Zamjenici zamjenika

Nedavno je prikazana deseta epizoda serije “Drug Marko”. Riječ je naravno o liku i djelu Aleksandra Rankovića. Često se u pominjanju raznih ličnosti navode titule, a skoro sve zvuče rogobatno. Stiče se utisak da su izmišljana radna mjesta, pozicije i titule, kako bi svi bili srećni i zadovoljni, da se dive svom zvanju iako to ne znači da će imati bilo kakvu realnu funkciju u tim silnim direktoratima, sekreterijatima i upravama.

Podjela karata i funkcija u novoj Vladi izgleda da je iziskivala mnogo potpredsjedničkih funkcija. To je apsurdno ali je i razumljivo. Velike se torte nekad moraju isjeći po principu što manjih kolača ako je žurka velika. Ali je zaista komična situacija u kojoj se potencira da je Aleksa Bečić “zamjenik” Premijera. Pa još kad se upiše da je on “potpredsjednik (zamjenik) predsjednika Vlade” to ne samo da uvodi zabunu, već toliko titularenje nema smisla.

Jedno je biti potpredsjednik, drugo zamjenik, a treće je biti rezervni igrač. Na kraju krajeva, važno je samo koliko će ko da se pita. Odnosno, ko će biti stvarni donosilac odluka, a to ostaje da se vidi. Obično veću moć od ostalih ima šef kabineta Premijera, jer ta osoba drži sve konce u rukama i može da predvidi što slijedi.

Jer ako je neko “zamjenik”, kako ćemo onda zvati zamjenike zamjenika? Postoji priča koja prelazi u urbanu legendu, da su se neki ljudi u Crnoj Gori nakon 1945. godine predstavljali kao “pomoćnik narodnog heroja”. Izgleda da i dalje patimo od problema zvanja i veličina.

Tu nastaje još veći problem kad oni koji se ne pitaju hoće da izgledaju kao da se pitaju. Nagledaćemo se vjerovatno takvih situacija. Biće velikih riječi koje nemaju utemeljenja, biće velikih odluka koje se neće sprovoditi. Jer uvijek je pitanje svih pitanja čija je zadnja, a ne ko glasno i često govori.

Zvanje će mnogima da služi samo da dijele vizit karte sa zvučnom titulom i da primaju platu redovno. Prvih sto dana biće dovoljno da se izvagaju, da vidimo ko kosi a ko vodu nosi. To nisu pitanja isključivo sistema, već lične harizme i snalažljivosti. Premnogo je ljudi u igri, a nailaze svakojaki izazovi.

Već se čini da nema dovoljno čuvara za sve nove državnike. Nije važno da li će uopšte imati što korisno da rade, već je važno da ih prvo sve zaštitimo. Sledeće pitanje na redu biće problem voznog parka. Zatim, ko će gdje da sjedi. Biće tu raznih zanimljivosti.

Zato je sa jedne strane šteta što nema više direktnog prenosa zasijedanja Vlade. Jer, kad je onoliko različitih struja u Vladi, vrlo moguće da bi se sjednice gledale kao stand up nastupi. Sa druge strane, nema nikakve potrebe da ljudi gledaju i prenose sjednice Vlade, kad ćemo već imati prezanimljive diskusije u parlamentu.

Niko ne zna kako će da funkcioniše Vlada, biće zanimljivo pratiti, garant!

Vjerovatno će više ličiti na manir “Svi u glas” nego “jednoglasno”.

Sudeći po prvoj maratonskoj sjednici, imaće što da se gleda, imaćemo čemu da se smijemo, a zasigurno i biće materijala da se čudimo i sramimo.

( Đuro Radosavović )