Ministrica

Žali mi se prijatelj da već tri dana ne može da nađe svoga automehaničara. Ne javlja mu se na telefon, nema ga u servisu... “Da nije kandidat za ministra kulture, ili možda nauke?”, pitao se iskreno zabrinut. I bar u Crnoj Gori, koliko god zvučalo bizarno, takvo je objašnjenje sasvim vjerodostojno. Čak i moguće.

Na mnogo načina može se vidjeti kakav je odnos jedne političke elite prema kulturi. Jedan od načina je i odabir ljudi koji će obnašati važne (političke) uloge u kulturi.

Naravno, ovdje riječ “elite” treba posmatrati kao dio sintagme “političke elite” (o elitama u onom starinskijem značenju, tu ne bješe zbora), odnosno označava grupu političara (i pripadajućeg bašibozuka) koje je ujedinila činjenica da zajedno dobacuju do presudnog komada moći. Što god mislili jedni o drugima, moraju zajedno. I moraju štošta da istrpe jedni drugima.

Iskustvo nas pak uči da se takve političke i politikantske igre uvijek završe na štetu kulture. Ona je uvijek tu, nekako pri ruci, da se ovako ili onako “raskusuraju”.

O političarki koja je predložene za novu ministricu kulture ne znam ništa. (Ne zna niko iz svijeta kulture: ona u tom svijetu ne postoji. Pa već i to jeste po malo neobično, zar ne?) Na koncu, nije još ni počela da radi, te se ona ne može komentarisati. Ali, njen odabir je nešto što zaslužuje komentar i analizu. Za sada je napravila samo jedan javni potez: prihvatila to što joj je ponuđeno. Bojim se da i to govori dovoljno.

Zar je zaista moguće da u ozračju partije koja je dobila i taj dio “plijena” nema javno prepoznatljive ličnosti iz zone kulture? Ili im to naprosto nije važno.

Vrijeme kralja Nikole bio je vrijeme “gospodarske” (čitaj: udvoričke) kulture. Dakle, dostojan početak matrice koja se odvija do danas.

Resor kulture kod starih komunista bio je neka vrsta čekaonice ili klupe za rezerve. Odatle ste mogli ili na kakvo savjetničko mjesto do penzije, nastaviti politički uspon (za kadrove iz kulture sljedeći ideal bili su “unutrašnji poslovi”) ili skrenuti prema ozbiljnoj diplomatiji. Nije ih ni zanimala kultura, ali ih je itekako zanimalo da uređuju stvari u svim oblastima, pa i u kulturi. Takva višedecenijska degradacija kulturne scene morala je ostaviti trajne posljedice.

A onda su došli oni, AB revolucionari, koji su, u prvo vrijeme, bili krajnje podozrivi prema bilo kakvoj kulturi, posebno crnogorskoj. Tada su bili blizu onoj Gebelsovoj - Čim se pomene kultura ja se mašim za pištolj... Tako je bilo i sa njima i njihovim tadašnjim gazdom iz Beograda: od sporova u kulturi za samo nekoliko godina došlo se do rata i ubijanja.

Nešto zanimljivih nagovještaja bilo je na samom kraju prošlog i početku ovog vijeka. Rastakanje stare naracije pogodovalo je stvaranju jedne dinamične i razuđene kulturne scene. Političari su očito u tom periodu imali drugih i većih briga, pa je kultura ostavljena sama sebi. Nažalost, ne za dugo.

Nakon obnove nezavisnosti, kultura je postala žrtva žanrovske kvake “pogrešnog skretanja”. Opet komesari i opet diktat “više sile”. Proizvodnja neprijatelja, sumnjivi ideal jednoglasja i monolitnosti. Opet je ideja lojalnosti i podobnosti bila presudbna mjera svega u kulturi.

U najkraćem - u cijeloj istoriji organizovanog političkog života u Crnoj Gori kultura je tretirana na gotovo isti način: kao lanjski snijeg, ili nešto slično nepotrebno i besmisleno. Uvijek je favorizovana podobnost, a ne hrabrost, isprazna retorika a ne radoznalost. Očito je tako i danas, uprkos promjenama koje po svemu sudeći to i nisu.

Vjerovatno crnogorskoj kulturi treba ljekoviti tretman, ali sumnjam da je fizijatrijska terapija, koliko god bila stručna, zaista i dovoljna za kakav boljitak.

( Balša Brković )