Vera Politkovskaja za DW: U Rusiji niko ne cijeni nasljeđe moje majke

Na sajmu knjiga u Frankfurtu predstavljena je knjiga „Moja majka bi to nazvala ratom“, u izdanju njemačke izdavačke kuće Klett-Cotta. Autorka je Vera Politkovskaja, ćerka ruske novinarke, aktivistkinje za ljudska prava i Putinove kritičarke Ane Politkovskaje, koja je ubijena u Moskvi 7. oktobra 2006. godine.

Devedesetih godina prošlog vijeka Ana Politkovskaja postala je poznata kao reporterka dnevnog lista „Novaja gazeta“, prije svega zbog svojih izvještaja sa Sjevernog Kavkaza. Njena životna tema bio je Drugi čečenski rat.

Naslov knjige Vere Politkovskaje odnosi se na rat Rusije protiv Ukrajine, koji se u Rusiji naziva „specijalna vojna operacija“. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Vera Politkovskaja otišla je u Italiju, gdje sada radi kao slobodna novinarka.

DW je razgovarao s njom na sajmu knjiga u Frankfurtu.

Vaša knjiga pod naslovom „Moja majka bi to nazvala ratom“ objavljena je u Njemačkoj. Kako i kada ste odlučili da to napišete?

Godinama smo u porodici razmišljali o tome kako se mnogo zna o radu moje majke, da je bila u Čečeniji i o čemu je pisala. Ali u isto vrijeme, malo se znalo o njenoj ličnosti. Život moje majke nije bio samo posao, postojala je i ona druga strana o kojoj gotovo niko ništa nije znao. I često smo pričali o tome kako bi bilo dobro kada bi neko od nas mogao da opiše tu drugu stranu. Kada mi je ponuđeno da napišem ovu knjigu, odmah sam prihvatila.

Kakva je bila Vaša majka?

Bila je teška osoba, jer bi jednostavan čovjek teško mogao da radi i izdrži takav posao. Imala je prilično komplikovan karakter, koji se manifestovao i na poslu i u porodici. Kao djeca, moj brat i ja često smo doživljavali da naša majka ima vrlo jasnu predstavu o tome kako treba da se razvijaju naši životi. Naše obrazovanje joj je bilo veoma važno. I naravno, bilo je protesta, jer smo bili tinejdžeri i željeli smo da radimo druge stvari.

Kada ste bili mladi, šta ste mislili o radu svoje majke u novinama? Da li ste je podržavali?

Početkom 1990-ih sam bila dijete i više zauzeta sopstvenim životom, pa ne mogu da kažem da sam mnogo obraćala pažnju na njen rad. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, moja majka je počela aktivno da se bavi Čečenijom. Tada su se pojavili prvi problemi u vezi s njenom bezbjednošću. Znala je šta radi. Glavni uticaj njenog rada na nas u to vrijeme bio je to što je s nama razgovarala o bezbjednosti i upozoravala nas da budemo oprezni.

U svojoj knjizi pišete da je vaša majka predosjećala sopstvenu smrt...

Da, počelo je nakon smrti njenog kolege Jurija Ščekočihina. On je otrovan. Poslije je moja majka počela da priča na prilično čudan način o tome kako to mora da je lijepa smrt ako bi – da je to bila njena sudbina – bila ubijena na isti način kao Ščekočihin. Rekla je da bi bilo lijepo da to bude buket ruža posut otrovom. Uzela bi ga, duboko udahnula i umrla na način tako lijep za ženu.

Ali, šalu na stranu, zaista je bilo ozbiljnih rasprava o tome kako ona želi da bude sahranjena, šta da se radi ako umre, gdje se u kući nalaze dokumenta i novac. Naravno, to se nije dešavalo često, ali o tome se jeste razgovaralo.

Vaša knjiga je prvo objavljena u Italiji, zatim u Finskoj, a sada i u Njemačkoj. Da li planirate izdanje na ruskom?

Za sada još nije planirano. Prvo, mislim da ova knjiga vjerovatno ne bi pronašla značajniju publiku u Rusiji. Drugo, da budemo iskreni, ono što se trenutno dešava u Rusiji apsolutno nije u skladu s onim što je napisano u ovoj knjizi. Određeni dio ljudi u Rusiji mogao bi da bude zainteresovan da je pročita, ali još nije pravo vrijeme. Možda nekad…

Šta ste prvo pomislili kada ste saznali da je Rusija napala Ukrajinu?

To je bio šok. Iako su svi zapadni mediji ranije najavljivali da će se to dogoditi, naravno da nisam željela u to da vjerujem. Nekoliko dana prije početka bio je onaj čuveni Putinov govor (u kome je proglasio priznanje nezavisnosti „Donjecke i Luganske Narodne Republike“, prim.red). Kada sam to čula, shvatila sam da će se to dogoditi. Ipak, teško je bilo zamisliti razmjere ovog rata. I prva racionalna misao nakon što je počeo rat, nakon što sam se malo oporavila od šoka, bila je da moram da napustim zemlju. Ako smo – u smislu Rusije – ranije bili na ivici provalije, u ovom trenutku smo jednostavno upali u nju.

Šta treba da se desi, pa da se javno mnjenje u Rusiji promijeni?

Prema nezavisnim sociološkim studijama, najviše 30 odsto stanovništva podržava rat. I mislim da je to istina. Ljudi ne žele rat. Drugi problem je podrška Putinu. U Rusiji zapravo postoje ljudi koji vjeruju: ko bi, ako ne Putin, mogao da vlada tako velikom zemljom s toliko problema? Neću da kritikujem te ljude, ali naravno da mislim da nisu u pravu.

Jasno je da sadašnji sistem u Rusiji neće nestati sve dok Putin ne ode, a najverovatnije će ostati na vlasti do 2036. godine. Pritom ljudi uzalud vjeruju da ćemo, kada Putina ne bude, odmah dobiti divnu Rusiju budućnosti. Njegovim odlaskom se ništa neće promijeniti.

Nakon njegovog odlaska 2036. pojaviće se novi, veliki problemi. Počeće borba za vlast, koja će najvjerovatnije biti krvava i veoma teška. Tada će stvari u zemlji godinama da trule i tek nakon mnogo godina, u najboljem slučaju, na vlast će doći neki razuman čovjek. Da li shvatate o kom vremenskom okviru govorimo? Ne znam da li ću to doživeti.

Vaša majka je u svojoj knjizi „U Putinovoj Rusiji“, kao i u svojim člancima, predvidjela mnogo toga što je uslijedilo poslije njene smrti – da su ratovi u Čečeniji samo početak i to do čega će da dovede Putinova vladavina. Zašto njena upozorenja nisu shvaćena ozbiljno, ni u Rusiji ni na Zapadu?

Ljudi koji su tada čitali njena djela, kako u Rusiji, tako i na Zapadu, vjerovali su da ona u pretjeruje. Ali, kao što je kasnija istorija pokazala, ništa od toga nije bilo preuveličano.

Kakvo je nasljeđe Vaša majka ostavila za sobom?

Sve stvari nazvati pravim imenom. Razumijeti da samo zato što ste u manjini ne znači da niste u pravu. I da se ponašate u skladu sa svojim stavovima i sopstvenom procjenom situacije. Ako govorimo o novinarskoj zaostavštini, nadam se da će ona biti cijenjena negdje van Rusije. Jer u Rusiji, slobodno se može reći, niko ne ceni njeno nasljeđe.

( Deutsche Welle )