INTERVJU Biber: Godine će proći dok se DPS promijeni, Vučić izvozi nestabilnost

Trebaće puno godina da se Demokratska partija socijalista zaista promijeni i to će se vjerovatno desiti kada Milo Đukanović više ne bude relevantna politička ličnost, ocijenio je profesor istorije i politike jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Gracu, Florijan Biber.

Biber, koji je i koordinator inicijative BiEPAG, koja se zalaže za demokratizaciju i evropske integracije zapadnog Balkana, smatra da srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić pokušava istovremeno da se zvanično predstavi kao lider regionalne saradnje i da izvozi nestabilnost u region kroz nezvanične kanale.

U intervjuu za “Vijesti”, Biber je govorio o razvoju crnogorske političke scene nakon parlamentarnih izbora 30. avgusta 2020. godine, uticaju Srbije i Rusije...

Kako vidite političku scenu Crne Gore?

Jako je mutna politička situacija u Crnoj Gori. Zanimljivo je kako je nejasno sve, tri godine poslije pada Demokratske partije socijalista, nema jasne većine, to se vidi i sada u procesu formiranju vlade.

Činjenica je da i dalje u političkom smislu za dosta stvari se mora razgovarati ili sa DPS-om ili sa najvećim partijama nekadašnjeg Demokratskog fronta.

To je neki paradoks Crne Gore. Izborni rezultat je upravo pokazao ogromnu volju da se ne nastavi sa politikom podjela, koja je bila suštinski dio crnogorske politike. DF je dosta izgubio, kao i DPS. Najviše su izgubile partije koje su profitirale od te dinamike podjela i to je ukazivalo na volju da se otvori politički prostor za stranke koje su pragmatične i koje žele da se bave konkretnim pitanjima, ali su te političke konstelacije još uvijek dovoljno jake da sprečavaju da se izađe iz pitanja nacionalnih podjela, identitetskih pitanja. Može se reći da je to dobar prvi korak, ali je jasno da proces transformacije crnogorskog društva nakon pada DPS još traje. Pitanje je koji je korak potreban da se to konsoliduje, da li će to biti nakon narednih izbora, da li ćemo tada imati konsolidaciju partija koje nude više od podjela.

U vrijeme DPS-a su vlade formirane lako i to se doživljavalo kao standardna politička praksa, jer Crna Gora je malo imala drugog iskustva. Čini li Vam se da bi proces teškog sastavljanja vlade ili neuspjeha formiranja i novi izbori mogli da ojačaju DPS i DF?

Naravno. S jedne strane je potpuno normalno da proces formiranja vlade ide teško kada politički odnosi nisu dobro definisani. To je mnogo lakše kada imate tradicionalne partije, dok nove stranke nemaju ni iskustvo ni infrastrukturu i onda to traje duže, što je normalno. Od toga može da nastane problem i da građani nagrade one za koje ocjenjuju da su najmanje krivi, u ovom slučaju u korist onih koji su nosioci politike podjela.

Kako ocjenjujete ono što je trenutno najvjerovatniji model vlade koju bi manjinski podržala koalicija Za budućnost Crne Gore?

Pitanje je koliko će ta vlada biti stabilna, ako nemamo klasičnu koaliciju. Vidjeli smo kako je išlo sa prethodnom manjinskom vladom, čini mi se da su bile sve neobične kombinacije vlada, od ekspertske koja nije bila baš ekspertska i manjinske koja je trajala kratko. Takva kreativna rješenja bez jasne većine kod mene izazivaju skepsu da će ta vlada dugo trajati.

Rekli ste da bi neuspjeh formiranja vlade mogao da dovede do jačanja partija koje promovišu podjele. Kako onda gledate na poziciju onih centara moći koji se protive formiranju vlade uz podršku tih blokova u momentu kada su slabiji, kada bi izvjesno na eventualnim novim izborima bili jači?

