Kontrola

Uvijek je to u pitanju, naravno. Kad razgrnete šut, potražite malo dublje - uvijek dođete na isto - pitanje kontrole.

Da odmah razjasnimo - pitanje kontrole nad procesom popisa je naravno važno. To bi morala biti tako podrazumijevajuća stvar. Ipak, ova “nova” vlast je na svakom koraku pokazala diletantizam i nesnalaženje, pa što ne bi i sada. Dakle, kontrola popisnog procesa kroz adekvatne procedure je sasvim normalna (i poželjna), i nije mi jasno zašto neko oko toga zateže.

Ali, ovdje - u ovoj divljoj pretpopisnoj kampanji - “kontrola” je mnogo širi pojam od pukog nadgledanja društvenih akcija poput popisa. Ukazuje se kao politički metod i prije svega politički ideal nad idealima. Krenuli su prema Poperu, a završili kod Orvela. Nije to ni tako rijetka putanja...

Crnoj Gori je možda prije svih drugih reformi potrebna reforma političkog života, odnosno temeljna reforma političkih partija. Gotovo sve one su u unutrašnjem ustrojstvu nedemokratske i žive od uvjerenja da je “prava politika” samo manipulacija i nadvaravanje. Zato je tako vidljivo da je pitanje kontrole, za sve njih, presudno.

Ali, o čemu govorimo kada govorimo o kontroli?

I to u Crnoj Gori posttranzicionih čuda - gdje svaka nova vlast, kako čusmo, instalira svoju instant-buržoaziju. Samo sve ove istorijske procese uzmite s rezervom, ili bar pomalo parodično - takve su te elite i te buržoazije... Ali sve su rođene iz partijske kontrole društva i svih njegovih segmenata od ekonomije do kulture i sporta. Iz totalnog i besramnog monopola.

Možda ova situacija u susret popisu najzornije pokazuje kako stranke zamišljaju svoje mjesto u crnogorskoj svakodnevici.

Nerijetko izgleda da oni sebe doživljavaju kao neku vrstu božanstava koja presudno oblikuju stvarnost, šaljući jasnu poruku “nedoraslom” građaninu da on “ne misli”. Samo neka sluša. Na sličan način kako to funkcioniše sa vjerskim organizacijama.

Pokazuje i kako srpski patrijarh doživljava sebe i Crnu Goru. Nije to samo pastir i stado - čobanin ne objašnjava ovcama ko su i što su, samo im - objavi. U najkraćem - beslovesno stado, tako patrijarh vidi građane Crne Gore. Ali, srećom, on je tu da sve pojasni. A to kako “pojašnjava” pokazuje da ništa ne zna o tome u čemu je namjeran presuđivati. Još ako ga kakva “bednica” iznervira...

Kod DPS ta riječ (kontrola) ima unekoliko “pojačano” značenje. Naime, dobar dio vladavine kontrola je bila jedini model “dijaloga” koji je njih zanimao. Ovo nije metaforičan već bukvalan izraz.

Uostalom ova ideja o bojkotu pokazuje upravo metastazu poriva za kontrolom - ne u namjeri da se sam proces prati, već u jasnoj namjeri da se kontrolišu - građani. I njihova volja.

Zastrašujuća je potreba političkih partija (i vjerskih organizacija) da se miješaju u nešto što im suštinski ne pripada.

Riječ je o eksplicitnom ponižavanju građanina. Koga nema ko da zaštiti od ove vrste pritiska. Jer su političke partije na drugom poslu - “prodaju” svoju sliku stvarnosti. Čak iako je ona sasvim neadekvatna realnosti.

Recimo, Đukanović i ocvali DPS stvorili su uslove za mobilizaciju srpstva kakve u Crnoj Gori nije bilo još od “mladog” DPS-a iz ranih devedesetih. Dakle, DPS (i Đukanović) je najdirektnije zaslužan za dvije najveće mobilizacije srpstva u modernoj crnogorskoj istoriji, odnosno nakon (nelegitimne) Podgoričke skupštine.

Kada čujem kako oni briže za Crnu Goru sjetim se jednog gospodstvenog Beranca koji je na najnoviju retoriku DPS-a znao promrmljati - “Samo nas vi nemojte branit... e konačno pogibosmo”.

Zapravo, nemoć da se shvati pogrešnost sopstvene politike, odvela je tu nekeda gigantsku partiju u opadanje i poraz.

Zato je duboko nepravedno DPS povezivati sa crnogorskom idejom i pričom. Oni su tu ideju upotrebom partijske logike samo kompromitovali. I čine to i dalje.

( Balša Brković )