Malo je godina za šavnički boj

Bitka za Šavnik počela je 23. oktobra prošle godine i još traje. Istina, od 18. decembra 2022. na “snazi” je primirje i nikome više izgleda nije do toga da stvari pokrene s mrtve tačke - da se izađe iz Danteovog devetog pakla i da se komedija, koja je sve samo ne božanstvena, konačno završi. Kao što su završeni lokalni izbori u trinaest opština, održani istoga dana kad i šavnički...

I kao što je u Crnoj Gori red da se godišnjice obilježe, to će uraditi i potpisnica ovih redova, ali bez presijecanja crvene vrpce, polaganja cvijeća i prigodnog govora. Biće ovo podsjetnik na najdužu izbornu bitku u istoriji Crne Gore koju su obilježile razbijene biračke kutije, pocijepani glasački listići, birači kojima se ne dozvoljava da glasaju, verbalni, ali i fizički sukobi, pjesma koja se orila na jednom biračkom mjestu i računanje vremena po šavničkim izborima koji su nakon devet krugova ušli u ćorsokak.

Ali, biće ovo priča iz novinarskog ugla, crtice o objavljenim i neobjavljenim zgodama, o vremenu nesavršenih zakona i savršenih zavrzlama.

Rekoše da nije plagijat kada od sebe “pozajmiš” nekoliko rečenica, poslušaću ih. Sve je u Šavniku u prošlosti nekako “mirisalo” na romantiku i revoluciju. Varoš koja leži na tri rijeke, gdje sunce dva puta izlazi, i koju su nekada zvali “mali Pariz”. Sadašnjost je mnogo drugačija. Romantike nema više ni u pjesmama, jer sve je manje onih kojima je do pjesme, u “malom Parizu” neka je davno “ugasio svjetlo”, jedino još “miriše revolucija”. Ali, ni taj miris nije što je nekada bio.

Puste ulice svjedoče da su iz Šavnika otišli mnogi - i intelektualci i oni kojima je posao na njivi bio jedini, da je novi put koji je napravljen za Žabljak, kako rekoše mještani, poslužio ljudima da pobjegnu iz Šavnika, a turistima da ga zaobiđu.

Ali, čuda se dešavaju. Vratiše se “Šavničani” u rodni kraj, istina samo nedjeljom, ulice su ponovo pune ljudi koje rijetko ko, osim monitora, poznaje, “mali Pariz” ponovo postade popularan. Pa poslije neka neko kaže da izbori ne mogu da promijene stvarnost.

Nevidljivi komšija i novootkriveni glasači

Prve dvije-tri sedmice kolege sa TV Vijesti Dijana, Bato i ja, odlazili smo i vraćali se po mraku. Čim se pijevci oglase, pravo za Šavnik. Tu su sendviči, sokovi, nešto slatko, ponekad i voće, i nezaobilazni pistaći. Zahvaljujući šavničkim izborima, Dijana je otkrila da više nije alergična na pistaći, a Bato priznao da nakon petog kruga glasanja automobil sam ide za Šavnik.

Samo je tokom prvog kruga glasanja bila opuštena atmosfera na biračkim mjestima. Ali, tada su svi mislili da će izbori biti završeni istog dana kada su i počeli. Niko nije ni slutio šta nas narednih sedmica čeka. Kasnije smo morali da iz nedjelje u nedjelju članove biračkog odbora, prije svega predsjednike, ubjeđujemo da smijemo zabilježiti nekoliko fotografija/kadrova glasanja, čisto da imamo “pokrivalice”. Pustili bi nas, ali tek nakon našeg, ponekad suviše glasnog, ali svaki put upornog i jedinstvenog ubjeđivanja.

I onda bi opet “spustili loptu” i pričali nam zgode i nezgode, otkrivali tajne ko su glasači zbog kojih su prekidali glasanje. Saznasmo i da nijesu uvijek bili u pitanju navodni glasači vladajuće partije (DPS). Jednom su čak prekinuli i kada je “njihov” glasač (Koalicija za budućnost Crne Gore) iz Nikšića došao da ostvari iznenada stečeno glasačko pravo.