Izbori bi vjerovatno značili pad podrške Pokretu Evropa sad i rast koalicije Za budućnost Crne Gore, to bi onda bio najgori scenario jer bi vladu bilo još teže formirati. ZBCG nije problematičan samo na nivou spoljne politike, već i zbog promocije radikalnog nacionalizma. Možda je manje zlo da oni zauzmu u ovom trenutku neke manje bitne pozicije, jer postavlja se i pitanje koliko će DPS biti u stanju da se reformiše i da učini sebe potencijalnim partnerom u budućnosti. Glavno pitanje je kada će se otvoriti prostor da partije koje su u sredini mogu da biraju partnera, jer sada ti tradicionalni blokovi imaju nesrazmjeran uticaj na političke procese u odnosu na izborni rezultat.

Pomenuli ste reformu DPS. Prošlo je više mjeseci od povlačenja Đukanovića... Koliko se desilo u pogledu transformacije, koliko ste Vi očekivali da se desi?

Uvijek je bilo jasno da taj proces neće ići preko noći, to traje. Milo Đukanović možda više nema funkciju, ali je on toliko dugo dominirao strankom i crnogorskom politikom, tako da treba vremena da se partija emancipuje. To traje godinama. Nekada se to desi tek kada figura postane potpuno irelevantna. HDZ je to uspio tek nakon smrti Tuđmana (Franjo), SPS nije čak ni kada je Milošević (Slobodan) bio u Hagu. Đukanović i dalje ima svoju mrežu i DPS nema interes da se okrene protiv njega, teško je zamisliti da će se DPS promijeniti u skoroj budućnosti.

Neki strani predstavnici su se i nakon povlačenja Đukanovića, sastajali sa njim, u partijskim prostorijama, a da se istovremeno nisu sastali sa novim partijskim liderom. Da li to ukazuje na ovo što ste prethodno rekli, da li se uopšte ide u pravcu reforme?

Moguće je da se radi i o nekom refleksu, da su prosto toliko navikli na Đukanovića, da im je nezamislivo da o crnogorskoj politici pričaju mimo njega. On ne bi trebalo da bude sagovornik ako nema zvaničnu funkciju, to takođe pokazuje da DPS nije napravio taj korak. Pitanje je i da li će se stranka promijeniti i kada se odrekne od dugogodišnjeg lidera, imamo primjer VMRODPMNE, koja je ostala ista i nakon što se donekle oslobodila Gruevskog (Nikola). Prva stvar je taj rez, da se ne vidi više kao Đukanovićeva stranka, a onda da promijeni pristup i da nije stranka onih koji su nekada bili na vlasti, već da nađe svoj politički i ideološki prostor, to mora da se desi.

Kako gledate na odnos mandatara i lidera PES-a Milojka Spajića i predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića? Razlaz po nekim pitanjima je jasan, da li očekujete da formalno nastave različitim političkim putevima?

Teško je reći, ali to svakako otežava put ka političkoj stabilnosti. Nisu dobre takve podjele tako rano i to može da bude problem za politički centar, a balast podjela kao konstante u crnogorskoj politici je krupan pa to ne ohrabruje kada razmišljamo o razvoju crnogorske političke scene.

Kako Vam se čini da će se razvijati dalje karijera i dalje aktuelnog premijera Dritana Abazovića, nakon turbulentne tri godine na vlasti?

On je preživio i uspone i padove, relevantna je politička snaga u Crnoj Gori. Dovoljno je ambiciozan da ostane politička snaga, očekujem da ostane relevantan. Teško će se ponoviti situacija kada je bio “gejmčejndžer”, ali on je u stanju da preživi političke krize, iako je izgubio dosta kredibiliteta jer nije bio konzistentan, nije jasno šta zastupa. Konkretno, oko borbe protiv organizovanog kriminala je teško reći da li se zaista za to zalaže ili je to jedan šou. Njegova politika se promijenila, od zelene partije do toga da nije jasno gdje je sada.

Turbulentan je i politički put Milojka Spajića. On je do prije samo nekoliko dana bio favorit i medijske i političke scene koja orbitira oko DPS, a sada je opet etiketiran kao izdajnik i sluga interesa Srbije i Crne Gore... Odakle potiče ta retorika i čemu vodi?

Ta optužba je vrlo korisna, DPS je to često radio. Naravno, bilo je onih koji jesu imali te elemente, ali se onda to koristilo protiv svakoga ko je kritikovao DPS. Sama činjenica da PES nije nikada bio na vlasti na državnom nivou i da nema istoriju kojom se može braniti, čini dodatno težim braniti se od tih optužbi. Ali to kreira političku atmosferu u kojoj je svako političko neslaganje predstavljeno kao sukob oko opstanka države.

