Pjesnik kome su snagu dala crnogorska brda i rodni Ozrinići, a smirenost vojvođanska ravnica

„Ako jednoga jutra dođem/ nasmijan slučajno letom ptica/ oprosti, sanjao sam proljeće/ u nekoj sobi sa crnim zidovima./ Ako jednoga dana dođem tih i tužan/ upleti mi u kosu običan cvijet čekanja/ i porosi ga pepelom doziva/ da se zna bilo je uzalud/ voljeti sve sem malo bola“.

Ovako je „pjevao“ Gojko Janjušević – pjesnik koji je imao dva zavičaja, Crnu Goru i Vojvodinu, koji se školovao, stvarao i preminuo u ravnici, a kome su brda uvijek bila u mislima, spremna da se iza njih skloni i da u njima nađe snagu. O njegovim rodnim Ozrinićima čuli su i oni koji nikada nijesu kročili u Nikšić.

JU „Zahumlje“ odlučila je da organizuje omaž pjesniku zavičaja, kako ga najčešće zovu, autoru čuvene pjesme „Ogradice“, kao i pjesme „Čelo“ koju je pisao punih 40 godina, da podsjete na stvaralaštvo Janjuševića, ali i poruče da se pjesnici poput njega ne smiju zaboravljati.

„Poetski svijet Gojka Janjuševića sam vidjela kao jednu univerzalnu predstavu odnosa njegovog starog i novog zavičaja, njegovu potragu za tom dalekom zemljom koju je našao u Vojvodini. Taj odnos između dva zavičaja koja su uvijek ostala neka tajna, neka univerzalna filozofska misterija, i uvijek su bila zajedno, a on je težio ka jednom i ka drugom nikako ne želeći da se odrekne jednog od njih“, kazala je Milena Kulić, stručna saradnica Odjeljenja za književnost i jezik Matice srpske, glavna i odgovorna urednica časopisa „Kult“, član redakcije Biltena Sterijinog pozorja.

Podsjetila je da je Janjušević dao veliki doprinos proučavanju dramske literature, prevodeći savremena djela slovenačkih autora, ali i makedonskih, kao i da je bio urednik izdavačke kuće „Progres“, književnog lista za kulturu i umjetnost, „Polja“ i glavni urednik Kulturnog centra u Novom Sadu.

„Gojkova poezija je jedan filozofski, umjetnički mistični svijet za kojim treba vječno tragati. Nikada nije zaboravio svoj zavičaj, iako je vojvođansku ravnicu doživio kao važan segment njegove poezije. Njegove poetske slike, iako teže jednostavnosti, su pune simbola, i pune ljubavi prema Crnoj Gori i Vojvodini“, kazala je Kulić, dobitnica ovogodišnje nagrade „Timočka lira“ i čija knjiga „Pavle Popović/Gojko Janjušević“ treba da bude objavljena.

Sofija Simović iz Književne zajednice (KZ) „Vladimir Mijušković“, iz Nikšića, podsjetila je da je Janjušević jedan od osnivača pomenute Zajednice, ali i dobitnik nagrade „Zaloga“ koju ta KZ dodjeljuje.

„Prepoznatljiva je Gojkova poezija i po savršenom spoju nemogućeg, spoju brda i ravnice, crnogorskog krša i ravne Vojvodine, spoju dvije drugačije obale, dvije rijeke, male Gračanice i velikog Dunava. Zanimljivo je da se Gračanica, uvijek blizu neba, nikada nije utopila u veliki i široki Dunav, već je djetinjstvom uvirala i izvirala iz svakog njegovog mističnog stanja. Naš pjesnik je drugačiji, filozofski dotjeran, nedokučiv, bez svile i zlata, duboko zamišljen, duboko zavičajan“, kazala je Simović.

Kako je istakla stvaralaštvo Gojka Janjuševića ga čini osobenim jer je drugačije, tajanstvenije i magičastije, „filozofski dotjeran stih, isklesana metafora i inspirativna emociji“.

„Gojkova poezija je i bespočetna i neuništiva i filozofska i metaforična, alhemija svjetlosti i ništavila. Ona postavlja međe između života i smrti i kad se najmanje nadaš ulazi u prostor sunca. Ona je svemoćna“, istakla je Simović.

Moderatorka večeri, koju je pripremila zajedno sa Goranom Radojičićem, bila je urednica kulturnog programa u „Zahumlju“, Anđela Peković, koja je istakla da je Janjušević, 2000. godine prestao, ne svojom voljom, da traga za onom stajališnom tačkom u sebi, ostavljajući nam nekoliko dragocjenih knjiga poezije. Pročitala je zapis Alaksandra Badnjara o Janjuševiću koji je objavljen u časopisu „Polja“ 1976. godine, ali i podsjetila da je Janjušević, u znak sjećanja na ujaka Đuzu Bulatovića inicirao formiranje školske biblioteke u OŠ „Dušan Bojović“ u nikšićkoj Župi, donio veliki broj naslova, dovodio pisce i organizovao književne časove za učenike pomenute škole.

„Nesumnjivo je Gojko Janjušević bio pjesnik daleke zemlje, različite od banalnog svijeta svakidašnjice, da je odgovor na osnovna egzistencijalna pitanja i stanja tražio u građi o nesanici, da je odgovor na ta ista pitanja vjerovatno i našao ali ih je spretno šifrovao, sakrio u metafore, u sintagme, u međuprostor, negdje između Ozrinića i vojvođanske ravnice. I dok su se Gračanica i Dunav otimali za postojanje, on je odgovor na sva pitanja koja i dan danas neko postavlja pretvorio u zvijezdu i ostavio nam u amanet da joj se divimo izdaleka“, kazala je Peković.

Večeri su prisustvovali Janjuševićeva djeca, sin Srđan i kćerka Rima Grujić, kao i brat Rajo.

„Budući da sam profesor sve ovo vidim kao jedan idealan čas u kome se Gojkova poezija reinkarnirala u svijesti ovih mladih ljudi koji je očito razumiju i vole. Srđan i ja, koji smo očito od njega pokupili tu neku vrstu podvojenosti u emocijama, preispitivanju, u osjećaju odgovornosti, nekakvog grijeha koji stalno pokušavamo u sebi da zatomimo i pročistimo, odlučili smo da dolazimo kao na proslavu, međutim, ovo mi je odjednom postala jedna vrsta hodočašća na kojoj se beskrajno zahvaljujem“, kazala je Rima Grujić.

Spasoje Bajović, predsjednik KZ „Vladimir Mijušković“ podsjetio da je da su se Janjuševićeve pjesme našle i u antologijama koje je zajednica objavila „Album nikšićkih književnih uspomena“ i „Olujna polja poezije“, a koje je poklonio porodici i Mileni Kulić.

Članovi Književnog kluba „Poenta poetika“, Miloš Jocović i Tijana Vujović govorili su odabrane stihove, dok je učenik Muzičke škole „Dara Čokorilo“, mladi gitarista Jovan Radulović, muzikom obojio veče.

„Ako jedne večeri dođem prkosan/ spremi mi ležaj od utjehe/ nju sam zakopao tri lakta u moju prazninu./ Ako jedne ponoći ne dođem/ nađi mi grob u tvojim prstima/ da milujem ljubav tvoga smijeha“, stihovi su pjesnika koji je tako toplo, jako i zagonetno pjevao o Nikšiću i Ozrinićima.

( Svetlana Mandić )