologije, umjetnosti i urbanog života. Ivan Božović nekadašnji član organizacije K 13 CREW to odlično zna, jer se sa ovom kulturom najprije upoznao kroz brejk-dens, pa kroz crtanje grafita, da bi se danas kada živi u Nju Džerziju okušao i kao reper.

Nedavno je objavio nekoliko pjesama, no grafitima se i dalje bavi. Danas upravo njegovi murali pored Podgorice, krase i ulice, klubove, diskoteke u gradu gdje živi.

“Sa hip-hop kulturom sam se upoznao kao klinac slušajući domaće i strane soliste i bendove kao što su Sunshine, Gru, Monteniggers, Ol’ Dirty Bastard, 2 Pac, Eminem i mnogi drugi… Grafiti i brejk-dens su došli mnogo prije nego muzika, nama iz grupe K-13, u to vrijeme mladim dječacima od 12, 13 godina, to su bili slatkiši najljepši. Nismo mogli da priuštimo izlaske i uživanje kao mnoga djeca, ali smo se trudili da grafitima i brejk-densom napravimo neki naš mnogo zabavniji svijet od onoga u kome smo u stvarnosti odrastali”, ispričao je Božović.

No, crtanje grafita tada nije doživljavano kao umjetnost, već kao vandalizam. Zato su uglavnom nastajali po noći, a oni koji su ih radili često su imali problema sa policijom.

“Da, grafiti su smatrani i donekle i bili, odnosno otpočeli kao neki vid vandalizma. ‘Škrabalo’ se svašta po zidovima, od imena, tj. običnih potpisa, raznih prozivki, političkih, nacionalističkih, itd… Naš cilj je bio da ne bude mjesta tom uličnom vandalizmu, pa smo ga pokrili lijepim muralom. Tako smo i otpočeli rad kroz K13 kvart preko Morače, Ulica Svetozara Markovića, pokrivali smo zid po zid muralima i grafitima”, prisjeća se Božović te dodaje da je zanimljivo da ih je osamdeset odsto stanara te zgrade na kojoj su crtali podržalo.

“S njima smo razgovarali i jednostavno im postavili pitanje ‘je li ljepše da ovaj mural bude na zidu ili političke parole ili pak vandalizam bilo koje vrste, koji može pogrešno da se shvati, raspiruje mržnju ili uvrijedi bilo koga?’ Brzo smo našli zajednički jezik”, dodaje on.

Danas upravo grafiti K13 Crewa krase mnoge djelove grada. Nakon Ivanovog odlaska njegovi drugari iz pomenute organizacije su nastavili da rade, dok je Božović svoju kreativnost pokazivao iscrtavajući murale u Americi.

“Grafiti i murali su mnogo cijenjeni u Americi, toliko su plaćeni da za svega četiri dana čovjek može da zaradi jednu američku mjesečnu platu nekog ko recimo radi kancelarijski posao pet dana u nedjelji po osam sati. Osim činjenice da je ovo jako plaćena umjetnost u Americi, vlada veliko poštovanje prema umjetnicima i cijene ih, za razliku od nepoznavanja i neshvatanja kulture grafita i prilično negativnog stava prema ovim umjetnicima koje vlada u Crnoj Gori”, napominje on, te dodaje da su često bili omalovažavani.

“Sjećam se, nije to bilo tako davno, u Podgorici, dolazili bi nam ljudi koji su bili na čelu velikih firmi, koji voze najskuplja auta, izvoljevali, govoreći ‘ajde, odradite mi reklamu preko čitavog zida, je li vam dosta 50 eura da to završite’. To je, naravno, standardna malograđanština i ponižavanje takoreći radničke klase, na što mi nismo obraćali pažnju previše, iskren da budem, jer pare nas nikad nisu činile srećnim, već društvo i okupljanje u kvartu”, sa ponosom ističe Božović koji je u Americi uglavnom crtao murale po kafićima i diskotekama, a o tome šta ga inspiriše i po čemu se može prepoznati njegov rad, otkriva:

“Inspiriše me ljubav prema grafitima i muzici. I taj život volim i mislim da me ništa promijeniti neće ni kad napunim 60 godina. Nemam neki stil svoj, radim ono što mi u trenutku padne na pamet. Ljudi iz kafića i restorana često nam dođu sa vizijom onoga što su zamislili, od toga mi iskombinujemo zajedničku zamisao i bacimo se na posao. U Americi radim sa drugom iz Podgorice, Nikolom Delićem. Čudan je i nepredvidljiv život, nekad smo kao klinci zajedno crtali po Podgorici, da bi se godinama kasnije opet spojili na drugom kraju svijeta. Takođe bih izdvojio saradnju i drugarstvo sa grafiti superstarom - Džej Makom, koji je prepoznatljiv po projektima koje je radio za NBA zvijezdu Lebrona Džejmsa i repera Rika Rosa. Riječ je o jednom od cijenjenijih i boljih američkih grafitera”, pohvalio se Božović koji je riješio da isproba i druge čari hip-hop kulture, te nije samo crtač grafita već i reper. Objavio je do sada tri pjesme koje su na našem jeziku.

“Kao što rekoh ranije, grafiti, muzika i taj pravac uopšte, moj su hobi koji mi nikad dosaditi neće, to je ta neka ljubav i nešto što mi je uljepšalo djetinjstvo i držalo me srećnim u nekom teškom vremenu. Kako se toga odreći?”, pita se on.

