INTERVJU Arben Bajraktaraj: Male sredine čuvaju autentičnost koju velike nemaju

Na Balkanu je prisutan kompleks inferiornosti koji je karakterističan za gotovo sve manje sredine, a sa time se moramo sami izboriti. To u razgovoru za “Vijesti” poručuje albanski glumac Arben Bajraktaraj, poznat po brojnim filmskim i televizijskim ulogama, ali i maestralnoj igri u pozorištu, dok ga domaća publika najviše zna po ulozi Dardana iz popularne serije “Besa”.

Njegovoj fantastičnoj teatarskoj igri svjedočila je i crnogorska publika u septembru kada je Bajraktaraj boravio u Podgorici uoči izvedbe predstave “Projekat Handke ili prada za Petrove gluposti” na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT. Predstava koja problematizuje odluku Švedske kraljevske akademije da Nobelovu nagradu za književnost dodijeli Peteru Handkeu nikoga nije ostavila imunim, a proglašena je najboljom i osvojila Gran Prix festivala.

Za ulogu u komadu koji je, po tekstu Jetona Neziraja, režirala Blerta Neziraj, Bajraktaraj je na ovogodišnjem FIAT-u osvojio nagradu za najbolju mušku ulogu, što se na osnovu njegovog performansa i moglo naslutiti jer je uvjerljivo i snažno predvodio ansambl i pokazao raskošnu lepezu svojih glumačkih sposobnosti i alatki kojima snažno uvlači publiku u ono što se zbiva na sceni.

“Glumačkom harizmom Bajraktaraj gradi delikatni višeslojni lik koji nas vodi kroz uznemirujuću priču o intelektualcu u društvenom nevremenu. Bajraktaraj raspolaže bogatim glumačkim instrumentarijem koji koristi precizno i tako nas vodi ka bolnoj društvenoj katarzi kojoj svakodnevno svjedočimo”, naveo je žiri u obrazloženju.

O predstavi, vezi politike i umjetnosti, ali i o umjetničkoj saradnji između Crne Gore i Kosova, balkanskim društvima, Bajraktaraj govori u intervjuu za “Vijesti”.

Pozorišna predstava “Projekat Handke” prva je predstava sa Kosova koja je izvedena u Podgorici, i to u okviru FIAT-a. Iako odavno već živite i radite u Francuskoj, kako vidite to i koliko nam ova stvar tehničke ili produkcijske prirode zapravo govori o međusobnoj saradnji naših država koje su tako blizu, ali na umjetničkom nivou nemaju uspostavljen sistem razmjene i sarađivanja?

Tako je, igralo se u Ulcinju i Tuzima, ali ne i u Podgorici. Ponekad imam osjećaj da Balkanci, kako pojedinci i društva, tako i države, hoće da idu u Evropu, teže Evropi, a ne (po)znaju sopstvene susjede. To je čudno i tužno, zapravo. Ne bih rekao da je razlog tome neko neznanje, već se sve jednostavno ostavlja za kasnije, odlaže se za sjutra koje nikako da dođe i onda se to nešto, ovoga puta razmjena i saradnja, nikada ne desi. Zbog toga mi je posebno drago da se ova posjeta desila i da smo došli u Crnu Goru i Podgoricu, a nadam se i da je ovo tek početak, te da će biti još mnogo međusobnih saradnji, razmjena, ali i kokreacija, koprodukcija. Treba sarađivati i raditi na koprodukcijama, bilo bi sjajno imati ih, pa treba razmišljati u tom smjeru i raditi na tome. Za mene je bilo sjajno iskustvo nakon 20 godina raditi sa Jetonom koji je moj drag prijatelj, a svi smo se u timu fenomenalno razumjeli, iako smo prvi put radili zajedno. Što se tiče Crne Gore ja ne znam mnogo. Snimao sam ovdje “Besu” i bilo mi je fantastično, super mi je bilo i na FIAT-u, lijepo smo prihvaćeni, dobro se zabavili, uživali, osjećam se odlično, i sve to je ono što vrijedi i što je lijepo.

Spominjući težnje ka Evropi, je li kod nas na Balkanu prisutan momenat (neopravdanog?) obezvređivanja onoga što se ovdje stvara, u umjetničkom smislu?

Da, kod nas na Balkanu je prisutan taj kompleks inferiornosti. To je pojava koja možda postoji u svim malim krajevima. Ja sam neko ko baš te male krajeve izuzetno voli i poštuje, jer oni čuvaju neku svoju autentičnost i duh kakve velike sredine više i nemaju. Manje-više, velike sredine i veliki gradovi su se na neki način pogubili u vrtlogu vremena i trendova, dok manji krajevi i dalje čuvaju svoju autentičnost i identitet, čak i fizički gledamo, ne samo mentalitetski. Takvih krajeva sve manje ima u svijetu. Ja vjerujem da ne bi trebalo previše da se uniformišemo, a to sve više radimo i tome težimo. Različitosti su prisutne, pa šta? Poštujmo ih. To je fenomenalno! Koliko samo jezika nestaje, a mi idemo iz sela u selo i svako govori drugačijim jezikom, pa to je sreća, to je sjajno!

