"Salon tajni" Melbe Eskobar: Slika bez uljepšavanja, pogled iz salona ljepote

“Salon tajni” je savremeni triler kolumbijske spisateljice Melbe Eskobar koji kroz niz misterioznih događaja na neobičan način slika profil modernog kolumbijskog društva. Karen, glavni lik ovog romana, jedna je od najpopularnijih kozmetičarki u najživopisnijem okrugu Bogote, ali njena uloga daleko nadilazi umjetnost manikira i vrućeg voska. Njeni klijenti joj odaju svoje najintimnije tajne. Mala masaža prije depiliranja... i Karen saznaje sve o njihovim implantatima, vikendima u Majamiju, razvodima ili ljubavnim nevoljama.

Jedno kišno popodne, tinejdžerka ulazi u salon - u školskoj je uniformi i jako se osjeća na alkohol: Sabrina mora biti besprijekorna za posebnu priliku. Ali, sjutradan je pronađena mrtva. Karen je posljednja osoba koja je vidjela živu ubijenu djevojku. Kome se Sabrina pridružila te noći? O čemu su razgovarale ove dvije mlade žene na ovom njihovom posljednjem sastanku? Ova pitanja pokreću radnju romana “Salon tajni”. Roman je objavila beogradska izdavačka kuća Vulkan.

U ovoj knjizi, prepoznatljiva su razmišljanja o postojanju “ženskog pisma”, ili “ženskog rukopisa”, jer su u priči ovog štiva vidna razmišljanja koja mogu pripadati samo ženi, ali onoj maštovitoj i veoma obrazovanoj. Narator u “Salonu tajni” je žena koja je proživjela teška životna iskušenja u svakodnevnoj borbi sa raznovrsnim problemima van svoje zemlje. Konkretno, junakinja ovog romana je živjela nekoliko godina u Francuskoj, nakon čega se vraća u domovinu. Tim povratkom shvata koliko često žene postaju žrtve logike koju smišljaju neki ljudi isključivo, ili gotovo isključivo, zarad neke svoje koristi, a najviše materijalne.

Melba Eskobar rođena je 1976. godine u Kolumbiji. Piše kolumne za kolumbijske novine El Espectador i El Pais. Njen roman “Salon tajni” bio je 2016. godine izabran kao jedna od najboljih knjiga u okviru Kolumbijske nacionalne književne nagrade. Melba živi u Bogoti i vrijeme provodi baveći se novinarstvom i književnošću. Studirala je književnost na Universidad de los Andes u Bogoti.

Njeno prvo veće umjetničko ostvarenje bio je dokumentarni film “Bogotski snovi, grad za djecu”. Tu su uvršteni brojni razgovori sa djecom i u ovim razgovorima, kojih je bilo preko trista, uz mnoštvo pridodatih fotografija, otkrila je dječje strahove, njihove želje, potrebe i uspomene. Ovom kompilacijom razgovora, svjedočanstava djece, fotografija i sl. napravljena je svojevrsna mapa grada u kojoj se nalaze dječji portreti i priče o njihovim snovima. Na kraju to je rezultiralo i knjigom u kojoj su djeca govorila o svojim snovima. Rad se fokusira na strahove, želje, potrebe i sjećanja povezana s riječju san. Time je stvoren višeslojni portret Bogotine mlađe generacije: djece koja su bila prisiljena da rade, raseljene djece, zlostavljane, siročadi, ali i privilegovane djece, dakle - generacije koju obilježava želja za boljom budućnošću grada.

Njen prvi roman, sa autobiografskim podacima “Duermevela” je napisan dok je bila na magistarskim studijama iz pisanja scenarija za film i televiziju na Autonomnom univerzitetu u Barseloni. Roman je objavljen 2010. u izdanju Editorial Planeta i predstavljen je u okviru Sajma knjiga u Bogoti.

Godine 2014. objavila je svoju prvu knjigu za djecu “Johnny and the Sea”, koju je Međunarodna biblioteka za mlade (IYL) u Minhenu, Njemačka, odabrala da bude dio kataloga White Ravens 2015. Ovu knjigu ilustrovala je Elizabeth Builes, dobitnica nagrade Skylight Award za ilustraciju 2013. godine, U ovoj knjizi se govori o avanturi dječaka Pedra, rođenog na visokim Andima, koji ide sa majkom da posjeti izgubljeno ostrvo na Karibima jer je njegova velika želja bila da vidi more o kojem je do tada samo sanjao, gledao fotografije i slušao priče, njemu tako drage i dopadjive. To je ujedno i zaplet o “doživljavanju zrelosti” jer dijete je bilo prisiljeno da sazri u ruralnom dijelu zemlje, u divljini. Dolaskom na Karibe Pedro se jednoga dana iznenada gubi i tada upoznaje mornara Džona koji će ga naučiti velikoj lekciji, čovjeka koji ga neće naučiti samo da peca, već će mu promijeniti cio život.

