Epitaf za sajamske hale

Dan je lijep, miholjsko ljeto obara sve temperaturne rekorde. Ali se ovaj put šetnji po halama Beogradskog sajma radujem manje nego uobičajeno. Ne mogu da pronađem uzrok blagoj zlovolji koja se miješa sa trunčicom sjete. Možda je do mene.

Možda je riječ o iskustvu koje prigušuje čaroliju. Nekoliko decenija učešća u književnim ritualima - a Beogradski sajam knjige je jedan od najmasovnijih - naučio me prostoj istini da se uglavnom osrednja i pretjerano komercijalizovana stvarnost književnog pogona i moje shvatanje književnosti do te mjere razmimoilaze, da to u meni izaziva nelagodu. Nema tu ljubavi, ali postoji najmanji zajednički imenilac - knjiga.

Želim li da doprem do nekoliko stotina ljudi koji su spremni da pročitaju makar jedan lirski tekst, onda mi je potreban izdavač. Njih je u eri diktature romana i obilja loših stihova na društvenim mrežama sve manje.

Ili, ako želim da neko objavi moj prevod sa njemačkog, onda moram da ga ponudim. Kako god, sajam je svakako pijaca na kojoj je piscu i prevodiocu dozvoljena iluzija da je baš njegov duhovni proizvod potreban nekom idealnom izdavaču koji je spreman da u njega investira.

Valjda tražimo kontinuitet u ponavljanju rituala iz branše, da bismo lakše podnijeli svijet koji se sve brže mijenja. Uzalud junaci mojih studentskih lektira - Heraklit ili koji milenijum mlađi od njega Kjerkegor, upozoravaju da u jednu vodu ne možeš dvaput ući te da ponavljanja nema. Volimo da vjerujemo da je to isti onaj Sajam prije pandemije, ili čak prije dvije, tri ili četiri decenije. A nije.

Od mog prvog dolaska na Beogradski sajam knjiga sredinom osamdesetih svijet u kojem živim više puta se raspadao i rekonfigurisao. Na to me podsjećaju naslovi na štandu sa starim knjigama, sa kojim se čovjek skoro sudari kada izađe na stajalištu Sajam.

Naslov„Istorija Jugoslavije“ koji su potpisali Ivan Božović, Sima Ćirković, Milorad Ekmečić i Vladimir Dedijer, objavljen je prije tačno pola vijeka. Te 1973. je Jugoslavija bila činjenica. Danas čak i nama koji smo rođeni i odrasli u toj zemlji, ona izgleda kao daleki san. Sladak ili košmaran, kako kome. Tu je i srpskohrvatsko-engleski rječnik. Jedan od ta dva jezika se nominalno raspao na sastavne djelove. A na njemu sam objavio svoje prve dvije knjige.

Silazak u sajam

Do ulaza u Sajam morate doći apsurdnim putem, spuštajući se od stajališta duboko u pothodnik, naravno bez pokretnih stepenica, a onda opet naviše, na drugu stranu tunela. U pothodniku vas čeka ogroman bilbord jednog od najplodnijih srpskih publicista u posljednjih nekoliko decenija, zvijezde Hepijevih retrošovinističkih televizijskih posela, bivšeg haškog pritvorenika i osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Mislili ste da ćete na prilazu hramu knjige vidjeti lica Andrića ili Crnjanskog? Nekog savremenog pisca? Ne. Vojvoda preporučuje svoja izdanja u kojima jezikom Crvenog bana već u naslovu huška nacionalističke demone na one koji ne pristaju da mrze ili koji su mu se ideološki našli na putu. Beogradski sajam knjiga 2023.

Konstatujem da se vojvoda, koji se inače ponaša kao Vučićev advokat, postao jedna od figura u sveopštem Rijalitiju Srbija. Stalna toksičnost javnog govora, bezočno laganje i pljuvanje neistomišljenika na svim kanalima, kao da su smanjili upotrebnu vrijednost Šešelja i od njega napravili pohabani i skoro zaboravljeni klovnovski prototip. U zemlji u kojoj je trijumfovao šešeljizam kao način ophođenja, rodonačelnik je postao suvišan. Njemu za utjehu, glavni režiser rijalitija je njegov najbolji učenik.

Ljudi mojih godina, sa kojima, evo ulazim kroz sajamske kapije, promijenili su najmanje četiri državljanstva, a da se nisu makli iz svog kraja. Tako se istorija poigrava sa onima koji vjeruju da ih se promjene ne tiču. One im se onda dogode.

