Tvrda je kora ‘ljeba i bez vukova

Kada je dvanaestogodišnjoj Valentini Bećirović iz Nikšića otac javio da su im vukovi na planini Lola, četrdesetak kilometara od grada, uništili stado, prvo pitanje je bilo - šta je s njenim jagnjetom. Pao joj je “kamen sa srca” kada je saznala da se jagnjetu ništa nije dogodilo, ali nju, godinu mlađu sestru Anu i devetogodišnjeg Vuka, rastužila je činjenica da su druge ovce i jagnjad stradali.

“Imao sam oko 180 jagnjadi i ovaca. Vukovi su zaklali 25, naklanih je 15, dok je četvoro nestalo. Od ovih 15 naklanih već je jedno umrlo, a još dvoje je kritično. Ovo je najveća šteta koja mi se dogodila od kada se bavim stočarstvom, a bavim se od djetinjstva. To je 44 komada. Ima dosta naroda da sa toliko stoke izdiže na planinu”, priča pedesetdvogodišnji Jovo Bećirović koga je ekipa “Vijesti” zatekla u nikšićkom naselju Gvozdenice gdje živi sa troje maloljetne djece.

Vukovi su ga “natjerali” da ranije siđe sa planine Lola, gdje na katunu Korita izdiže od maja do decembra.

“Ranije sam se vratio, najviše zbog vukova. Da nije bilo njih, ne bih sigurno do 15. decembra. Ovako se moralo bježati”.

Priča kako su mu komšije pomogle da nađe preostale ovce koje su se razbježale po planini i da se nada da im neće vraćati “ovako, nego na bolji način”.

“Tu noć, neđe iza dva sata, udarili su vuci, ovce su raspučile tor. Vrijeme je bilo katastrofa - veliki vjetar, kiša, magla. Tu nije bilo spasa. Vuk je zaštićen, a ljudi i stoka nijesu. Mislim da nijedan stočar nema oružje, a i da ima, sigurno bi ga neko prošpijao, i to bi oružje bilo oduzeto. A nama bi trebalo da bude omogućeno da imamo oružje”.

Pomoć će potražiti od Opštine i resornog ministarstva, ali se mnogo ne nada da će ga pomoći sa državnog nivoa. Pokušaće, pa šta bude.

“Šteta je velika, oko 10.000 eura. Teško da će neko pomoći da se sanira, jer koliko vidim malo se stočarima pomaže. Sve što imam, stekao sam iz svojih sredstava. Kredite nijesam dizao, nikome nijesam ostao dužan. Čitavu godinu odvajamo da živimo, a ove smo godine ‘podijelili’ s vucima. Ostalo nam je pola, a oni su pola uzeli”.

Sačuvati one što su ostali na selu

Nekada je na Loli, kaže Bećirović, izdizalo 30 domaćinstava. Danas samo 12 i ukoliko država pod hitno ne preduzme neke mjere, sela će, smatra on, bukvalno ostati pusta.

“Ovo do sad nije bilo nikakvog napretka što se tiče pomoći poljoprivredniku. Niko ne okreće glavu. Nemamo puteve, struju, vodopoj nemamo bez što uradimo iz svojih sredstava. Država ne misli ništa. Makar nijesu u prethodnom periodu. Tačno je da ovi novi nijesu dug period na vlasti, ali mislim da ništa još nijesu promijenili.”

I dok vlade uporno zagovaraju ideju povratka na selo, Bećirović smatra da njihova pažnja treba da bude usmjerena na one što su ostali, jer teško će se neko vratiti.

“Evo, isti ja, da maknem stoku, ne bih se vratio na selo. Ko jednom ode, taj se više ne vraća. Vrlo nas je malo ostalo i mislim da je sve ovo oko sela kasno počelo.”

Težak je posao kojim se bavi, tvrda je kora hljeba koju zaradi, ali od stočarstva, smatra Bećirović, može da se živi. Još kad bi, kako kaže, država “pogledala” poljoprivrednika.

“Težak je ovo hljeb, ali može solidno da se živi. Posebno je teško đe je inokosno čeljade, kao što sam ja. Samohrani sam otac, podižem troje maloljetne djece, i od ovog posla živimo”, kaže vrijedni stočar.

Očev ponos, ali i očeva snaga

Ponosan je Jovo na djecu i što znaju da cijene njegov rad. Volio bi da više vremena provodi sa njima, ali mora da im obezbijedi sigurnu budućnost. Zaboravio je i da je prošle godine imao infarkt. Samo na djecu, kaže, ne smije da zaboravi.

“Djecu treba prehraniti, ali nije samo to. Ima tu još izdataka, to svi roditelji znaju. Ovdje djeca ostaju sama mjesec na proljeće i dva u jesen. Ali, tu su dva brata od ujaka i stalno su uz njih kada ja nijesam tu. Zato i mogu da funkcionišem ovako. Trudim se da imaju i oni što imaju druga djeca. Posao je težak, a djeci je sigurno teško kad nijesmo zajedno, ali dako nešto bude bolje. Više vole kad smo zajedno, ali vide da radim i mučim se za njih. Anuška zaplače kad se sretnemo, dok je ovo dvoje malo tvrđe”.

Ana bi, priznaje, voljela da se, poput oca, bavi stočarstvom. Ne bi ni Jovu smetalo, ali samo ukoliko se odnos države prema poljoprivrednicima promijeni.

“Kada bi bilo puta, struje, vode, ne bih nikada od ovoga bježao. Zdrav posao, djeca su ga zavoljela i hoće da rade. Na njih troje ljeti ostavim buljuk ovaca u planinu ako mi je potreba da neđe odem. Treba dijete odmalena da se uči da radi, stvara. Ako se zakasni s tim, više se ne postiže. Hoćemo danas da živimo gospodski, lakše nam je kupiti nego spremiti”, kaže Bećirović.

Njegovo kćerka Valentina rano je naučila da sprema ručak, mijesi hljeb, razvija kore za pitu. Imala je svega šest godina kada je skuvala prvi ručak. Kaže da sve, osim kolača, voli da sprema, a najviše čorbu od krompira i pitu od jabuka i da joj ništa nije teško. Ljeti joj, komšije s planine, kažu da sprema najbolja jela i njen ručak svi hvale.

“Volio bih da su u školi dobri, jer im ovaj posao ne gine. Da završe školu, pa neki drugi posao da rade. Svaka kora hljeba je tvrda kad se pošteno zarađuje, a ova posebno. Volio bih da kora hljeba moje djece bude malo ‘mekša’. Ništa im još nijesam pokazao, što se škole tiče, niti stižem. Valentina s njima radi, ja nemam vremena, a ona najmanje stiže za sebe. Više oko njih dvoje, nego sebi”, kaže ponosni otac.

Dok bi Ana voljela da se bavi stočarstvom, Valentina mašta o dnevniku i učiteljskom pozivu, a Vuk sve više vremena provodi s loptom i sanja da bude uspješan fudbaler.

Njihov otac, za početak, mašta o državi u kojoj će se s priče preći na djela i poljoprivredniku posvetiti više pažnje. I, iako nije pretjerani optimist, nada se pomoći države i Opštine.

( Svetlana Mandić )