Što se tiče kreacije - jeste - treba da postoji neka želja za difuzijom, što naravno treba raditi, jer koprodukcije i saradnje treba da postoje i da se njeguju. To i Jeton radi, okupio je nekoliko pozorišta iz Evrope, zašto se sljedeći put ne bi tu našlo i neko pozorište iz Crne Gore? To bi bilo genijalno! Treba možda samo napraviti taj pravi korak, otići u susjednu državu i reći da treba nešto praviti i stvarati zajedno, a ne da svako radi u svom dvorištu ograničen čime god. Naravno, ponekad treba otvarati puteve, učestvovati u tome da se međusobno upoznamo i počnemo rušiti ograde...

Da li taj kompleks inferiornosti nose i glumci i glumice ili filmski radnici sa naših prostora? I važi li ono da su za Balkance skoro pa uvijek rezervisane neke uloge ljudi sa Istoka i slično?

Da, tako je, ali mi sami moramo raditi na tome, sami sa sobom, kako ja, tako i sve moje kolege koji zapravo jesmo sa Istoka - Balkan, Rusija, Ukrajina i slično. Razgovarao sam sa kolegama i gdje god se nađemo postoje te kliše ideje, ali to treba prihvatiti, na tome treba raditi, a ne stidjeti se i u krajnjem preskočiti sve te prepreke zahvaljujući sopstvenom trudu i usavršavanju. To je dug proces i naporan posao. Ipak, polako, u međuvremenu su se desile neke interesantne stvari i vizura se počela polako mijenjati, ali ne može to doći tek tako. Na kraju krajeva, svako govori i piše drugačije, a inostrana produkcija jeste specifična upravo po tome.

Postaviti ovu predstavu bilo je prilično hrabro, dodatno i zbog toga što je tematika baš onakva kako je opisuje jedan od likova koji igra crnogorska glumica Anja Drljević. U pitanju je “osjetljiva tema”, što je uvijek neka vrsta izgovora ili opravdanja za stalna tumačenja. Da li neke stvari zaista ne bi smjelo (pre)ispitivati, što se govori i kroz predstavu, referišući na smrt, ratne zločine, masovne grobnice? Je li prihvatanje svega toga korak ka izgradnji mira?

Mislim da to treba (u)raditi, to je neophodno.

Prihvatiti?

Da, i prihvatanje, ali ne samo to, već i suočavanje, realno sagledavanje situacije, pa i preispitivanje, pa onda opet prihvatanje. Treba vidjeti šta je dejstvo i efekat svega. Desile su se razne stvari, mnogo toga je osjetljivo i bolno, i na žalost se desilo i tačka, ali bez obzira na sve - hajdemo naprijed, to treba reći! Ne možemo zatvarati oči i praviti se da se ništa nije desilo ili nabrajati šta se sve još desilo. Jeste, Francuzi i Njemci često govore kako su se oni dugo godina ubijali međusobno ali su sada zajedno i sarađuju i tako dalje... Ipak, treba znati da svako ima svoju bol. Bol se ne upoređuje. Njemci su imali nešto svoje, Francuzi svoje, a imamo i mi. Svoje probleme i boli moramo riješiti mi sami, jer niko drugi to ne može da uradi umjesto nas i za nas. Potrebni su nam hrabri ljudi. Sa druge strane, oni koji su konfuzni sami sa sobom i neće ili ne žele da priznaju sve što se dešavalo, oni koji i dalje negiraju ili prebrojavaju ono što ne bi smjelo, takvi neće pomoći ni sebi, ni mladima, a ni svom narodu.

Na Balkanu je čest momenat generalizacije i pripisivanja zločina čitavom narodu, kao i poistovjećivanje svih sa odgovornošću. Takve stvari se plasiraju sa visokih adresa i pozicija, dok se, djeluje, obični, takozvani mali ljudi, bolje razumiju i (sa)osjećaju...

Tako je, naravno. Nigdje nijesu svi isti. Ne treba zaboraviti da je bilo puno Srba koji su podigli glas, zbog čega su neki od njih i pobijeni, a neki od njih su morali otići, napustiti svoju državu, ali su postojali, bili su hrabri i važni. Takvim ljudima treba reći i zapamtiti imena i njih treba uzeti kako primjer, a takvi postoje oduvijek i na svim “stranama”.

