Talasi nepojmljivog i neizrecivog

“Pretpostavka da bi zajednica koja se gradi na znanju”, veli drug Perić (Preokret), “bila održiva i dugoročno gledano prosperitetna trenutno gubi trku sa nadirućim neznanjem, nerazumijevanjem i netolerancijom. Dodajmo, obrazovanje traži napor i odricanje, a u tome se teško istrajava u vremenu podređenom površnom zadovoljstvu”.

Perić u školu ide i dobar je đak, ko od škole beži, deran je opak.

Perić hoće da kaže, kladio bih se, da je preduslov viziji (društveno-političke) zajednice kojoj bi odraz bio u visoko-funkcionalnim i visoko-transparentnim sistemima - uključujući tu i adekvatan sistem obrazovanja - akademski sistem - sistem akademske klasifikacije i sistematizacije znanja, strogo po diskursima - odlučna stigmatizacija svih oblika zastranjivanja i retrogradnog ponašanja - i napose ignorancije - s tim da se ne bih baš u potpunosti složio sa drugom Perićem, moram vam to priznati - jer sam duboko ubijeđen da svaki oblik stigmatizacije jede svoju djecu - a dobar temelj prosperitetnoj i rezilijentnoj zajednici - ukoliko izdvojimo tzv. egzistencijalni faktor, koji je primaran - jeste vjera u ideale koji su imanentni toj zajednici - napose vjera u ljubav. A do ljubavi se, veli Džoni, teško stiže.

Drugo, preduslov obrazovanju nisu napor i odricanje - obrazovanje je, u suštini, jedna ničim pomućena, beskrajna radost - uživanje u putešestviju na koje nas nagoni tzv. istraživački duh - investigative mind - ili, da ne mistificiram: radoznalost.

Možemo li podsticati radoznalost u okvirima obrazovnog sistema - naravno da (ne) možemo - ali samo uz uslov da postoji čvrst referentni okvir - što u prvom redu podrazumijeva konstantno pozivanje na neupitni sistem vrijednosti koji bi afirmisao isključivo vrsnoću i tzv. znanstvenu izvrsnost, što bi rekle sestre naše Hrvatice i braća naša Hrvati. Koliko smo daleko od tog uslova - toliko smo daleko i od pomenute radosti - i dok naša mala barka ne uplovi u mirnije vode, ne smijemo klonuti duhom - ne smijemo širiti defetizam (kao drug Perić) - moramo uporno slijediti vlastite vizije i prilježno graditi svijetle ideale naše zajednice.

I treće - obrazovanje, samo po sebi, ne garantuje sreću - sretna zajednica je skup sretnih pojedinaca koji osjećaju da pripadaju toj sretnoj zajednici i koji se ostvaruju kroz tu sretnu zajednicu - pa bila ta zajednica, primjera radi, Perićev nesretni Preokret ili pak Mandićev i Kneževićev ZBCG, zašto da ne, izađe mu ga, strogo u tehničkoj ravni, ideologija i procenti na stranu, skoro pa na isto.

Htjeli ne htjeli, svaka naša priča počinje i završava se u sferi pogubne partitokratije, koja razjeda zdravo društveno tkivo poput opake bolesti - ali ne bih zalazio ovom prilikom u te mutne vode.

OK, zaustaviću se na ovom mjestu...

***

I taman što sam nestao ispod površine jednog Frajevog (Northrop Freye) pasusa: It is clear that all verbal structures with meaning are verbal imitations of that elusive psychological and physiological process known as thought, a process stumbling through emotional entanglements, sudden irrational convictions, involuntary gleams of insight, rationalized prejudices, and blocks of panic and inertia, finally to reach a completely incommunicable intuition.” - ... da bi, veli, konačno bila dosegnuta ta sasvim neizreciva intuicija - o intuicijo! - na tebi je carstvo (nebesko) - opet mi dobaciše link ovi što strogo vode računa da svaki link bude dobačen svakome kome treba dobaciti taj link - Moraš, veli, ovo pogledat!