Rušitelji

Hale su još uvijek tamo gdje su bile i lani. Poređane su za posjetioca nelogičnim redosljedom. Hala 1 je na kraju. Tako prođem najprije kraj svih onih hala koje će po volji vlasti biti srušene. Ne mogu da ne pomislim na koncert Erika Kleptona u jednoj od njih, početkom osamdesetih. Ili na to da je sa Sajma Televizija Beograd emitovala svoju prvu emisiju. Ovdje su dolazili pisci kao što su Alen Rob-Grije, Erika Džong, Čarls Simić i mnogi drugi. Niz će se uskoro prekinuti.

Beograd na vodi se pretvara u zvijer koja guta okolnu supstancu. Nije mu dovoljna cijela desna obala Save od pokojne željezničke stanice do Mostarske petlje. Sada je alavi građevinski tim bacio oko i na Beogradski sajam. Najavili su da će da ruše ove hale, a za Expo 2027. biće izgrađene starije i ljepše, negdje kod Surčina.

Ne treba računati na neki otpor. Dolazeći na Sajam, čuo sam ostarijeg gospodina kako jednoj gospođi objašnjava da je dobro što ruše. “Gdje je u svijetu sajam usred grada?“. Gospodin očito ponavlja partijske fraze kojima su ga nakljukali na kontrolisanim kanalima. Ko onda gospodinu da objasni da je najveći sajam knjiga na svijetu, onaj u Frankfurtu, na petnaestak minuta hoda od glavne željezničke stanice?

Možda sam zbog svega ovoga pomalo sjetan? Misao da ovo što gledam, klince i bibliotekare, koje su ovamo dovukli na ekskurziju, pisce koji žmirkaju na suncu uz kafu u bašti bistroa na ulazu u prvu halu, zapravo vidim posljednji put?

Halu 1 u koju ulazim, jedino će da poštede, barem za sada. Vjerovatno ju je izbavila činjenica da je ona jedan od bisera moderne arhitekture poslije Drugog svjetskog rata. Arhitekta Milorad Pantović se u vrijeme jugoslovenske kraljevine školovao u Beogradu, Berlinu, Parizu i Njujorku. Nekoliko godina je radio na projektima kod Le Korbizjea. Ali ovdje se odlučio za italijanske i vizantijske uzore, stvorivši jedinstvenu građevinu pod kupolom. Za nju kažu da je sa rasponom od 109 metara najveća kupola od prenapregnutog betona na svijetu.

I zaista, tek sada kada mi vlast u ovoj zemlji obećava da će da sruši sajamske hale, te da će preko volje da poštedi ovu ljepoticu, shvatam do koje mjere mi se Sajam knjige uvukao pod kožu. Sjećam se svoje prve knjige na štandu sarajevske „Svjetlosti“. Onda moje izostajanje devedesetih. Ponovno pojavljivanje, kod bosanskih, hrvatskih, srpskih izdavača u prve dvije decenije ovog milenijuma. Niz prevoda. Antologije koje sam potpisao.

U lažnom hramu

Upoznao sam način funkcionisanja predratnih i posleratnih književnih scena. Sada znam - ljepše je samo čitati knjige. Upoznaš gomilu pisaca i vidiš da većina nije ništa manje uključena u ortačko-burazerske šeme od drugih ljudi. Ljudi iz čitanke u laktanju za blizinu kazanu, u trange-frange kombinacijama za nagrade i sinekure izgledaju posebno jadno. Ja tebi vojvodo, ti meni serdare. I sve to rade za manje pare nego filmadžije ili političari.

Svakako, postoji i značajan broj onih koji istrajno i dobro pišu mimo svega toga. Valja ih samo prepoznati.

Odozgo, kroz otvore na kupoli dopire svjetlo. Arhitekta Milorad Pantović je usred jugoslovenskog komunizma podigao betonski hram. Mada je građevina funkcionalna i sekularna, svaka uspjela kupola ima nešto od sakralne okrenutosti nebeskom svodu, zapravo je replika nebesa.

Majka je bila učiteljica. To joj nije bio samo poziv već i pozvanje. U kući se njegovao kult knjige. Ovaj prizor bi je obradovao - bezbroj knjiga pod kupolom. Hram ljepote i znanja. Vjerovatno bi je, nakon podrobnijeg upoznavanja sa štandovima, začudilo današnje srpsko izdavaštvo. Mnogo domaćeg šovinističkog treša. Mnogo anglosaksonskog i domaćeg lakog đubreta. Starlete, kriminalci i ratni zločinci kao autori; muzičari, gatare i nadriljekari kao pisci. I među njima svi mi, moje izgubljeno književničko pleme. Usred ostvarene postmoderna utopije - anything goes. Staromodni među nama još uvijek priželjkuju lovorike na prošlovjekovni način - poneki visokoparni govor u čast živog klasika u sali punoj sijedih glava. Dvije minute u kulturnom dnevniku. Ali književne nagrade su privatizovane, ideologizovane i korumpirane. Onih nekoliko književnih časopisa koji su preživjeli, nemaju moć vrednovanja. Književna kritika se povukla u akademski bastion. Mediji nekritički prenose marketinške poruke izdavača. Uspjeh je danas - viralnost na mrežama, tiraž, medijska prisutnost. Uspješan pisac je junak sporedne radnje u rijalitiju.