Njegove numere “Repčuga”, “Podgorički efekat” i “Izbaci za tPe” mogu se poslušati i na njegovom Youtube kanalu, a o tome zašto ne pjeva na engleskom kaže:

“Da budem do kraja iskren, ne želim u inostranstvu da objavljujem ništa, niti da mijenjam jezik. Sve što radim, radim za svoj Balkan, moje društvo i familiju. Za inostranstvo me ništa ne veže, osim posla”.

Posljednje vrijeme hip hop scena u Crnoj Gori raste, a sagovornik “Vijesti” se trudi da sve što se dešava na istoj isprati.

“Pratim našu scenu, i to ne samo crnogorsku, već sa čitavog Balkana. Čujem se sa ekipama iz Hrvatske, Srbije, Bosne. Na društvenim mrežama postoji stranica Hip-hop rep scena Open Balkan čiji sam član i tu razmjenjujemo iskustva i pružamo podršku jedni drugima, i tu politici nema mjesta”, otkriva Božović.

Mnogi reperi kroz svoje stihove obrađuju mračne teme, dok se Ivan u svojim pjesmama trudi da ispriča životne priče.

“Za mene bi se konkretno mogao vezati dio iz moje pjesme ‘Repčuga’- ‘što je rep, brate, ako nije životna priča’, ali svako ima svoj neki karakteristični stil, kada su u pitanju rep i hip-hop, i u tome je draž, u raznolikosti. Moje ideje dolaze iz svakodnevnog života, da, s posebnim akcentom na sarkazam i komediju uopšte. Nekome to zvuči mračno, nekome ne. Sve u životu je ionako 50/50, kocka, tako i ovo, ne razmišljam šta ću da kažem, u smislu je li dobro/loše, prikladno/neprikladno, to je život i birali ili ne birali riječi, sve što nam se dešava ne prolazi cenzuru”, napominje Božović te dodaje: “Ne živim svoj život da bih mogao da zadovoljim bilo koga. Vaš život nije vaš ako vam je uvijek stalo što drugi misle. Jednostavno”.

Posljednje vrijeme rep i novi trend trep, donio je potpuno drugačije poruke kroz tekstove. S obzirom na to da ovaj žanr preferiraju i klinci, na pitanje smatra li da reperi moraju malo više da vode računa o temama koje obrađuju, Božović odgovara: “Mijenjaju se vremena, ni ja nisam više isti momak od prije 10 godina. Rep mora uvijek da bude lirski, i mora postojati taj neki smisao u svemu, srž, a ne samo mrmljanje beznačajnih koještarija preko besmislenog trep bita sa kakvim se susrijećemo danas. Novoj školi fali originalnosti i kreativnosti, pristojnosti, usuđujem se reći, i morala. Sve je previše dostupno, sve je fejk. Umjetnost u ovom slučaju imitira život, a život nam je fejk, filteri, profili, autotjuni, Instagrami... Uopšteno, živimo u vremenu kopija, rimejka i melanholije za prošlim vremenima, koja nam tada nisu valjala”, tvrdi Božović.

Ove godine proslavlja se i 50 godina od nastanka hip-hopa, te se hip-hoper osvrnuo i na to koliko se ovaj pravac promijenio:

“Imao sam tu čast da proslavim 50 godina hip-hopa na bini u Njujorku sa Beogradskim sindikatom. Do saradnje je došlo spontano i takav je bio i nastup. Neopisiv je to osjećaj, nastupati na mjestu koje odiše duhom idola generacija”, pohvalio se on, te otkrio razliku između repera na Balkanu i onih u Americi gdje je ovaj pravac i nastao:

“U Velikoj jabuci iskalili su se najjači reperi i moji idoli, kao što su LL COOL J, Onyx, Ol dirty bastard, Method man, Notorious B.i.g. i mnogi drugi. Razlika između američkog i balkanskog repa, tzv, “stare škole” nije velika. Opet, svi mi smo se divili braći iz Komptona, Bruklina i Bronksa i po idolizmu radili svoje pjesme. Ljubav prema hip-hopu nas sve povezuje, odakle god bili i nadam se da se to neće promijeniti ni za narednih 50 godina. Samo će umjesto nas nastupati neki novi klinci, budući idoli nekim novim naraštajima”, zaključuje Božović.

Grafiti su smatrani i donekle i bili, odnosno otpočeli kao neki vid vandalizma. ‘Škrabalo’ se svašta po zidovima, od imena, tj. običnih potpisa, raznih prozivki, političkih, nacionalističkih, itd… Naš cilj je bio da ne bude mjesta tom uličnom vandalizmu, pa smo ga pokrili lijepim muralom. Tako smo i otpočeli rad kroz K13 kvart preko Morače, Ulica Svetozara Markovića”

Rep mora uvijek da bude lirski, i mora postojati taj neki smisao u svemu, srž, a ne samo mrmrljanje beznačajnih koještarija preko besmislenog trep bita sa kakvim se susrećemo danas. Novoj školi fali originalnosti i kreativnosti, pristojnosti, usuđujem se reći, i morala. Sve je previše dostupno, sve je fejk. Umjetnost u ovom slučaju imitira život, a život nam je fejk, filteri, profili, autotjuni, Instagrami...

( Marija Vasić )