Ka bezdanu propasti

Pomjerenost svijeta koji nas okružuje, njegova zakrivljenost u razmjerama potpunog poraza ljudskosti, odsustva svake razumne empatije i polarizacije, dovela nas je na tačku kada suštinski nije jasno da li uopšte postoji bilo kakva volja čovjeka da se suprotstavi potpunoj destrukciji i razgradnji svega onoga što smo, uslovno rečeno, doživljavali kao kakvu-takvu normalnost. Ako sagledamo samo količinu razornosti koja se stuštila na civilizacijska pleća u posljednjih pet godina, biće sasvim jasno da ulazimo u fazu potpune promjene načina života koji smo do sada poznavali, da je ovo sada zapravo njena uzlazna faza. Pandemija koja nas je na trenutak možda usporila, na momente možda i natjerala da se zapitamo, ispostavila se kao idealno vrijeme za potpunu homogenizaciju božanstava rata i kapitala. Veoma brzo, zaboravljajući sve priče o solidarnosti i važnosti međuljudskog sarađivanja kako bi se ovo globalno selo usporilo u svom nezajažljivom gaženju ka bezdanu propasti, došli smo u pregrupisanje koje je svom silinom iznova vratilo rat u fokus, što je iznova potvrdilo da ljudska vrsta ubjedljivo jeste najmonstruoznija kategorija stvorenja koja nastanjuje Zemlju.

Kletva kaže, dabogda živio u zanimljivim vremenima. Sa stanovišta čovjeka kao jedinke svaki je dan života promjena, ipak promjena primjerena našem prirodnom razvoju, ali ova promjena koju sada osjećamo, koja se savija oko nas, izaziva osjećaj potpune beznadnosti. Kakva će to promjena biti, kolike će biti razmjere uništenja, kako će se i po čemu svijet ravnati u godinama koje su pred nama, ostaje sa strepnjom da se vidi. Jedno je jasno, ništa više ne stoji stabilno, niko nije zaštićen i niko neće biti izostavljen iz širokog pojasa podešavanja planete na neke nove koordinate. Iz ovoga što smo do sada vidjeli nema dvojbe da će se stvari na svim žarišnim tačkama sve više užarivati, dolaziće do pucanja gdje god je to moguće, rušiće se svaki osjećaj stabilnosti i mogućnosti supostojanja različitosti. Kao da su konačno došle na naplatu sve one vještački producirane podjele i udaljenosti među različitim etničkim i religijskim grupama, kao da pucaju šavovi kriptodemokratskih šarenih laža koje su nas ubjeđivale da smo dosegli tačku trpeljivosti.

Suština, međutim, i jeste u tome što trpeljivost nije ono što bi trebalo biti svojstveno jednoj civilizaciji, ona kao takva jeste samo podnošenje. Ne povezivanje, ne udruživanje, ne jedinstvo među narodima, nego vještačka kategorija tolerisanja po nužnosti. Dok god energije ovog svijeta i onih koji ga nastanjuju budu počivale na tim nestabilnim osloncima, na produciranju što više razlika i razdora, mi ćemo se nepovratno nalaziti na ivici, bez bilo kakve svijesti da svijet treba možda postojati i opstati za neke generacije koje će odgovornije i pametnije upravljati njime. Mi nemamo ni osjećaj da je već sada možda odveć kasno da se govori o budućnosti, jer svaki koncept utopije da svijet možda može biti malo bolje mjesto biva brzinom svjetlosti posječen i uklonjen iz vidnog polja opcija za prevazilaženje katastrofa koje nam se približavaju. Ponovno otvaranje najbolnijih mjesta sukoba, na do sada najbrutalniji mogući način, pokazuje nam da ne postoji primarna volja da se postigne minimum suglasja o svijetu budućnosti.

Homo sapiens dakle ništa nije naučio u svojoj povijesti, on repetitivno, kao da je biće nastalo sa nekom suštinskom greškom, komada i razara sve što mu dođe pod ruku. Gotovo djeluje nemoguće da to isto biće može biti usmjereno ka stvaranju nečega veličanstvenog, pa i ako može, kao da je i u tom stvaralačkom činu sadržana želja da ono što je stvoreno bude jednom do užasa poništeno. Da li je to naša jedina svrha, ili ipak postoji neki odsjaj kosmičke nade da se i preko svega ovoga što se slama može jednom uspostaviti most. To ne znamo i to ćemo tek vidjeti. Drugim riječima, ostaje otvoreno pitanje da li će naša civilizacija u ovom vremenu koje imamo ikada više doseći bar onu prividnu tačku privremenog mira.

(oslobodjenje.ba)

( Đorđe Krajišnik )