Zapis o Marku i Suli: Dva etička jarbola
I zaista teško je shvatiti, kako je prošlo gotovo dva vijeka, a da je jedna mudrost tako visokog dometa ostala izvan adekvatnog književnog i kulturološkog tretmana
Znamo da je Marko Miljanov kroz svoje djelo Primjeri čojstva junaštva, a i kroz veliko interesovanje književne kritike i istoriografije, uzdignut do nacionalnog simbola. Moglo bi se na neki način reći da je izgrađivanje njegovog gotovog mitskog lika uveliko uticalo na predstavu o tipičnom Crnogorcu - ratniku, ali i mudracu i etičaru koji je i u vatri borbe neprestane znao da junak čojku konja vodi i da na toj maksimi osmisli junaštvo kao drugi sloj čovječnosti pa i etičkog principa. Poznato je da je on bio čovjek sa dvora, ali i naspram dvora odakle je, gradio i svoju disidentsku biografiju.
No ovo razmišljanje navelo me je na pomisao da uz Marka Miljanova i dvorskoj i antidvorskoj biografiji stoji jedan gotovo zaboravljen “jarbol” koji je po maču svoga jezika ostao na sličan način zapamćen. Istina u javnom bilježenju, daleko manje tretiran, na širem planu - na ivici zaborava. Ime Kostadina Sule Radulovića u crnogorskoj javnosti je više čuveno nego poznato. Naime, ta čuvenost nekako ide sa generacije na generaciju, više kao jedno anegdotsko prepričavanje nego što su se književni kritičari, i pisci uopšte, sa više posvećenosti bavili njegovim mudronosnim fenomenom. Hoću da kažem da je čuvenost stvar površnog prepričavanja, a poznavanje bi trebalo da podrazumijema bliže i suštinskije sagledavanje. Kako je, njegovu mudru riječ više pratila usmenost nego štampano bilježenje, tako je i njegova književna (usmena) pojava ostala rasuta i gotovo zaboravljena na crnogorskoj džadi. Кažem “džadi” eda bi dočarao zapuštenost “makadama” na kojem se truckaju ovdašnja književna interesovanja. I zaista teško je shvatiti, kako je prošlo gotovo dva vijeka, a da je jedna mudrost tako visokog dometa ostala izvan adekvatnog književnog i kulturološkog tretmana.
Tako se desilo da je ovog mudraca i plemenskog kapetana, po imenovanju i raščinjenju, zatekla slična sudbina kao i Marka Miljanova. No, u kulturološkom smislu, Sulina sudbina je kudikamo tragičnija. Ona narodska sintagma “ubio ga je glas”, u oba ova slučaja profunkcionisala je na dva načina - pozitivno i negativno. Pozitivno po tome što su oba djela ostala kao etički svjetionici, negativno po tome što ih je ubio glas tako da je njihova životna sudbina, kako se danas kaže - karijera, pošla nizbrdo. Ta Sulina “nizbrdica” je trajala duže i traje do današnjih dana. Svoje prsle opanke koje mu je obula ondašnja vlast nije mu do danas niko preobuo. Tako se ova dva uglednika mogu smatrati prvim važnim disidentima u Crnoj Gori.
Sula Radov, kako je ostao u pamćenju, jeste uzorak duhovnog života, bolje reći usuda, kako kreativna riječ postaje antitijelo našeg podneblja, pa i onog, u to doba, elitnog. Ovaj “sokratovac”, koji nije zapisivao, proslavio se preko platonovskog bilježenja njegovih savremenika koji su u amanet sačuvali i predali zlatne papire. Kako je vrijeme prolazilo, evo i danas prolazi tiho da ne probudi čamotinju koja ljenstvuje nad njegovim kovčegom.
Razlog za takvu zapuštenost duhovne atmosfere možda treba tražiti u patetičnosti duha koji je pretjerano “junački” pa ne dozvoljava da se pojavi duhovita i kreativna riječ koja dovodi u pitanje “prazan klas”. Vjerovatno su državni ugled i pisani trag Stefana Mitrova Ljubiše, na trećoj strani, učinili da se njegovo djelo nadnese nad ovdašnjim šablonima i da crnogorski mentalitet poguraju da se ipak našali. Ne samo da se našali već i da shvati kako je humor nova šansa kreativnog kazivanja te da je bez njega gotovo nemoguće suptilnije pomjeriti razvoj književnosti, kako je to snažno učinio Ljubiša koji je, uzgred rečeno, imao i drugu životnu i književnu sudbinu.
Možda bi drugdje bilo teško smisliti takve mudrosti kao u Crnoj Gori, gdje se surovost života prikazivala na svakom koraku: “Kad siromah gradi kuću, i kamen se znoji”. Da li je Sula ovom izrekom tako davno dostigao tananost postmodernizma prikazujući u jednoj rečenici najkraći prolog mogućeg romana. Može li se, recimo danas, izreći mudriji savjet nego: “Ne idi zagonom, no zakonom”, “Nije svako drvo za držalo”, “Sit trbuh određuje post”, “Što duži vijek to duži grijeh”... itd. Bio bi dug spisak ovakvih, sada bi rekli - aforizama i anegdota koje se pamte i prepičavaju.
Potencirati danas ovakve i slične maksime svakako bi bilo na strani najviših ljudskih vrijednosti, a i na strani jedne drugačije književne tradicije koja govori da humor često ima vodeće mjesto među ozbiljnim stvarima.
( Ilija Lakušić )