Kad grad odredi sudbinu, a ljubav izrodi smrt

Ožiljci prošlosti i bičevi izdaje bole i ne blijede čak ni kada ih decenije života zamaskiraju i daju im drugi oblik. Suočavanje sa time je ono najteže - suočavanje sa samim sobom koje ište i suočavanje sa svima onima koji su nepravdom izmijenili tokove života okrnjenog pojedinca.

“Imala sam 17 godina kada ste me prognali iz ovog grada”, jedna je od replika glumice Varje Đukić koja je na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) oživjela lik stare dame Klare Zahanasijan iz djela “Posjeta stare dame” Fridriha Direnmata.

Predstavu “Posjeta” u režiji renomiranog evropskog pozorišnog reditelja Aleksandra Morfova, konačno je vidjela i publika, i to nakon tri godine od postavljanja na scenu, ali ne i za javnost (usljed okolnosti kojima je dirigovala pandemija, a kasnije i druga dešavanja), te obnove koja je, zaključuje se nakon premijere, uspješno realizovana.

Premijerno izvedena prvog novembra na Dan CNP-a kada se obilježilo i jubilarnih 70 godina od predstave koja je označila početak života u nacionalnom teatru, “Posjeta” je na pravi način upriličila svečanost, izazvala gromoglasne aplauze, ovacije i ushićenje publike kojoj se na kraju poklonio i eminentni reditelj Morfov.

Pitanja da li je pravda dostižna, šta sve novac može kupiti, koja je cijena ljudskog života, ali i šta je istina te koliko je ona relativna, samo su neka od onih koja (p)ostavlja Morfovljeva inscenacija Direnmatovog teksta. Ljubavna priča (za)okružena traumom iz mladosti, izdajom voljene osobe, a onda i osudom male, siromašne sredine transponuje se u bijes, srždbu i mržnju koje nadjačavaju razum.

Jad uništenog života primitivna sredina ne razumije, jer svoje živi onako kako mora i umije, a ne kako želi. Klara se nakon 35 godina vraća u grad iz kojeg je prognana, koji je napustila u želji da sve ostavi za sobom. Bezuspješno. Đukić je nakon premijere kazala da “Posjeta” ne govori o želji junjakinje da se vrati u prošlost, već da okonča traumu iz prošlosti koja ju je obilježila i na neki način izmijenila ili pak zaustavila njen život.

“To je priča o jednom prostoru, naravno to nije ništa novo, to nije nova ljudska drama. ‘Posjeta’ govori i društvu koje nema ideju o sebi. Nemaju budućnost... Ostaje samo eho nečeg iz prošlosti. Mislim da je jasno da se to sve odnosi i na nas”, konstatovala je Đukić.

Ožiljci na srcu jače su se urezali nego oni na leđima koje joj je zadao otac. Mazohistična prema sebi, u inat drugima, živjela je (i živi) zarad osvete koju naziva pravdom.

“Kamenovali ste me... Vi, vaša djeca, stanovnici ovoga grada. Ali sam odlučila da ću se jednoga dana vratiti. I evo me sada, tu sam”, poručuje ona uvjerena da novcem koji je stekla na kojekakve načine može da zadovolji svoje porive i dobije (ili iznudi) ono što traži od grada i ljudi koji su joj oduzeli mogućnost izbora i uskratili je pravde.

Đukić kaže da Klara u sebi nosi elemente žene osvetnice - Medeje koja je na prvi pogled čudovište, ali je ipak “samo žena”.

“Jer ta bezdušna obilježja njenog karaktera su nastala iz nekog razloga, a kod Klare Zahanasijan to je protjerivanje sugrađana u njenoj ranoj mladosti zbog čistog mladalačkog grijeha - trudnoće sa voljenim koji je izdao”, rekla je Đukić.

Razočaranje, osuđena trudnoća i dijete koje nije bilo predviđeno da živi, odlazak, odredili su njen život i zacrtali joj cilj.

“Stara dama, jedna od najbogatijih žena na svijetu vraća se u svoj rodni grad i nudi siromašnim građanima milijardu da ispune jedan njen zahtjev. Njihovo siromaštvo je previše gorko, a iskušenje preveliko. Zahtjev se odnosi na sudbinu njenog nekadašnjeg ljubavnika. Zahtjev aktivira krdo i preispituje moć novca, njegovu kvarljivu vrijednost, lakoću kod posjedovanja i užas kad nedostaje. Ljudska pohlepa i priroda se nerijetko dovode u istu ravan i obilježavaju pojedinca koji mora da trpi posljedice svojih postupaka iz daleke prošlosti”, rekao je svojevremeno dramaturg predstave Stefan Bošković.

Usahlo građanstvo grada Gilena žedno je novca usljed dugogodišnje nemaštine. Iskušenje finansijskog siromaštva pak nije opasno koliko duhovno siroaštvo, kaže glumac Mirko Vlahović koji igra Alfreda Milera, nekadašnjeg ljubavnika Klare Zahanasijan, danas oženjenog čovjeka koji će se suočiti sa svojim (ne)djelima, strahom za sopstveni život i u krajnjem sa izdajom bližnjih.