2015. godine objavila je svoj triler “La casa de la belleza”, priču o stilistici iz Kartahene, koja se seli u Bogotu u potrazi za boljim životom. U kozmetičkom salonu u kojem počinje da radi, stiče povjerenje klijenata i zahvaljujući njihovim ispovijestima uspijeva da pronađe ključ za rješavanje ubistva klijenta. Ovaj roman je objavljen na 19 jezika i izabran je za jednu od najboljih knjiga Nacionalne nagrade za roman u Kolumbiji.

Godine 2019. objavila je roman “La Mujer que Hababa Sola”, koji kao referencu uzima napad na tržni centar Andino, koji se dogodio u junu 2017. godine u Bogoti.

Godine 2020. objavila je “Kad smo bili sretni, ali nijesmo to znali”, nefikcijsku knjigu koja govori o stvarnosti Venecuele nakon četiri putovanja u različite djelove te zemlje.

U knjizi “Salon tajni” Melba Eskobar, kao što je već rečeno, piše o kolumbijskom društvu ali ženskim glasom, jer, kako je jednom rekla - na taj način pruža čitavom “narko pripovijedanju” - tako modernom u današnjim danima - potpuno novu perspektivu. Ovdje žena koja živi u muškom svijetu, govori privatnim, intimnim tonom, priča o tome kako je živjeti u zemlji koja se potpuno promijenila s kartelima droge i još uvijek se pamti kao “Eskobarova domovina”. Roman “Salon tajni” djeluje kao svojevrsna ispovijest, jer je pisanje ove knjige za autorku bilo svojevrsno pročišćenje. Zapravo, bila je to tipična katarza, pa možda i zato katkad odaje utisak ispovijesti.

Roman “Salon tajni” izabran je za najbolju knjigu u 2016. godine od strane Kolumbijske nacionalne književne nagrade. Ovdje se radi o nacionalnom izboru najboljih knjiga godine. Kolumbijska književnost zadnjih godina prolazi kroz zanimljive trenutke i sigurno je da ovakve selekcije i nagrade stimulišu kolumbijske pisce na još intenzivnije i kvalitetnije književno stvaralaštvo.

Glavno mjesto radnje romana uglavnom je salon ljepote, mjesto iz kojeg žene izlaze mnogo ljepše, zadovoljnije i dopadljivije nego što u njega ulaze. Faktički, cijeli roman je o maskeradi, o društvu u kome je novac često jednak moći i kupovini ljepote. Kako i sama autorka kaže, neke žene koje ulaze u “Salon tajni” vide ovu jednačinu prilično jasno. Neke druge samo pokušavaju da izgledaju bolje, ali u većini slučajeva žene u “Salonu tajni” prate neke kodekse i pravila kako bi napredovale. One igraju ulogu koju nijesu izabrale. Pratiti neke vrlo specifične standarde ljepote je dio zahtjevne uloge. Glavna junakinja romana Karen, po mnogo čemu je vrlo neobična osoba. Ona nije samo vrhunska kozmetičarka koja radi u luksuznom salonu ljepote smještenom u elitnom dijelu grada Bogote, već je u neku ruku i psihoterapeut. Klijenti joj povjeravaju svoje najintimnije tajne, a ona im daje savjete i dijeli riječi utjehe. Karen u ovoj priči odaje lik dobrotvorke kakve se inače mogu sresti među karibskim ženama. Ona se uz svoje osnovno zanimanje na neki način bavi ulogom saosjećajnog slušaoca i ispovjednika, a katkad i psihoterapeuta.

Priča o Sabrini tajanstvenoj tinejdžerki koja jednog kišnog popodneva dolazi kod Karen u salon za tretman, zasnovana je na istinitim događajima. Nažalost, sjutradan je nađena mrtva, radilo se o seksualnom zlostavljanju i nasilnoj smrti. Autorka na jednom mjestu kaže da je salon ljepote odabrala kao glavno mjesto događaja koji se pominju u romanu i zbog toga što se upravo u salonima te namjene najbrže i najlakše dolazi do važnih informacija.

Ti saloni su zapravo nekako i najpogodnija mjesta u kojima žene kroz priče otkrivaju jedna drugoj mnoge tajne, a sve kao u nekom povjerenju. Zbog toga majka ubijene djevojke Sabrine dolazi u Karenin salon i očajnički pokušava da otkrije šta kozmetičarka zna o njenoj kćerci, posebno ju je interesovalo - sa kim je Sabrina trebalo da se susretne te kobne večeri, jer, Karen je posljednja osoba koja je ne samo vidjela već i razgovarala sa tom djevojkom, prije nego što je otišla na sastanak.

( Vujica Ognjenović )