Smirna - Aleksandrov san

Trećeg jutra u Izmiru zaputimo se tramvajem duž obale ka jugu. Izađemo na stanici Karataš. Izmirski zaliv svjetluca na jutarnjem suncu. Prelazimo bulevar koji je devedesetih otet od mora i zalazimo u gradsku četvrt koja se na prvi pogled ne razlikuje od ostalih krajeva u Izmiru. Samo što je strmina zahtijevala da svaka naredna ulica koja vodi paralelno duž obale bude nekoliko metara iznad prethodne. Stepenice koje poprečno povezuju ove ulice kao da vode u nebo. Kvartu Karataš su Sefardi, koji su nakon protjerivanja iz Andaluzije 1492. ovdje našli utočište, dali umjetničko-poslovni karakter.

Moj dragi Izmire

Brzo smo na svom cilju, u sokaku sa lijepim kafeima. Nazvan je po Dariju Morenu. Moreno je rođen 1921. u sefardskoj porodici, a slavu je stekao kao glumac i šansonjer na francuskom i turskom.

Jedna od njegovih ploča na turskom zvala se Moj dragi Izmire. Vjerovatno zbog toga na ulazu u kuću u kojoj je odrastao na engleskom i turskom stoji natpis: Posljednja volja Darija Morene.

A ispod toga:

“Dragi moj Izmire,

moj slatki, dragi Izmire,

ako jednog dana umrem daleko od tebe

neka me donesu tebi.

Ali dok me nose ka grobu,

neka ne kažu ‘mrtav je’.

Neka kažu: ‘On spava’.

Morenovoj bisti društvo pravi kip Enrika Masijasa na drugoj strani sokaka. To je francuski šansonjer jevrejskog porijekla iz Alžira, poznat po svojem obnavljanju andaluzijskog zvuka.

Lift od marseljske cigle

Nešto dalje, na dnu sokaka, izbijamo u podnožje građevine po kojoj Izmir možete odmah prepoznati - toranj istorijskog lifta. Asensör - turska riječ za lift je pozajmljena iz francuskog. Izgradio ga je 1907. sefardski trgovac tekstilom i dobrotvor Nesim Levi. Cigle su dopremljene iz Marselja, sa druge strane Mediterana. Do tada je jedini način da se sa Mithat-pašinog puta na nivou mora dođe u Halil Rifat-pašinu mahalu bio - da se savlada 155 stepenika. Prihod od upotrebe lifta Levi je namijenio sefardskom staračkom domu i bolnici.

Ulazimo u lift i poslije tridesetak sekundi izlazimo na platformu sa koje se otvara pogled na grad koji se budi, na more i drugu obalu zaliva sa izmirskim neboderima na kojima bliješti svjetlo sa istoka. Kafe na platformi tek otvara. Nigdje nikoga. Tokom cijelog boravka u Izmiru grad mi nije bio ovako blizak, skoro samo moj. Ovo je mjesto sa kojeg mogu da ga obuhvatim pogledom kao da ga grlim. I da do mile volje ćutim.

U podnožju lifta popili smo kafu u prijatnom kafiću u kojem smo bili jedini gosti. Smišljali smo svoj sljedeći cilj.

Sahat kula

Vraćamo se jednu stanicu tramvajem. Izlazimo na trg po kojem je Izmir poznat u svijetu - Konak. Dočekuju nas platna razapeta na stubovima. Na trgu stvaraju ugodnu hladovinu. Ali oko se neumitno zaustavlja na jednoj kamenoj vertikali - na izmirskoj Sahat-kuli.

Priča o ovoj neobičnoj građevini je priča o njenom tvorcu, francuskom arhitekti Rejmonu Šarlu Pereu. Stigao je u Izmir 1880. kao učitelj francuskog za djecu bogatih zapadnjaka i turskih begova. Ali je njegova prvobitna profesija bila jednako tražena. Počeo je u Izmiru graditi vile za gospodu, potom džamije i crkve. A na dvadeset i petu godišnjicu vladavine sultana Abdul Hamida II, godine 1901. podigao je Sahat-kulu, današnji simbol grada Izmira.

Kula je visoka 25 metara, Pere je nadahnuće za dekorativne elemente našao u mavarskom stilu. Satni mehanizam je poklonio njemački car Vilhelm II.