A jednom zamalo novinari ne prekinuše glasanje zbog verbalnog konflikta i pokušaja nasrtanja jednog od članova biračkog odbora. Odustasmo od prekidanja zbog predsjednika biračkog odbora koga svi godinama poznajemo, ali i zbog samog člana jer donekle smo razumjeli, ne i opravdali, nervozu, pošto je Šavnik mjesecima u centru pažnje, ne samo u Crnoj Gori, nego i u regionu, a mnogima od Šavničana nijesu prijale šale koje su se zbijale na njihov račun. Sam član odbora je poslije nevješto pokušavao da se opravda pred novinarima ističući da smo njegovu reakciju pogrešno protumačili. Nijesmo mu protivriječili, jer smo navikli da su za sve tuđe greške krivi novinari.

Počeše i prve verbalne čarke između članova biračkih odbora.

“Što napadate samo nas, kada ste i vi upisali glasače”, reče jedan član drugom.

“Jesmo, nije da nijesmo. Ali, mi 200, a vi 400”, odgovori mu ovaj.

Drugi član odbora nam takođe ispriča “kako je sve počelo”.

“Prvo su počeli da upisuju oni. Upisali ih 30, a onda mi prećerasmo - dodasmo 200 na ono njihovo 30”.

Sretali smo dosta poznanika iz Nikšića. Poneko od nas je sreo i komšije. Svi su nam se ljubazno javili, čak su došli i da se pozdrave. Nijesmo znali da su iz Šavnika, a izgleda da ni oni to nijesu znali prije izbora.

Čudio se kolega iz Podgorice kako to da mještani pitaju njega, koji je prvi put došao u Šavnik, gdje se glasa. Objasnismo mu da to nijesu mještani, već glasači.

“Čiji?”, upita kolega.

I prije nego što smo stigli da bilo šta kažemo, jedan mještanin odgovori:

“Ničiji, bogami, kad su ovakvi”.

Jedan od mještana nam u povjerenju reče, ali nezvanično, da je nedavno saznao da u njegovom stanu živi još pet članova. Zaboravio sin da mu kaže tu novost. Rad je on gostima, kaže, no to petoro novih članova domaćinstva očima nije vidio.

A nije vidio ni nove komšije jedan mještanin iz obližnjeg sela koji nam je oduševljeno pričao kako su o ljepoti njegovog sela čuli i ljudi s primorja, pa navodno kupili imanja i odlučili da se bave turizmom. Zaista je vjerovao u to što priča, a mi mu poželjesmo da nakon izbora upozna komšije.

“Što, mislite da su došli zbog izbora? A ne. Došli su oni zbog turizma i ljepote sela”, samouvjereno je ponavljao.

Nijesmo imali priliku da ga sretnemo nakon što su izbori u njegovom selu uspješno završeni i da saznamo da li je upoznao nove komšije koje je “otkrio” na biračkom spisku. Iskreno se nadamo da jeste.

Duga mračna noć i kafana kod Žike

Predsjednik opštinske izborne komisije (OIK) nam je ljubazno ustupio svoju kancelariju koja je tih sedmica bila novinarski štab. Pored nas, bili su članovi OIK-a, a jedan od njih nam se pohvalio kako je kolegama iz jedne medijske kuće obezbijedio ručak u varoši gdje ni jedan ugostiteljski objekat, makar zvanično, nije radio. Reče: “Red je, nijesu više ko što su nekad bili”.

Zasmetao nam je njegov gest. Ne zbog toga što smo očekivali da neko nama ponudi ručak. Uostalom, nigdje nijesmo išli bez brašnjenika. Zasmetalo nam je zbog toga što smo s njima iz nedjelje u nedjelju dijelili zgode i nezgode, a ovih drugih je bilo mnogo više, a kolege koje je častio ručkom je vidio samo jednom.

Poslije je shvatio da je pogriješio, pa se pravdao da su kolege krenule za Šavnik bez doručka, ali i bez sendviča, nudio i nas da s njima jedemo. Džaba, ostala je gorčina onog miješanog mesa.

Prve tri sedmice “skoknuli” bi do Žabljaka do popijemo kafu i razbudimo se, nadajući se da neće baš u tom trenutku neko prekinuti glasanje. Morali smo, jer u Šavniku nijedan ugostiteljski objekat nije radio, ali je zato policajaca bilo i “za izvoz”. Upravo momci u plavim uniformama su nam, nakon trećeg kruga glasanja, rekli da ne moramo više da idemo za Žabljak, jer Žikina kafana radi, te mi, iz sedmice u sedmicu, pravo kod Žike. Kod njega kafa prva liga, a ambijent pravi revolucionarni - Tito, Če Gevera, Kastro, Morales, čak i Putin, ali i Sava Kovačević, Ljubo Čupić, Danilo Jauković...

