Dritanova torta

U izbornoj noći Miki je djelovao kao Bata Trokrilni u posjeti Štefici Cvek. Zor delija koji je vidio svijeta pa zakucao i na naša vrata. Da se dokaže na domaćem terenu, ispuni nam snove i sprovede agende od kojih klecaju koljena. Njemu kripto knjaževina, nama plate od hiljadu eura, dok svi ne budemo tražili još. I gledali premijera kako, izistinski i bez foliranja, okuplja dvotrećinsku većinu od koje i briselske administratore podilaze trnci. Naše je samo da vjerujemo i da ne damo tetkama da se muvaju okolo dok on radi.

I početak je obećavao čuda. Pomirila se pravoslavna većina sa manje brojnim narodima, da zajedno biraju tužioce i prodiru po dubini. Nije pitao Ervin za državni udar niti je Andrija pominjao stan-efendije, već su bratski dijelili administraciju kao Vens i Oven Bosnu. Aleksa je kaparisao visoku skupštinsku fotelju, a Dritan je prijetio tortom za koju niko nije mario. Po Twitteru se kao na fresci ukazivao i nestajao bivši premijer. Da propovijeda kako nakon Milojkovog mandata u Crnoj Gori više neće biti partija ni podjela, a „Evropa sad“ će izlaziti u nastavcima kao Marvelovi blokbasteri.

A onda su počele da se javljaju tetke. Da mandataru remete koncentraciju i biračima ruše snove.

Čim su počele da se smanjuju teritorije po administraciji, Ervin i Adrijan su se sjetili Mandićeve dunje u fioci, pa su počeli da birkaju saveznike. Birao je i tetak Gabi, dok je pravio spiskove podobnih iz onoga što je ostalo od avgustovske većine. Taman kad je Miki skrpio tijesnu većinu po diplomatskom ukusu, probudio se nesuđeni šef parlamenta i postao gadljiv na one sa kojima je prošlo ljeto oborio Dritana. Ko biva, to je bila one night vote avantura, koju može podnijeti čak i obraz trajno uklesan u političku biografiju.

Onda su već zagrajale i tetke iz Beograda spremne da, sada i zvanično, pomognu rodbinu u komšiluku. Zaprijetile mandataru da se ne igra diskriminacije i podsjetile da se na pogrešnom putu do vlade lako gube poslanici. Tamo gdje je Beograd ostao nedorečen, poruke je tumačio predsjednik Jakov. Čudio se mandataru što ne umije da bira sa švedskog stola i prijetio vanrednim izborima i cijepanjem stranke. Jer i nad predsjednikom partije postoji vrhovni komandant koji možda nema vojsku ali ima političke diverzante. Spremne da zapale poslanički klub ako mandatar odbije da bude galantan kao Jakov u Podgorici.

Od tada Miki izbjegava novinare a političke saveznike tretira kao cure po Dalekom istoku. Jednima preko noći uvaljuje korpu pa nudi pomirenje, drugima seenuje prijeteće poruke, a treći ni sami ne znaju do kada će im veza trajati.

Umjesto vlade dvotrećinskog bratstva i jedinstva, nudi manjinsku po podgoričkom receptu. U kojoj će svako dobiti bar po ministarstvo i šta želi od priloga iz administracije, čim potpiše sporazum o miru u svijetu i novom zaduženju. Andrija će sjesti u Aleksinu fotelju, kada je već Jakov preuzeo Milovu. Oprostiće Mikiju što ga je tukao i čekati 2024. da mu se partijske kolege iz dubine presele u Vladu. Do tada će puštati premijera da se pita koliko gradonačelnica Podgorice. Da vlada u sjenci šefa parlamenta, presijeca vrpce i novinarima odgovara sa „eto tako“.

Ali poslije pregovaranja nema kajanja i nekom sada valja pojesti onu Dritanovu tortu. Jer, koliko juče imali smo mandatara koji će u kabinet pozvati sve osim hobotnice i ruke pravde. Partiju koja će oko punog novčanika okupiti vjernike, građaniste i bivše DPS-ovce. Dva lidera, dva mlada japija, naredna da vode državu do Briselskih vrata. Umjesto toga imamo Mila i Momira iz edicije 1996. a partija koja je obećavala sada postoji samo na elektronskim sjednicama i viber grupama. A zapadni stipendisti sada imaju liderskog autoriteta koliko im drugi dozvole.

Jer poslije predugih pregovora i sa načetom strankom, premijeru preostaje da igra ulogu koju je već savladao predsjednik države. Da se hvali dvotrećinskim većinama i iz tuđeg zagrljaja drži etička predavanja. Da ispunjava želje koalicionih partnera, ako misli da održi bar neko predizborno obećanje. U međuvremenu mogu zajedno da gledaju kako im partneri ruše po stranci ono što njih dvojica nisu uspjela da nagrde.

Zato bi Miki mogao odmah da nam ispuni koju sitnu želju, kad već nema ništa od velikih snova. Kao onomad Štefici Cvek, i nama je jasno da ova ljubav neće imati sretan kraj. Neće biti ništa od velikih obećanja i ekonomskih programa koji oduzimaju dah. Zato nema potrebe da se Miki muči oko podizanja plata i kripto države. Dovoljno je da upristoji cijene i doda antidepresive u onaj „Stop inflaciji“ paket. Da lakše podnesemo ovu političku stabilnost.

( Samir Kajošević )