Neka piju naftu

Odavno se bavim zaštitom ljudskih prava i životne sredine, ali sam danas užasnut do sada neviđenom učestalošću ekstremnih vremenskih prilika. Svakim danom sve je očiglednije da se nalazimo u vanrednoj klimatskoj situaciji koja se neprestano pogoršava. Katastrofe, koje bi pređašnje generacije smatrale biblijskim ili apokaliptičnim, postale su norma.

Među tim katastrofama su razorne poplave i velike suše, koje su odnijele stotine života i prinudile milione ljudi u Ugandi i zemljama Afričkog roga da napuste domove, a takođe i nedavne poplave u Libiji koje su sa lica Zemlje zbrisale cijele gradove. Svi ti događaji nisu samo prirodna pojava. Već više od pola vijeka znamo da sagorijevanje fosilnih goriva dovodi do rasta temperature na planeti, a promjena klime izaziva katastrofalne posljedice. Ali mi svejedno nastavljamo to da radimo.

Upečatljive fotografije nedavnog klimatskog protesta na jugu Francuske, na kojima su klimatski aktivisti ogromnim slovima ispisali parolu koja osuđuje francusku naftnu kompaniju TotalEnergies na dnu suvog korita rijeke Agli, snažno su podsjećanje za naše današnje probleme neki imaju veću odgovornost od ostalih. Ako govorimo konkretno: odgovorno je nekoliko bogatih zemalja, na koje otpada najveći dio emisija gasova staklene bašte u svijetu.

Ipak, realni krivci su kompanije za iskopavanje fosilnih goriva koje su opljačkale resurse planete i “navukle” naša društva na svoje proizvode. Još tokom 1970-ih naftne kompanije saznale su za ekološke posljedice svoje djelatnosti ali su odlučile da sakriju te informacije i počele da šire dezinformacije o klimatskim promjenama. Rekordne temperature i katastrofe bez presedana, koje danas vidimo po cijelom svijetu, posljedica su tada donesenih odluka.

Da bismo zaustavili globalno otopljavanje moramo smanjiti i postepeno u potpunosti likvidirati našu zavisnost od fosilnih goriva. Kako naglašava Međuvladina grupa eksperata za klimatske promjene (IPCC) i Međunarodna agencija za energiju (IEA), postoji samo jedan način da se to učini: odmah obustaviti sva geološka istraživanja fosilnih goriva i to bez ikakvih izuzetaka.

Što duže budemo odlagali rad na smanjenju obima emisije gasova to ćemo brže kolektivno stradati. U nedavnom izvještaju regulatoru kompanija ExxonMobil saopštila je da je “izuzetno je malo vjerovatno da će društvo prihvatiti takvu degradaciju globalnog životnog standarda koja je potrebna” da bi se dostigao neto-nulti nivo emisije gasova. Sve te kompanije su dobro informisane o katastrofalnim posljedicama svoje djelatnosti ali ignošu čak i svoje naučnike kako bi sačuvali svoje ogromne profite. Prošle godine profit kompanije ExxonMobil bila je 56 milijardi, a njen generalni direktor zaradio je 36 miliona USD. Kompanija TotalEnergies, koja u Ugandi realizuje projekat “Tilenga” urušavanjem života lokalnih zajednica i natopljavanjem obradive zemlje vodom zagađenom štetnim materijama, imala je prošle godine dobit u iznosu od 36 milijardi USD.

Upravo zato parola “Ako nema vode, neka piju naftu!” ispisana na dnu francuske rijeke koje je presušila izgleda kao snažni, ujedinjujući poziv. Ekstravagantno i nerazumno ponašanje naftnih kompanija tokom posljednje decenije budi sjećanje na “stari režim” u Francuskoj. Aristorkatija se usprotivila promjena uči Francuske revolucije 1789. godine a isto tako kompanije koje iskopavaju fosilna goriva ne žele da se odreknu svoje vlasti i uticaja. Njima nije važno što njihovo djelovanje negativno utiče na sve ostale.

Uprkos tvrdnjama predstavnika te grane, prelaz ka neto-nultim emisijama gasova neće dovesti do naglog pada životnog standarda. A važno je reći da niko ne poziva na automatski prekid korišćenja svih vidova fosilnih goriva. Kako pokazuju klimatski modeli, najbolje rješenje je zabrana novih geoloških istraživanja i prelaz ka efikasnijim sistemima u kojima se koristi samo mali dio postojećih rezervi forislnih goriva - dok mi gradimo infrastrukturu neophodnu za održanje današnjeg nivoa života uz pomoć čiste energije.

Prelaz na zelenu ekonomiju nije kompromis već nada. Mnogobrojna istraživanja pokazuju da je na račun snage obnovljive energije i povećanja energetske efikasnosti moguće obezbijediti naše kuće, kancelarije, gradove i preduzeća, uključujući milijarde ljudi u razvijenim zemljama. Zelena tranzicija stvoriće milione novih radnih mjesta, poboljšaće kvalitet vazduha i vode, pomoći da se ublaže loše posljedice klimatskih promjena. Osim toga, ona će omogućiti ranjivim zemljama i zajednicama da se prilagode i izgrade održivost pred narastajućom prijetnjom ekstremnih vremenskih prilika.

Da, naravno, finansiranje enegreske tranzicije je veoma težak zadatak koji zahtijeva spajanje različitih strategija i mehanizama. Na primjer, "Bridžtaunska inicijativa" koju je predložila premijerka Barbadosa Mia Amor Motli, poziva na hitnu reformu finansijske arhitekture. A nedavni afrički klimatski samit u Najrobiju završen je zajedničkim pozivom na uvođenje globalne cijene ugljenika.

Postoji još jedna mnogoobećavajuća ideja koju aktivno podržavaju generalni sekreta UN Antonio Gutereš i niz vodećih ekonomista i aktivista: plaćanje troškova koji nastaju zbog klimatske štete i zelene tranzicije kroz porez na ekstradobit kompanija koje iskopavaju fosilna goriva. Sada kada se svjetski lideri spremaju za novembarsku Konferenciju UN o klimatskim promjenama (COP28) u Ujedinjenim Arapskim Emiratima taj predlog zaslužuje da se najozbiljnije razmotri. Pozivanje na odgovornost onih koji najviše zagađuju prirodu u svijetu je moralno opravdano i ekonomski razumno.

Jasno je zašto je na današnjem fonu bezbrojnih političkih i ekonomskih šokova klimatski protest na rijeci Agli privukao jako malo pažnje. Ali nadam se da ta snažna slika izazove kod ostalih isti utisak kakav je izazvala kod mene. Ova planeta je naš zajedničkii dom. Uzmemo li u obzir egzistencijalni karakter prijetnji, nastalih zbog klimatskih promjena, nemamo drugog izbora osim da vodimo borbu za njen opstanak.

Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N. R.)

( Dickens Kamugisha )