Rajmon Šarl Pero je sebe ovjekovječio u Izmiru, gradu u kojem je umro 1929. Njegova žena i djeca su poslije njegove smrti otišla u Francusku. Razmišljam o ljudskoj prolaznosti i varljivoj sudbini ljudskih djela - ni Pero nije mogao da nasluti da će baš njegova Sahat-kula postati vizuelni znak po kojem će se čitav vijek poslije njegove smrti u svijetu prepoznavati grad koji je on volio.

Iza Sahat-kule, na trgu se nalazi Konak džamija. Nju je svojevremeno poželjela Ajša Hanim, žena moćnog izmirskog Mehmet-paše. Želja joj se ispunila 1755. Sve do danas je to ostala jedna od najljepših izmirskih bogomolja. Ornamentalne pločice oko prozora, klesani kamen i sklad ostavljaju utisak osmanske otmenosti.

Izmirska čaršija

Iza moderno uređenog trga i istorijske zgrade gradske uprave, čeka nas stari pazarni dio grada, Kemaralti, pijaca i čaršija sa hiljadama radnji. Skoro da nema vidljivog prelaza. Iz modernog Izmira upadate u grotlo orijentalnog šarenila. Sokaci sa dućanima sačinjavaju lavirint u kojem je možda najpametnije pogledom potražiti minarete dvije džamije. I poći prema onoj koja je na sjeveru - to je Hisar džamija.

Pijačna područja na Mediteranu su mjesta na kojima se putnici mogu najbolje ugostiti. U to sam se uvjerio u Palermu, Solunu, evo i u Izmiru. Sam život ovdje pulsira s radošću.

Nekoliko puta smo se izgubili prije nego što smo pronašli put do Kizlaragasi-hana, karavansaraja izgrađenog odmah iza Hisar džamije. U dvorištu hana je bašta kafea, a na spratu, u sjenovitom hodniku, uz arkade, mali kafić u kojem smo ostali dugo pijuckajući turski čaj i diveći se prizoru.

Najprije je nastao mevlevijski sokak koji je vodio do tekije. Tu su nastale prve radnje. Kada je 1592. izgrađena danas najstarija izmirska džamija - Hisar džamija - oko nje su nastajali dućani i karavansaraji. Bilo je tri takva hana, a burna vremena je pretrajao ovaj jedan u kojem pijuckamo čaj i razmišljamo o istoriji.

Agora

Okrijepljeni, ponovo uronimo u pijačni mravinjak. Miješaju se mirisi kafe, roštilja, slatkiša, tkanina. Miris mora. Zapravo miris ribe. Idemo sokakom u kojem se svježa riba stalno poliva vodom. Ovakvu ribarnicu na otvorenom svako bi poželio u svom komšiluku. Obećavamo sebi da ćemo danas ručati ribu.

Sada tražimo antičku Smirnu. Zovu je Agora i nalazi se na desetak minuta hoda od pijace. Izlazimo iz pijačne gungule, prelazimo Ešref-pašin bulevar, na kojem je uvijek saobraćajni špic. Zalazimo iza jedne ogromne zgrade i na drugoj strani vidimo antičke ruševine. Njihova monumentalnost nam govori o tome da ovaj grad ispod orijentalnog sloja skriva više hiljada godina grčke istorije.

Najstarija Smirna je bila nešto istočnije od ovog mjesta, na brdu koje se danas zove Kadifekale. Na bezbjednoj distanci od mora i osvajača. Legenda kaže da je Aleksandar Veliki, spavajući u toj Smirni, usnio proročanstvo koje ga je obavezalo da se centar grada preseli na uzvišenje Pagos koje je bliže moru. I upravo tu je nastala grčko-rimska Agora, centar moćnog sredozemnog grada.

Plaćam ulaznicu i odlazim najprije kolonadi stubova koji svjedoče o nekadašnjoj veličini i moći grada. Smirna je nekoliko puta u istoriji bila razarana zemljotresima. Jedan od najrazornijih desio se 178. godine poslije Hrista. Jedan od onih koji su dali svoj pečat ovom mjestu jeste Marko Aurelije, rimski car i filozof. Vladar svjetskog carstva koji je svoje djelo „Samome sebi“ napisao na grčkom, prepoznao je značaj razorene Smirne i naredio je da se obnovi. Zapravo, šetamo najviše po njegovom nasljeđu.

