Odluka Ustavnog suda, njene posljedice i odgovornost institucija sistema

Iz dnevne štampe upoznati smo da je Ustavni sud ukinuo odredbu člana 17 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju po predlogu Udruženje sudija Crne Gore. Tom odredbom bilo je propisano da osiguranik žena stiče pravo na penziju sa 15 godina staža osiguranja i 64 godine života, a osiguranik muškarac stiče to pravo sa 15 godina staža osiguranja i 66 godina života.

Udruženje sudija pokrenulo je postupak ustavnosti, smatrajući da su navedenom odredbom žene sudije dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na sudije muškarce, koji sudijsku funkciju mogu obavljati do 66 godine života, s obzirom na to da je Ustavom određeno da sudijama i tužiocima mandat prestaje sticanjem uslova za ostvarivanje prava na penziju, ali i u odnosu na druge kategorije lica koje svoj radni angažman mogu da ostvaruju do 66. godine života (po Zakonu o radu, odnosno 67. godine po Zakonu o državnim službenicima i namještenicima). Predlog za ocjenu ustavnosti podnijet je nakon što je Sudski savjet konstatovao prestanak funkcija desetinama sudija žena zbog navršenih 64 godine života.

Ustavni sud, postupajući po predlogu, nije ukinuo odredbu člana 17 stav 1 Zakona u dijelu koji se odnosi na žene osiguranike već i u dijelu koji obuhvata i muškarce za koje je bilo propisano da stiču pravo na penziju sa 15 godina staža osiguranja i 66 godina života.

Nakon odluke Ustavnog suda, kao opšta, ostala je da egzistira odredba člana 17 stav 2 Zakona kojom je propisano da osiguranik stiče pravo na penziju sa 61 godinom života i 40 godina staža. Ali, treba napomenuti da su zakonom utvrđena i prelazna rješenja, kao izuzeci od ukinutog pravila iz člana 17 stav 1 Zakona.

Prije nego što se osvrnemo na ta prelazna rješenja koja, takođe, uređuju sticanje prava na penziju, podsjećamo da su prema odredbi člana 17 stav 2 Zakona sudije žene i muškarci izjednačeni u pogledu sticanja prava na penziju, a time i vremena određenog za prestanak mandata. To je 61 godina života i 40 godina staža. Nemamo podatak da li je pojedinim sudijama koji su odlučivali o ustavnosti odredbe člana 17 stav 1 Zakona, zbog ispunjenja uslova iz člana 17 stav 2 (navršenih 61 godinu života i 40 godina staža osiguranja), ex lege prestao mandate (što bi trebalo da konstatuje Skupština Crne Gore) budući da je ustavno određenje jasno vezalo prestanak mandata sudijama i tužiocima za sticanje uslova za penziju.

Šta odluka Ustavnog suda znači, kako za sudije žene koje su pokrenule postupak tako i za sve druge osiguranike, može se vidjeti analizom ostalih zakonskih odredaba. Da li prelazne odredbe člana 197 đ Zakona koje predviđaju izuzetak od pravila utvrđenog u ukinutoj odredbi člana 17 stav 1 Zakona nestankom te opšte norme postaju pravilo koje, kada su u pitanju žene sudije dovodi do jos većeg problema i obesmišljava usvajanje njihovog predloga. U odnosu na ostale osiguranice, situacija je drugačija, njima je, ukoliko to postaje pravilo omogućeno da pravo na penziju ostvare (ukoliko to žele) u 2023.godini sa navršenih 62 godine i šest mjeseci i 15 godina staža osiguranja, čime ta kategorija zaposlenih žena ne gubi pravo da ide u penziju prije navršene četrdesete godine staža osiguranja (kako je to navedeno u odredbi člana 17 stav 2). Međutim, dovodi se u pitanje da li, ako je prelazna odredba promijenila svoj karakter i postala opšta (jer više nije izuzetak od pravila, s obzirom na to da pravilo ne postoji (ukinuto je)), to znači da ženama sudijama prestaje mandat sa navršenih 62 godine i šest mjeseci u 2023. godini ili sa 62 godine i devet mjeseci u 2024. godini... Tada bi mogli postaviti pitanja koliko su sudije Ustavnog suda žene te životne dobi mogle odlučivati u ovom predmetu.

Dakle, prihvatajući tumačenje prava u korist stranke, ukidanjem navedene odredbe, osiguranice žene imaju mogućnost da ostvare pravo na penziju do 2028. godine po prelaznim rješenjima, odnosno od 62 do 64 godine sa 15 godina staža osiguranja. Ali, kada su u pitanju muškarci osiguranici ova mogućnost ne postoji jer je regulisan samo institut prijevremene penzije, koju mogu da ostvare muškarci sa 15 godina staža i 63 godine života, odnosno u 2023. godini, po prelaznim rješenjima 62 godine i osam mjeseci života, ali uz mjesečna umanjenja penzije za period do navršene 66 godine života. Starosna penzija za muškarce koji imaju manje od 40 godina staža nije predviđena drugim odredbama kao što je to slučaj sa prelaznim rješenjima koja se odnose na žene osiguranike.

Iz njegovih odredaba proizilazi da je ukidanje odredbe člana 17 stav 1 Zakona dovelo do nepremostive pravne praznine. Zbog toga se nadamo da Ustavni sud poznaje svoj zakon koji u slučaju nastanka pravnih praznina zbog ukidanja zakona, odnosno njegovih odredaba u članu 65 (Zakon o Ustavnom sudu CG), predviđa mogućnost objavljivanja odluke u roku od tri mjeseca, što bi dalo vremena Skupštini da interveniše. U tom slučaju morao bi obavijestiti državne organe, u konkretnom slučaju zadužene za pripremu predloga i njegovo usvajanje. Kada smo već kod nadležnih organa, znamo da je predlog za ocjenu ustavnosti označene norme podnijet prije tačno dvije godine, a nije ni nepoznato da se o tom predlogu raspravljalo u ovim institucijama preko njihovih radnih tijela ili direktno na sjednicama. Pitanja koja su se postavljala kandidatima za izbor sudija Ustavnog suda na ovu temu bila su vrlo česta, što ukazuje da su oni koji su odgovorni za stvaranje pravnog sistema imali priliku da razriješe problem i na taj način što bi sprečili diskriminaciju žena sudija i tužilaca, a i dalje ostavili različito uređenje ovog pitanja u odnosu na muškarce i žene kao vid pozitivne diskriminacije, davanjem "mogućnosti" ženi da navedeno pravo koristi (žena "može"). Koliko je izmjena zakona bilo koji su imali direktne veze sa ovim pitanjem, ne treba pominjati, ali treba znati da je i pored tih izmjena ostalo još dosta neusaglašenosti.

Autor je predsjednik Upravnog odbora Udruženja penzionera “Za život dostojan čovjeka”

( Prof. dr Anđelko Lojpur )