Najzanimljivije nam je bilo na biračkom mjestu u selu Komarnica. Tamo se uvjerismo kako noć može da bude tamna. Dijana je čekala da se uživo uključi u program, a članovi odbora namjerno nijesu htjeli svjetla da upale. Srećom, Bato nigdje ne ide bez reflektora.

Po običaju, lagano sam se obukla, pa sam ih zamolila da uđem unutra na pet minuta da se ogrijem.

“A, neeee”, rekoše.

Povrijediću, navodno, glasačko mjesto. I opet na scenu stupa Bato - pošto ne postoji kraj u Crnoj Gori da nekoga ne poznaje. Tako je bilo i u Komarnici. Naš genije znao je jednog člana odbora koji nas je ljubazno uputio na kraj sela da odemo kod njegove porodice, ogrijemo se i popijemo kafu.

U Komarnici se prisjetismo Tušinje - tamo su nas, sedmicu ranije, dočekali raširenih ruku, skuvali nam i kafu, tako da nijesmo morali da idemo za Žabljak.

Ali, Dijana i ja u Komarnici napravismo najljepši selfi. Za uspomenu na šavničke izbore. Bile smo oduševljene kakva nam je fotografija, iako se jedan član odbora čudio našem oduševljenju kad je “na slici sve crno”.

Čudili su se i članovi naših porodica i prijatelji što im objašnjavamo koja od nas dvije je na toj fotografiji lijevo, a koja desno, kad nas odlično svi “prepoznaše”.

Sretali smo dosta poznanika iz Nikšića. Poneko od nas je sreo i komšije. Svi su nam se ljubazno javili, čak su došli i da se pozdrave. Nijesmo znali da su iz Šavnika, a izgleda da ni oni to nijesu znali prije izbora

Eto, a ovaj nam reče da je sve crno. Da se samo malo bolje zagledao možda bi nas i on na fotografiji prepoznao.

Čuda postoje, ako vjeruješ u njih

“Kliče vila sa Kravice, glasaće nam i punice”, pjevalo se na biračkom mjestu u selu Bijela. Da li zbog pjesme, njihove sloge, ili punica, tek glasanje u Bijeloj je, poslije dva kruga, uspješno okončano. Možda bi bolje bilo da su i u Šavniku i u selu Kruševice zapjevali punicama. Ovako, ni nakon devet krugova na ta dva biračka mjesta nije stavljen katanac. I ko zna kada će se to dogoditi, pošto zakon nije definisao rješenja za ponavljanje izbora, ali ni za “crnogorski inat”.

A baš je bilo “gusto” kad su ostali samo Šavnik i Kruševice. Nikako da pogodimo na kom izbornom mjestu će prvo prekinuti glasanje, gdje će prije razbiti kutiju ili pocijepati glasački listić. Baš su trenirali našu brzinu, ali i malo se igrali sa nama, jer ni provjerene dojave od neprovjerenih glasnika, naravno, nijesu bile tačne. Ali, stizali smo i uspjeli sve da zabilježimo. Morali smo, jer su oči javnosti bile uprte u Šavnik i svi su sa nestrpljenjem čekali da “vide” novu epizodu domaće “sapunice”.

Ni nakon devet krugova na dva biračka mjesta nije stavljen katanac. I ko zna kada će se to dogoditi, pošto zakon nije definisao rješenja za ponavljanje izbora, ali ni za crnogorski inat...

Malo po malo, počeše i pripreme za Novu godinu. Nudili su nam mještani smještaj po povoljnoj cijeni, jer 1. januar pada u nedjelju. Zamalo ne dočekasmo Novu godinu u varoši gdje se nekad govorilo da “Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo”, a sad - “izbori još nijesu završeni, a kad će ne znamo”.

Međutim, prije Nove godine završiše se nezavršeni izbori. Narednih nekoliko sedmica svi smo s nestrpljenjem čekali nastavak glasanja, a kasnije smo “oguglali” na činjenicu da u varoši, koja je ime dobila po žilavim vrbovim šavicama, najveća atrakcija nije kanjon Nevidio, već izborni proces kakav još niko nije vidio. I koji se, s vremena na vrijeme, pomene tek toliko da se javnost prisjeti da živimo u zemlji čuda, a “čuda postoje, ako vjeruješ u njih”. Mi vjerujemo u Šavnik.

( Svetlana Mandić )