Aleksandrov san

U podzemnom dijelu antičkih ostataka Smirne, pronalazim česmu iz koje kulja voda. Umivam se, puštajući da mi tečnost ohladi podlaktice. Zamišljam zatvorenih očiju život u ovom gradu koji je progutala zemlja, pa je iskopan za naše radoznale poglede. U slike iz holivudskih filmova sa antičkim temama upliću se slike malopređašnje pijačne vreve. Sjetim se i stiha Hajnera Milera o istoričaru Momzenu koji se žali da - ruševine ćute. Osluškujem tu tišinu.

Nešto dalje ugledam lukove bazilike. Svjetlost koja dopire kroz nedostajući svod pravi kriptične šare. Ljepota ovog mjesta je pomalo sjetna. To je spomenik prolaznosti.

Ipak se mora posjetiti ovo mjesto. Tu je najvidljivije na čemu počiva današnji Izmir - na slavnoj antičkoj, pa vizantijskoj Smirni. Važna je i za hrišćansku istoriju, nalazimo je i u biblijskom tekstu. Jedna od sedam hrišćanskih zajednica koje se spominju u novozavjetnom Otkrovenju Jovanovom jeste ona iz Smirne. Hrišćanski svetitelj Polikarp bio je ovdje episkop, u Smirni je i pogubljen baš za vladavine Marka Aurelija. Uostalom, tursko ime grada - Izmir - u sebi krije stariji, starogrčki naziv: Is Smirna. U Smirnu.

A Smirna? Kažu da je mirišljava smola miro, ili smirna, ugrađena u ovo ime. A ona je dobila naziv po Miri, Mirni ili Smirni, ljepotici koju je boginja ljubavi Afrodita navela na grijeh sa Mirinim ocem, kiparskim kraljem. Iz tog grijeha rodio se Adonis, bog ljepote i vegetacije. Na kraju mitološke priče Afrodita Miru ili Smirnu pretvori u mirtu, žbunoliko drvo koje zasječeno daje mirišljavu smolu - miro.

Riblji trg

Ogladnjeli smo hodajući antičkom Smirnom. Vraćamo se istim putem i samo što zađemo u pijacu, izgubimo se nekoliko puta. Fraza koja se olako izgovara za neka mjesta - da se na njima može naći sve, od igle do lokomotive - izgleda doslovce važi za izmirsku pijacu. Tražeći riblji trg, naišli smo čak na radnju koja prodaje originalne američke i ruske automatske puške.

Uz malo sreće pronalazimo Riblji trg okružen nizom restorana. Ovdje je dominantan miris roštiljske ribe, bijelog luka i limuna. Sijedamo u jedan dobro popunjen restoran naspram spomenika ženi koja pod miškom drži ribu. Nekako se sporazumijemo. Na jelovniku su i fotografije ponuđenih jela.

Na sto nam stiže odlična riba uz koju jedemo još bolju salatu. Uzimamo po jedan osvježavajući napitak.

Iznenađenje je potpuno kada odem na kasu da platim. Zabrađena djevojka s ljubaznim osmijehom na dobrom engleskom izgovara sumu za koju ne mogu da povjerujem da je tačna. Oko devet eura. Može se reći da smo na cijelom Sredozemlju jeli najbolju svježu ribu za najmanje para baš na izmirskoj pijaci.

Elma za kraj

Uputimo se u hotel, ali ne možemo da prethodno ne svratimo do Kafedžijskog sokaka, koji se poput tunela pomalja odmah uz karavansaraj. Zalazimo u njega i uživamo u žagoru gostiju koji iz desetina kafea ćaskaju uz kafu ili čaj.

Odlučimo da sjednemo u jedan kafe čije drvene klupe kao da su presvučene pirotskim ćilimima. Za razliku od brojnih drugih radnji ova ima i sopstveni toalet. Inače su čaršijski toaleti na skoro svakom ćošku, čisti i jeftini.

Dolazimo u iskušenje da naručimo kafu koja zavodljivo miriše. Ispred gostiju za drugim stolom, a i na stolu kod gazde, vidimo u staklenim šoljama tečnost boje mahagonija. Elma. Čaj od jabuke. Prepoznamo mu miris - isti onaj u kojem smo uživali u Istanbulu ili Alanji. I naravno, poželimo ga.

Kada smo naručili još po jedan čaj od jabuke, gazda se nasmijao. Bilo mu je drago. Pitali smo ga da li zna gdje možemo da kupimo taj čaj. On je govorio poneku riječ engleskog. Otišao je u jedan obližnji dućan i donio nam cijelo pakovanje. Platili smo, uz dobar bakšiš, a on je ruku stavio na srce, pozdravljajući nas osmijehom.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )