O zatočenicima vlastite svijesti i savjesti

Veliki je pomak u saradnji Dubrovačkih ljetnjih igara i ovogodišnjeg Grad teatra, koji je u okviru svog Dramskog programa doveo publiku iz Budve da “Gospodu Glembajeve” premijerno vidi u Dubrovniku. To bi moglo da otvori put i drugim oblicima saradnje dva bliska i najznačajnija ljetnja festivala u regionu, i to ne samo u pozorišnoj umjetnosti, već i šire. Nigdje više za kulturu nema dovoljno para, i mislim da međusobnim umrežavanjem i saradnjom možemo mnogo učiniti za umjetnost na ovom našem prostoru, ističe poznati hrvatski reditelj Zlatko Sviben, koji je ovog ljeta publici donio novo čitanje Krležinog remek-djela. To je i prva iscenacija “Glembajevih” u 68-godišnjoj istoriji Dubrovačkih ljetnjih igara, pa je predstavu već od prvih proba pratila ogromna pažnja pozorišne javnosti u regionu.

Razgovor za “Vijesti” sa Zlatkom Svibenom napravljen je posljednje premijerne večeri, na terasi velelepnog zdanja dubrovačke Umjetničke galerije koja datira iz 1939, odmah poslije izvođenja “Glembajevih” za publiku Grad teatra.

Da li je režija “Glembajevih” bila vaš izbor, i zašto nam se čini da je drama iz 1930, u kojoj Krleža opisuje prvobitnu akumulaciju kapitala na ovom našem prostoru, trgovce oružjem, ubice, varalice, manipulante, ljude koji su zatočenici vlastite svjesti i savjesti, aktuelnija danas, nego u vrijeme kada je napisana?

Moja prvobitna ideja nije bila da režiram “Glembajeve”, zbog godišnjica velikih dubrovačkih pisaca, Iva Vojnovića, rođenog 1857, i Marina Držića, koji je preminuo 1567. Predlagao sam, osim njihovih, i neke druge dubrovčke teme u tekstovima koji imaju veze s Dubrovnikom, na primjer, “Dumanske tišine” Slobodana Šnajdera, za koje je bilo dosta interesa. Onda je došao prijedlog za “Glembajeve”, koji sam prihvatio. Postoji, naravno, i neko “opšte mjesto” da Krleža nije volio Dubrovnik i dubrovačke običaje, i da je o cijeloj hrvatskoj književnosti nastaloj u Dubrovniku govorio prilično negativno, ali isto tako postoji i Krležina pjesma iz 1930, “Dubrovačka kulisa”, posvećena Petru Dobroviću, u kojoj lirski govori vrlo pozitivno o ovom gradu. Ako je riječ o aktuelnosti “Glembajevih”, ja sam za svoju adaptaciju uzeo i djelove iz Krležine proze o Glembajevima, iz koje vidimo da on nije bio fasciniran samo socijalnom sferom o kojoj je pisao, već isto tako temom smrti i temom žene. Ali, naravno, danas, u vrijeme propadanja srednje građanske klase, propadanja privrede, kad su se na ovim prostorima stvorili neki novi savremeni bogataša koji su proizašli iz ratova 90-ih godina, postalo nam je jasno da se propast može vrlo brzo desiti.

I radnja vaše predstave pripada epohi - događa se 1913, uoči raspada Austrougarske monarhije, tokom samo jedne noći. Mi u njoj ipak čitamo jednu, po svemu savremenu intimnu, porodičnu i društvenu tragediju.

Prije smo mislili da je to što znamo o kapitalizmu jedna izmišljena mitska varijanta, a zapravo, u Krležinim dramama, koje su sve noćne, a posebno u “Glembajevima”, povezano je to socijalno i mitsko. O tome je javno govorio beogradski glumac Raša Plaović, koji je 1929. igrao prvog Leonea Glembaja na sceni, sa rediteljskim potpisom Branka Gavele, da je taj socijalni momenat u “Glembajevima” bio na prvom mjestu, a da su onda tek kasnije vidjeli da u Krležonoj drami postoji još nešto, jednako fascinantno i važno. Sam Krleža je, međutim, na svom predavanju 1928, iste godine kada je napisao “Glembajeve“, istakao je da više neće praviti ekspresionističko - simboličke komade, nego će se preokrenuti prema Ibzenu i Strindbergu, prema nordijskoj školi, pa su i “Glembajevi“ išli prema toj socijali. Iako on, zapravo, nije takav u duši. Sve ostalo što je pisao i poslije ciklusa o “Glemabejevima“, opet se vraća na nešto što je mitsko, i što je problem koji njega opsjeda, a to je upravo smrt. U mojoj verziji predstave taj momenat je istaknut horom mrtvih duša. Nisam imao namjeru da time nešto dodatno aktuelizujem predstavu, nego da je malo osavremenim, u tom smislu da je pjevanje nešto što nije realno, što je u Leoneovoj misli, i stavio sam taj hor mrtvih duša kao podršku Loeneu i onome što on ima u glavi.

Za “Glembajeve” sam htio da angažujem dobrog glumca iz regiona

Zbog čega je vaš izbor bio da upravo beogradski glumac Predrag Ejdus igra lik Ignjata Glembaja?

Ja sam beogradski đak, završio sam studije kazališne režije i radiofonije u Beogradu, u klasi profesora Dimitrija Đurkovića, a na istom fakultetu dramskih umetnosti zavšio sam i postdiplomske studije dramaturgije. Poznajem Predraga Ejdusa dugo godina, nekoliko puta smo i sarađivali u vrijeme dok sam bio mladi reditelj. Za “Glembajeve” sam htio da angažujem jednog dobrog glumca iz regiona, što su Dubrovačke ljetnje igre radile u svojoj istoriji. Mislim da je jako važna ta saradnja, i treba je obnavljati mnogo više, i mnogo češće.

Evo, sada je Predrag-Miki Manojlović u nekoj kombinaciji sa nama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu da igra kralja Lira. Predstava je tek u pripremi, tako da je to sve skupa vrlo lijepo. Kao što je nekada bilo na Dubrovačkim ljetnjim igrama, ili kao što je bilo u doba praizvjedbe “Glembajevih“ - 1929. je bila premijera u Zagrebu, a za tri mjeseca u Beogradu, barunicu Kasteli u obe predstave igrala je Bela Krleža, i obe predstave režirao je Gavela, i mislim da je to u redu da se i danas malo proširi ovaj prostor.

( Vuk Lajović )