Šta Vi vidite kao glavne prijetnje i izazove za Crnu Goru?

Crna Gora ima brojne prednosti, malo je prijetnji, naročito u odnosu na region. Naravno da ipak postoje prijetnje, Srbija pod Vučićem (Aleksandar) je autoritarna država, igra na kartu nacionalizma i kao takva utiče na cijelu regiju, uključujući Crnu Goru. Kroz svoje djelovanje nema nikakav doprinos za Crnu Goru, a ima uticaj na crnogorsku politiku. Slično kao što Mađarska utiče negativno na okruženje jer je autoritarna i želi da su i okolne zemlje takve, tako je i sa slučaj sa Vučićevom Srbijom. Na unutrašnjom planu je problem politička stabilnost i nedefinisani stranački prostor koji omogućava da Vučić ima jači uticaj i da se ne priča o konkretnim stvarima.

Dakle, dolazimo opet do toga da je i pored političke volje koja je iskazana na izborima, teško političkom centru izboriti se sa blokovima, od kojih je jedan potpomognut Srbijom, indirektno Rusijom, a drugi organizovanim kriminalom...

Da, izbori su pokazali da ti blokovi nemaju većinsku podršku, ali da opcije političkog centra još uvijek nisu dovoljne ozbiljne i zrele...

Šta se Vama čini da je konkretno interes Vučića u Crnoj Gori? Vučić u svojim javnim nastupima praktično uvijek govori o prosječnoj plati u Crnoj Gori i najavljuje da će Srbija postati lider i na tom planu, kao i da će prestići Crnu Goru na putu ka EU gdje je Crna Gora lider u regionu... Da li je ta politička agenda pod uticajem njegove želje da na svakom planu bude ispred Crne Gore?

On nije spreman da dijeli uspjeh sa drugima, on želi da proda svoj uspjeh. On želi da bude prvi u redu za EU, ali ne i da uđe u Evropsku uniju...

Nešto kao Đukanović nekada?

Da, samo što Vučić radi i na tome da se smanji podrška građana evropskom putu. Njega od EU zanima finansijska podrška za infrastrukturne projekte, a ne ulazak u EU. Kada bi želio u EU, morao da bi da uradi stvari koje je Hrvatska uradila, odnosno rizikovao bi Sanader efekat. Znamo kako završe oni koji su umiješani u korupciju i sprovode reforme istovremeno, dođe do sukoba. Vučić sada ima jasan medijski i politički uticaj u Crnoj Gori kojim može ponešto da kontroliše, isto kao u drugim državama regiona. Njemu je bitno da ga prihvate kao lidera regiona, da je on glavni lik.

Da li dijelite utisak da Vučić koristi taj uticaj, što preko partija, što preko medija, da utiče na stabilnost, i država i regiona. To vidimo, osim u Crnoj Gori, na Kosovu preko Srpske liste, preko Dodika u Bosni i Hercegovini, to su za njega poluge kojima pokušava da diktira političko-društvenu klimu i tako ujedno jača svoju poziciju prema Zapadu...

Tako je. Onda on Zapadu prodaje priču da je on garant stabilnosti, da bez njega toga nema i ujedno govori da, ukoliko izgubi podršku, on može da utiče na nestabilnost cijele regije. Potpuno je jasno da on to pokušava. Ali, on ne može u isto vrijeme da bude na zvaničnom kolosijeku lider regionalne saradnje i da na nezvaničnom sabotira stabilnost, to se vidi na neuspjehu “Otvorenog Balkana”. To je bilo nemoguće paralelno raditi, iako je u tome dugo uspijevao. Poslije slučaja Banjska su iz Albanije i Sjeverne Makedonije dobro uvidjeli koliko je i njihova stabilnost ugrožena.

Kako u tom kontekstu gledate na politiku Zapada prema Vučiću?