Površina i pozicija - znak moći

Već poznajem skoro sve izdavače poređane na kružnoj galeriji i u parteru. Ovalna struktura hale pomaže da se konstituiše vidna hijerarhija. Izdavači sa više novca su poređani duž glavnog koridora, koji halu kao jabuku dijeli na lijevu i desnu polovinu. Štandovi između „Ulice Borislava Pekića“ i „Ulice Ive Andrića“ su unutar tog koridora i zakupljenim kvadratima, kao i brojem naslova pokazuju komercijalnu moć. Na lijevoj i desnoj strani su njihovi konkurenti, koji imaju iste ambicije, ali nešto manje snage.

Za mene je kao i svake godine pravo zadovoljstvo da najprije obiđem manje štandove na kružnoj galeriji. Tu se nalaze moji srpski izdavači - Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“ iz Kraljeva ili Kulturni centar Novog Sada, kao najpoznatije adrese za poeziju u Srbiji, vjerovatno jer su ih odnjegovali pjesnici Dejan Aleksić i Živorad Nedeljković u Kraljevu ili Alen Bešić u Novom Sadu. U komšiluku je i Partizanska knjiga, za koju sam sa njemačkog preveo satire Hajnriha Bela i priče koje je napisao luksemburški pisac Gi Helminger.

Siđem dolje u vrevu partera, ali idem polukružno, uz zid iza kojeg, znam, ravnodušno protiče Sava.

Na štandu izdavača Treći trg pronađem knjige ovogodišnjeg književnog nobelovca Juna Fosea. Iako je najpoznatiji kao dramski pisac, on je ostao vjeran i poeziji i prozi.

Njegovu liriku „Pas i anđeo“ Treći trg je objavio još 2019, a prozu „Jutro i veče“ dvije godine kasnije. Radoš Kosović je inače sa norveškog preveo niz naslova među kojima neke imam u svojoj biblioteci. Raduje me da je zapravo alternativna izdavačka kuća bila boljeg njuha od velikih izdavača. Moraću da potražim i izdavačku kuću Blum koja je objavila Foseov roman Melanholija.

Velikima zapravo više i ne idem. Tamo knjige uglavnom izgledaju kao bombonjere i valjaju se na kilo.

Ko zna išta o smrti?

Mogao bih da svratim do hale sa starim knjigama i stripovima. Ili do restorana na spratu. Ali danas mi se ne ukrcava u vremeplov. Sreo sam samo nekoliko poznanika, razmijenio nekoliko rečenica. Nekada sam znao ovdje presjedjeti i cijele dane. Odlazim kući.

Prelazim plato ispred hala, sporo hodam ka izlazu.

Vidovitom odlukom uprave Sajma odavde su prije nekoliko godina uklonili trafike sa roštiljem i kafanske brvnare sa baštama. Mislili su da uvedu red na dubokom Balkanu, a samo su Sajmu knjige uzeli dušu. Na najvećem svjetskom sajmu knjige u Frankfurtu hrana je uglavnom loša i preskupa. Ovdje je bila dobra. Samo neviđeni skorojevići mogu da pomisle da je pljeskavica neprijatelj književnosti.

Razmišljam o tome kako se kancerogeno tkivo Beograda na vodi širi desnom obalom Save, bez namjere da stane sve do Ade. A jednim rukavcem sigurno namjerava da prodre na Hipodrom, u prostor između Senjaka i Košutnjaka.

Da kažem ostalim halama zbogom? Ko zna. Možda se to neće desiti tako brzo. Ljudi koji su smislili rušenje Beogradskog sajma jesu isti oni koji su obećavali metro. Jedina nada za ove hale, za mjesto koje mi je drago, jeste traljavost moćnika u ispunjavanju obećanja, njihova proizvoljna i nedosljedna režija šešeljevskog rijalitija.

Ove godine je počasni gost sajma Francuska. Moto je stoga dosljedan: „Vive les livres! Živjele knjige!“ Obično se tako kliče vladarima koji će kratko živjeti.

U prevozu do Banovog brda čitam stihove Juna Fosea. Ta poezija mi se ne otvara odmah. Sve do stiha:

Jer ko zna išta o smrti

osim ovoga: nema veće sramote

To osjetim kao epitaf za sajamske hale. Za jednu epohu i njene knjige.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )