Vođina izdaja i njene posljedice

Crna Gora nije Izrael ili Palestina, Balkan jeste bure baruta ali ništa u odnosu na Bliski istok, pošteđeni smo, trenutno, igara velikih, užasnih razaranja, ubijenih, osakaćenih, traumatizovanih. Ali, ima jedna, ili makar jedna, karika koja na simboličan način veže Crnu Goru i Izrael! To je autokratski i korumpirani vođa. Oni imaju Netanjahua, a mi imamo Đukanovića. Možda je još rano da se kaže - imali smo ga!

Ko ne vjeruje u pomenutu paralelu, evo kako dirljiva priča Davida Grosmana o tragediji Izraela pod Netanjahuom zvuči kada se prevede na naš slučaj. I kada se njegov tekst prilagodi našim ljudima i događajima.

Naša srca su opterećena stalnim teretom. Iznova i iznova govorimo jedni drugima: to je noćna mora. Noćna mora bez poređenja. Ne postoje riječi kojima bi se sve to opisalo. Ne postoje riječi koje bi to iskazale.

U očima ljudi vidim duboko osjećanje izdaje. Izdaje građana od strane njihove vlade - od strane Đukanovića i njegove destruktivne koalicije. Izdaja svega što kao građani smatramo dragocjenim, a posebno kao građani ove države. Izdaja njene formativne i obavezujuće ideje. Najdragocjenijeg od svih zavjeta - nacionalnog doma crnogorskih građana - koji je predat političkim vođama na čuvanje i prema kome je trebalo da se odnose s poštovanjem.

Ali šta smo vidjeli umjesto toga? Šta smo navikli da vidimo, kao da je to neizbježno? Ono što smo vidjeli je potpuna pronevjera države u korist sitnih, pohlepnih planova i cinične, uskogrude, delirične politike. Ono što se sada dešava je konkretna cijena koju Crna Gora plaća zato što je godinama bila zavedena od strane korumpiranog rukovodstva koje je vodilo zemlju nizbrdo, od lošeg ka gorem; koje je razaralo njegove institucije prava i pravde, njegov moral, njegov obrazovni sistem; koje je bilo spremno da državu dovede u egzistencijalnu opasnost kako bi svog premijera/predsjednika/šefa, sačuvalo od zatvora.

Zamislite sada u čemu smo saučestvovali godinama. Zamislite svu energiju, misli i suze koje smo potrošili gledajući Đukanovića i njegovu porodicu kako igraju svoje uloge u stilu Čaušeskua ili Miloševića. Pomislite na groteskne iluzije koje su stvorili pred našim zapanjenim očima.

U proteklih tri decenije hiljade građana Crne Gore su često protestovale, izlazile na ulice, tukle se sa policijom, gutale suzavce, neki su ubijeni, drugi pretučeni, svi zajedno poniženi, samo zato što su prkosili vladi i čovjeku na njenom čelu. I zato što smo tražili da se Crna Gora vrati na pravi kurs, na uzvišenu ideju koja je bila u temeljima referenduma, ideju koja je bila najveće ili možda jedino opravdanje za suverenost: stvaranje doma sa jednakim šansama za sve građane Crne Gore. I to ne bilo kakvog doma. Hiljade nas je željelo da vidi liberalnu, demokratsku, miroljubivu, pluralističku državu koja poštuje sve različitosti svojih građana.

Ali, umjesto da nas sasluša a ponekad i posluša, Đukanović je odlučio da nas diskredituje, da nas prikaže kao izdajnike i kriminalce, on najveći “kavčanin” Balkana, da huška protiv nas, da nas izoluje i ogradi mržnjom. Koristio je svaku priliku da izjavi, iako je sam znao da laže, kako je Montenegro vječan, kako je tigar regiona, partner Zapada, spreman za članstvo u EU.

Neka to sada kaže roditeljima čija su djeca ubijena u mafijaškim obračunima. Kaži to roditeljima čija su djeca otišla daleko od kuće da se više nikad ne vrate, jer su zaključili da sa znanjem i etikom ovdje nemaju šta da traže. Kaži, Milo, to sada svim ljudima - žrtvama nepravde zarobljenog pravosuđa, koji decenijama čekaju pravdu, za izgubljenu djecu, oteti imetak, uništenu karijeru ili samo namješteni konkurs. Kaži to bar ljudima koji su glasali za tebe. Ili, kaži to roditeljima čiji su sinovi završili kao kuriri narko klanova, a kćerke kao eskort dame. Kaži to pred onima kojima si od referenduma povećao platu u mizernim procentima, penziju ni toliko, ali koje si zadužio do praunuka! Ili preko 120 odsto u odnosu na period prije 2006.

Kroz ove noći i dane prolazimo kao mjesečari. Pokušavam da se oduprem iskušenju da gledam klipove sa Porfirijem i litijama, ili da slušam pozive Đukanovićeve partije na odbranu države. Koju su baš oni izdali i ponizili, doveli u pitanje! Milo i DPS nas danas brane od malignih uticaja čiji su decenijama pokrovitelji i promotori bili. Osjećam kako strah prodire među one koji prvi put posle 2006. doživljavaju zastrašujuću mogućnost poraza.

Ko ćemo biti kada vođa padne, a DPS izgubi?! To nismo znali prije avgusta 2020. a sada možemo da gledamo. Kako djeluje buđenje i prelazak iz Potemkinovoh sela njegove propagande u bolnu realnost! Ali još ne znamo ko ćemo biti i kakva ćemo ljudska bića biti nakon što odgledamo i iščitamo sve ono što nam Skaj donosi, a što smo slutili da postoji ali i podsvjesno odbacivali da prihvatimo kao činjenicu? Odakle ćemo početi nakon uništenja i gubitka tolikog broja stvari u koje smo vjerovali i kojima smo vjerovali?

Crna Gora je danas stigla tamo gdje se zaputila još 22. maja 2006. Umjesto liberalne, demokratske i ujedinjene države gledamo desničarski, militantni i nacionalistički tor, raznih vjera i nacija. Posvađanih grupa umjesto pomirenih građana, zarobljenih mržnjom umjesto oslobođenih demokratijom i prosperitetom.

Litije, koje su na mnogo načina proizvod Đukanovića i DPS-a, su odbranom svetinja u stvari porazile ne samo vođu i njegovu stranku, nego i jedinu istinsku svetinju - sekularni državni hram demokratije, pravde i slobodnog pojedinca. Trebaće zato da prođu decenije da Crna Gora nakon MĐ i DPS pronađe pravi put. I izađe iz tunela tridesetogodišnje vlasti korumpiranog vođe i njegove kamarile. To što je Milo politički mrtav a DPS u slobodnom padu, ne znači da je završeno sa njihovom zaostavštinom. Milošević je vladao triput kraće od Đukanovića, uhapšen je i isporučen Hagu prije 22 godine, a Srbija je danas više udesno, okovana mržnjom, podjelom i nacionalizmom nego dok je veliki vožd bio živ i na vlasti.

Iz toga proizilazi još bolniji zaključak - da se crnogorsko društvo nikada neće osloboditi Đukanovićevog vremena i vrijednosti, jer su oni jednostavno, kao sve velike traume svakog društva, postali dio našeg identiteta.

( Željko Ivanović )