“Duhovnog siromaštva se treba kloniti. To je najopasnije. Novac dođe i prođe, ali treba ostati mentalno zdrav”, kazao je Vlahović i dodao:

“Ja znam da je na planeti samo jedan uzeo grijehe za sve nas. A ovo je, može se reći, jedan mali grad i jedan leš. Za taj mali grad taj leš rješava sve probleme. Naše siromaštvo je grozno, a iskušenje veliko, jedna je od rečenica u ovom tekstu, a to se može postaviti u današnje okvire”, naglasio je jasno Vlahović.

I njegov lik se suočava sa gradom, njegovim sudom ili pohlepom, a nakon skrivanja i strepnje odlučuje hrabro: “Moj život, moj grad, moja sudbina, ostaću”.

Prvaci CNP-a Vlahović i Đukić briljirali su u glavnim ulogama dočaravši kako ljubav treperi, kako uzdiže, uzdiše, nosi, ali i umire i kako se onda iz nje rađa smrt, uništenje i grijeh.

Scena koja podsjeća na “Posljednju večeru” Leonarda da Vinčija može se uzeti i kao presudna, jer slijedi obrt, strah, izdaja, sukob... Nakon toga, kao što se Klara suočava sa svojom traumom, sličnu tek sada doživljava Alfred, njena ljubav iz mladosti, onaj koji joj je i presudio i koji je njenu sudbinu odredio. Suočen je sa sopstvenim činom koji uporno negira, ali i sa gradom sa kojim se saživio. To je onaj grad svima znan, koji donosi sudove, ne bira riječi, oduzima izbore, ograničava slobodu, prepričava i vapi za novcem... No, svuda je isto, rekla je na početku Klara koja je proputovala svijetom.

A taj grad savršeno je dočarala vrhunska scenografija kakvu rijetko viđamo na domaćim scenama a koja prikazuje gradske vibracije, zujanje, priče i tračeve, borbe, dok u kontrastu sa sjajem Klarinog bogatstva sve liči na kakvu sirotinjsku zabavu punu pohlepe i gladi. Bezuspješni bijeg od sebe razotkriva ljudsku prirodu koja teži bogatstvu koje je obrnuto srazmjerno empatiji i časti.

“Predstava govori o pojedincu i njegovoj sudbini u društvu koje ne preza ni od čega. Ispod krinke dobrih i pristojnih ljudi krije se zapravo sve ono kakvi ne bismo željeli da budemo, ali kakvi smo postali. To se posebno izražava u liku Gradonačelnika”, rekao je Aleksandar Radulović koji ga i tumači.

On podsjeća da su svi ljudi dobri, ali nas “empirija čini takvima kakvim nas istorija pamti”.

U odličnoj i uigranoj izvedbi velikog ansambla neophodno je izdvojiti mlade glumce, tek svršene studente glume Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja iz klase vanredne profesorke Dubravke Drakić, a koji su donijeli posebnu svježinu, energiju i istinitost atmosferi predstave, to su: Matija Memedović, Anđela Marunović, Jovana Brnović, Itana Dragojević, Mina Mićović, Miloš Kašćelan i Milo Perović.

Izdvojio se i Slavko Kalezić u ulozi Pastora koji je svoju autentičnu energiju uzdigao na novi nivo i kroz par scena razgovora osvijestio jednakost svih. Između ostalih, izdvaja se i to da su i “vjernici i nevjernici, svi jednako slabi”. U odbranu profesije prosvjetnih radnika stao je bard crnogroskog glumišta Slobodan Marunović koji djeluje kao arhetip profesora. Neizostavan je i dijalog o prolaznosti života koji vode potkupljivi, naivni, ali simpatični Kobi i Lobi (Jelena Nenezić Rakočević i Julija Milačić Petrović Njegoš), a svemu posebnu dozu šarma donose kostimi i efektna muzika koja varira od Mocartovih nota do melodije Kuguarsovog “Deja”...

Pored navedenih, u predstavi igraju i: Nikola Perišić, Jadranka Mamić, Sejfo Seferović, Jovan Dabović, Stevan Radusinović, Sanja Vujisić, Jelena Šestović, Radmila Božović. Ostatak autorskog tima čine i: scenograf i kostimograf Nikola Toromonov, instruktorka pjevanja Nina Perović, asistentkinja scenografa Ivanka Vana Prelević, asistentkinje kostimografa Lina Leković i Gordana Bulatović, lektorka Jelena Šušanj, asistentkinja reditelja i saradnica na adaptaciji Dušanka Belada, a izvršna producentkinja na zahtjevnom projektu je iskusna Nela Otašević.

Sa primjesama komedije uz duhovite replike na koje se iskreno i iz duše smijete tokom uvjerljive igre, “Posjeta” ima odlike trilera i psihodrame, a nesumnjivo je to ljubavna priča, ali i ogledalo društva u malom.

Predstava je zaokružena scenom suda, osude bez (pravičnog) suđenja kojoj prisustvujemo nakon 35 godina od iste osude, ali koje se ne sjećamo... I sve staje u tango ansambl, tango izdaje iliti “tango smrti”.

( Jelena Kontić )