Radeći na jednoj predstavi ja sam saznao za Varijana Fraja. On je bio jedan američki novinar koji je 1940-1941 godine došao u Evropu gdje je uspostavio i vodio spasilačku misiju zahvaljujući kojoj je više hiljada intelektualaca i umjetnika izbavio iz horora Drugog svjetskog rata, i to ne samo Jevreja, već i Njemaca koji su bili protiv Hitlera, avih antinacista. Među njima bio je Maks Ernst, Mark Šagal i mnogi drugi... Takvi ljudi su postojali, treba im reći i pamtiti imena, a njihovi primjeri treba da budu smjernice mladim generacijama, a ne ratni zločinci osuđeni u Hagu i huškači na rat...

Da li je teško napraviti distancu između Handkea kao umjetnika i Handkea kao čovjeka sa svojim političkim i ideološkim stavovima i ostrašćenostima?

Ja mislim da svakom umjetniku ono što radi, i privatno i javno, utiče na njega i njegovo ime. Generalno, sve što svi mi radimo u životu - utiče na nas, na percepciju drugih, na naš integritet. Tako je i sve ono što je on radio i govorio uticalo i na njega samoga. On zna kako. Tako je Peter Handke danas označen svojom negacijom, odnosno negacijama, barem s naše strane. Lakše je bilo šta negirati kada su mali narodi, male zemlje u pitanju... No, on nosi svoju karmu, kako mi Albanci kažemo, to je napravio “za svoju dušu”, pa neka nosi na duši... Da budemo jasni, uz njega je svojevremeno bila cijela klapa evropskih intelektualaca, on nije bio sam u tome.

Jedna od posljednjih poruka na kraju predstave je da je Handke produkt vremena u kojem mi živimo. Kakvo je onda ovo naše vrijeme i kakvo je društvo kad produkti koje ova predstava tretira ne samo da opstaju, već i rastu, bivaju ovjenčani raznim priznanjima?

Čovjek je takav kakav je, da li je to ciklično ili ne, ne znam. Uvijek je lakše prebacivati krivicu na drugoga nego se suočiti sa sopstvenim postupcima. Handke je, na neki način, više neki isfrustrirani perverznjaković nego išta drugo. Naravno, i isfrustrirani perverznjaković može dobro pisati, da budemo iskreni. Ima mnogo takvih koji su napravili veoma dobre filmove. Neke od njih znam.

Da li se umjetnost danas i koliko koristi u političke svrhe i koliko se međusobno preklapaju te discipline, a s obzirom na tematiku o kojoj razgovaramo i ono o čemu predstava govori?

Politika je uvijek, uvijek koristila umjetnike. Nema tog umjetnika koji nije bio iskorišćen u političke svrhe, na jedan ili drugi način... Ali, prava kreacija zna da je vertikalna i onda i sam znaš da ako i kada kreneš u te mutne vode kombinovanja sa politikom, hm... (pauza) Daću jedan primjer... Sigurno znate za Žan Rasina, najvećeg pisca tragedija u Francuskoj za vrijeme Molijera. On je bio fenomenalan pisac, napisao je mnoge vrhunske tragedije... U momentu kada ga je kralj Luj 14. nominovao i proglasio kraljevskim pisarem i tako je on postao dvorski pisac. Rasin je nastavio pisati, ali nijedna od njegovih drama koje je napisao za to vrijeme, tokom službe kralju, ne igra se danas, ali se igraju brojni tekstovi koje je napisao prije svih njih... To je fenomenalan primjer i pokazatelj efekta kada se umjetnost stavi u službu politike i kako to može da uništi kreatora. Dakle, njegova djela se i danas igraju u Francuskoj, ali samo ona nastala prije odlaska na dvor.

Sa druge strane, koliko stvarna, istinska umjetnost i entuzijastični i kvalitetni pojedinci mogu doprinijeti jednoj zemlji, pa tako i malim državama na Balkanu?

Primjer tome je upravo kratki film “A Short Trip” Erenika Bećirija koji je dobio nagradu za najbolji kratkometražni igrani film na festivalu u Veneciji ove godine. Ta radosna informacija me je zatekla baš u Podgorici. Njegov prethodni film koji je napisao Erenik a sa kojim smo bili u Kanu, takođe je bio veoma uspješan. Iza toga stoji veliki rad. Moram reći i da su na kraju taj film Francuzi finansirali, zato što su u Albaniji očigledno bili prepametni i nijesu dali priliku mladom, pretalentovanom autoru već je sedam puta odbijen na konkursu tamošnjeg filmskog centra. Srećom, on je prošao drugim putem, postoje ljudi koji ipak prepoznaju talenat i vrijednost.

Očigledno je potrebno da svi zajedno mnogo toga mijenjamo. Šta mislite u kom pravcu treba ići i razvijati domaću produkciju?