I pogledah... Opet se ne ophrvah porivu - a tačno sam znao gdje to vodi.

***

Ovoga puta je riječ o emisiji iz serijala TV Vijesti naslovljenog “Reflektor”, koji već digi niz godina vrlo uspješno uređuje i vodi gospođa Mudreša - i sestra i brat svake poštene Crnogorke i svakoga poštenoga Crnogorca. Tema je bila Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, gosti su bili: gospođa ta i ta, rukovoditeljka izrade PPCG, drug Novica, i drugarica Biljana - a emisija je emitovana u prošli utorak, 24. oktobra.

O tome koliko je čitava ta šala vezano za PPCG izašla iz zdravorazumskih sfera - svjedoče dvije činjenice. Prva je da svi govore o PPCG - a niko ga, očigledno, nije (još) ni otvorio. Nijesam ga ni ja otvorio - priznajem - i to iz straha da ne otkrijem nešto u tom planu što bi mi, prvo, otvorilo nove uvide u razmjere apsolutnog posrnuća na svim poljima, i drugo, još gore, što to nešto što bih otkrio, nikada ne bih zaboravio. Druga činjenica je apsolutna nezainteresovanost za inovativne metodologije i prakse prostornog planiranja u regionu i, svakako, na teritoriji Evropske unije. Koliko zaostajemo za za tzv. razvijenim svijetom - u pomenutom, a i u drugim domenima - pitanje je koje se ne postavlja.

Nijesam otvorio prostorni plan - niti imam namjeru da ga otvorim u dogledno vrijeme - ali zato jesam isčešljao tih osamdesetak strana dokumenta naslovljenog Mišljenje na Prostorni plan CG, iza kojega stoji moj veliki prijatelj Sveto Gavrilov Popović, odnosno Savjet za reviziju Prostornog plana Crne Gore, kojemu je na čelu upravo SGP - i ako me pitate za utisak - recimo da sam stekao utisak da je PPCG kontraintuitivan - poput kvantne mehanike - da biste shvatili što se tu zapravo dešava - morate odbaciti sve logičke i logične predstave i o prostornom planiranju - i uopšte o dešavanjima u CG prostoru - morate se osloboditi okova svakidašnjeg - realnog svijeta - onog u kojem ista radnja uzrokuje uvijek istu posljedicu - i prepustiti se talasima metafizike - nepojmljivog i neizrecivog.

OK, pretjerujem...

PPCG nije ništa drugo do li naš maksimalni izbačaj u oblasti prostornog planiranja ovom trenutku. Gospođa ta i ta i njenih 30 eksperata su dali sve od sebe - u datim uslovima, u to niko ne sumnja - jer ako uzmemo da je u korijenu PPCG imperativ neodređenosti - smjernice najčešće nijesu ni mogle, a ni smjele biti definisane do kraja i jasno, jer bi to, između ostaloga, značilo i ukidanje prostora za svakovrsna slobodna tumačenja - za manipulacije i mahinacije - a složio bih se i sa drugom Novicom koji kaže da je bolje da imamo nekakav PPCG - skoro nikakav, dopunio bih Novicu - nego da ga nemamo.

Recimo da kiša pljušti, krov na kući u kojoj živite prokišnjava - a vi sjedite u dnevnoj sobi, u fotelji, ispred TV-a, sa kesom na glavi, gledate Reflektor - i nije vam ni na kraj pameti da sve svoje potencijale usmerite ka rješavanju pomenutog problema - možda čak nijeste ni svjesni da postoji problem - ili ne želite da budete svjesni - svodi se na isto.

Dakle, ako je pitanje bilo: što da činimo do daleke i predaleke 2040. godine u ovom našem prostoru, koji su generacije i generacije predaka naših nesebično natapale krvlju svojom - odgovor iza kojega stoji gospođa ta i ta, rukovoditeljka izrade Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, i njenih 30 eksperata, bio bi: činite sve što vam se učini, u datom trenutku, da je najbolje da činite.

( Borislav Vukićević )