Meni je to još uvijek nejasno i neshvatljivo. Ili nisu shvatili kako funkcioniše njegov sistem vladavine i izvoz nestabilnosti, ili je to nedovoljno zabrinjavajuće pa se i dalje toleriše. Ne vidim spremnost da se otvoreno i jasno kritikuje Vučić, javno uvijek dobije podršku. Veće je kritike dobijala Vlada Kosova, čak su i sankcije uvedene za slučajeve manje ozbiljne nego što su Banjska. Moguće je da je to zbog šire geopolitičke slike, jer iako Srbija nije uvela sankcije Rusiji, ona prodaje municiju Ukrajini. Zapad pokušava da smanji uticaj Rusije na Srbiju u nadi da će se Vučić ipak pokazati prozapadnim, a on zauzvrat traži da mu se dozvoli da proizvodi kontrolisanu nestabilnost, koji neće značiti ukrajinski scenario ili Bliski Istok.

Očigledan je uticaj Rusije na Srbiju, a kako gledate i gdje vidite uticaj Rusije na Crnu Goru, koliki je taj uticaj i na koji način?

Meni se uvijek činilo da je taj ruski uticaj u Crnoj Gori manji nego što se govori, a vrlo je pogodno za domaću upotrebu u svim državama regiona. Ako se desi nešto što odgovara Rusiji, to ne znači da je Rusija u to umiješana. Rusija će iskoristiti sve što joj odgovara, ali ne vidim da su oni glavni akteri u tom procesu.

Da li se slažete sa ocjenom da se Rusija agresijom na Ukrajinu praktično i odrekla bilo kakve ozbiljne uloge u regionu?

Da. Puno manje uticaja Rusija ima nego prije napada na Ukrajinu. Mogućnosti su puno ograničene i svaki korak bi bio puno vidljiviji. Prije se nije toliko ni gledalo na to što Rusija radi, ali danas ne bi bilo moguće da Rusija pokuša da opstruira članstvo Crne Gore ili Sjeverne Makedonije u NATO. Svima je jasno da Rusiji sada nije Balkan prioritet, iako njima odgovara ako na Balkanu bude problema, te da im Srbija ne uvede sankcije, to nije nešto na čemu mogu aktivno da rade u ovom trenutku.

Kako onda objasniti činjenicu da ZBCG insistira na vezi sa Putinovom Rusijom iako je jasno da tu nema nikakve političke perspektive?

Postoji u Crnoj Gori i taj dio glasača koji dijeli te pozicije. Znamo da su i neke ekstremne desne stranke u Evropi dobijale novac od Rusije. Činjenica je da ima ljudi koji dijele te vrijednosti i koje misle da je Putin super, to je jasno definisano biračko tijelo koje ne raste, ali koje neki koriste.

Vučić je izvoznik radikalnog srpskog nacionalizma, to radi i u Crnoj Gori kroz svoje političke i medijske proksije. Šta mislite da je najbolji odgovor na to, da li tome treba suprotstaviti građansku ili nacionalističku priču?

Nacionalistički odgovor je najgori odgovor. To smo vidjeli tokom protestnih litija i nakon njih gdje je taj odgovor bio neuspješan, ne zato što su građani podržavali srpsku nacionalističku politiku, već zato što nisu htjeli da se identifikuju sa crnogorskim nacionalizmom koji se definiše kao suprotan srpskom nacionalizmu. Jasno je da je građanski pristup najbolji, da se i onima koji imaju veze sa srpskim identitetom - bilo kroz nacionalno izjašnjenje ili jezik, kaže: ovo je i vaša država. Ako nekome ko je iz Crne Gore i vjernik je SPC, kažete da Crna Gora nije njegova država, u stvari ohrabrujete i osnažujete one koji govore: eto vidite, mi moramo da promijenimo suštinski politike jer za vas nema prostora ovdje. Tako potencijalno izgubite ljude koji ne podržavaju srpsku nacionalističku politiku, Vučićevu politiku, ali žele da budu dio političkog prostora u Crnoj Gori. Biti Crnogorac može da znači različite stvari za različite ljude, to je prednost Crne Gore u odnosu na druge zemlje regiona i jako bi štetno bilo izgubiti taj prostor, a to se dešava ako govorite: Crnogorac si samo ako pričaš crnogorski ili si vjernik CPC i tome slično, onda su ostali maltene građani drugog reda.

( Srdan Kosović )