Mislim da je to ono gdje se politika može uključiti i gdje može pomoći, a to su upravo kultura i umjetnost... Stvarno je važno dati priliku mladima, ali i gledati i postavljati prave ljude na prava mjesta. Ukoliko na nekoj funkciji imate mediokriteta, onda će kompletan taj sistem biti mediokritetski, a tako okolina. Stav mediokrateta je kod nas previše prisutan i to čini da pokret kreiranja stagnira, da autori stagniraju, pa tako i mladi ljudi koji ne samo da stagniraju već su praktično i stopirani u svom radu. Veoma je jednostavno, a tako je i sa rediteljima i sa glumcima. Svaki glumac da bi rastao i dostizao neke visine mora dobijati dobre uloge, nema tu mnogo filozofije. Za to se treba boriti. A da bi bilo uloga za glumce mora biti i filmova, a da bi fimovi bili dobri reditelji moraju rasti i sticati iskustva - radom. Ako reditelj ne može da pravi filmove, šta će on raditi? Naravno, ne može se sa samo jednim filmom postati veliki reditelj ili veliki glumac i zbog toga ih je potrebno više, jedan za drugim, kontinuitet, kako u radu tako i u produkciji. Naravno, znamo i da su mala sredstva kojima naše države na Balkanu raspolažu, ali navešću vam još jedan primjer. Kada sam bio u Avinjonu tamo je bila i jedna velika svjetska producentkinja... Kaže ona: “Kako je to čudno da malo Kosovo, tako mala produkcija, ja jednostavno nisam navikla da radim sa tako malim budžetom, a film je dobar”... (smijeh)

To pokazuje da (ipak) jeste moguće i raditi i stvarati u raznim uslovima, pa i sa malo novca...

Pa da, jeste moguće. Ona se našalila, ali je ukazala i na to da je moguće i u malim zemljama poput naših, sa malo novca i malim budžetima snimiti dobar film, ali i da treba više ulagati. Naravno, u Srbiji i Hrvatskoj je produkcija i industrija snimanja mnogo razvijenija, ali to je rezultat rada. Mislim da su na Balkanu tehničari odlični u svom poslu, a pritom imamo i dobre reditelje, glumce i glumice, scenariste, što znači da je sve moguće. Samo treba ići naprijed i ne treba sasijecati sebi noge.

Da li biste nešto dodali?

Drago mi je što su ljudi pogledali predstavu i što smo razgovarali baš nakon predstave... Iznio bih veliku zahvalnost, bilo je veoma prijatno.

Dardanove karakteristike, tijelo i riječi, odišu krajevima iz kojih potiče

U Crnoj Gori ste prije par godina boravili tokom snimanja serije “Besa”, a i sada Vas domaća publika najviše prepoznaje po toj ulozi, da kažem negativca, Dardana. Da li biste otkrili kako Vam je bilo, šta se može očekivati u nastavku?

Zahvaljujući producentkinji Tei Koroliji sam prvi put došao u Crnu Goru kada smo snimali “Besu”, u Ulcinju, Budvi, Kotoru, išli smo i po planinama, po selima, a doček je svuda bio fenomenalan. Ja sam se zaista osjetio kao kod kuće.... Neću mnogo govoriti o “Besi” dok se sve ne završi, ali koliko ja znam ljudi su istinski zavoljeli tu seriju i drago mi je zbog toga. Ono što je meni bilo bitno jeste da moj lik u “Besi” nosi u sebi karakteristike i odiše mentalitetom i duhom tog kraja iz kojeg dolazi, da način na koji on upravlja svojim tijelom, da ritam njegovih riječi, tenzija i napetost, pa čak i krhkost budu iz tog kraja, iz tih naših Prokletija. Koliko sam osjetio, čini mi se da su se ljudi možda i začudili koliko je to autentično kreirano.

U radu na velikim produkcijama se najviše nauči

Radili ste i snimali svjetske filmove i serije za najprestižnije produkcije, uporno se izdvajaju “Hari Poter i Red feniksa” (uloga smrtoždera Dolohova), “Taken”, ali i mnogi drugi od kojih neki uskoro i izlaze... Koliko se nauči iz takvih projekata, da li se pojedinac nadogradi u takvim procesima ili upada u produkcijsku mašinu?

Nije to poput mašine ili točka, naprotiv, nauči se veoma mnogo. Raditi sa tako strahovito dobrim glumcima je veliko i važno iskustvo zahvaljujući kojem sam i sam mnogo naučio... Imao sam veliku sreću da sam radio sa Garijem Oldmanom, imao sam dobre scene sa Liamom Nisonom, tu je i Helena Bonam Karter i svi ostali, mogao bih tako još nabrajati imena. Jeste bilo prekrasno iskustvo i naravno da me je to preporučilo i otvaralo mi nove puteve i omogućilo mi da odbacim taj kompleks inferioriteta i da slobodno radim.

( Jelena Kontić )