Ka' najbolji...

U jednom regionu Crne Gore postoji uzrečica koja opisuje nekog koga svi u selu smatraju lošim ili najgorim. Ona glasi: " Ka' najbolji…"! Ili u nešto sadržajnijoj formi: "Ne može biti bolji". Reklo bi se da je u pitanju posprdna kvalifikacija i ironija naviše kategorije. Međutim, to je samo naizgled tako. Nijesu to dosjetke iz kafane, niti vicevi koje ulične šaljivdžije pričaju jedni drugima iza leđa. To su kovanice i lozinke koje su preživjele bar nekoliko generacija, i koje, poput bisera, svojevrsnom opnom iskustva čuvaju vanvremene mudrosti.

Ironični ton ovih riječi je neporeciv. On im je umjetnička košulja, kojoj se ljudi dive i smiju od svega srca. Ali njihova suština je dublja od te verbalne zafrkancije. U pitanju je jezik zajednice koji tu istu zajednicu čuva. Čuva je od razjedinjenja, od raslojavanja i raspadanja. Dakle, neminovno je da u jednoj zajednici ima i ovakvih i onakvih, boljih i lošijih, onih koji su na glasu i onih od kojih se svi sklanjaju. Ipak, kada uđete u bilo koje crnogorsko selo, uprkos konsenzusu da je neka kuća dekadentna i da iz nje ništa dobro godinama nije izašlo - niko neće niti jednu ružnu riječ reći o njoj. Naročito ne - strancu, došljaku. Oni unutar i između sebe tačno znaju gdje je kome mjesto, ali spolja: cijelo selo je dobro, svaki njegov stanovnik i član zaslužuje poštovanje. Pa i o najgorima - reći će se nešto probrano i pohvalno.

Ovo ne vidim kao izraz licemjerja ili neke seljačke dvoličnosti, nego naprotiv kao iskaz najdublje mudrosti koja ima za cilj, da zajednicu drži na okupu. Neki prastari genije je predvidio da ako počnemo da se međusobno "čašćavamo" raznim ocjenama (pogotovo onim o obrazu i poštenju) - ne ostade niko čist ni pošten. Zato je i za one slabijeg sastava ostalo da se kaže nešto što će ga održati u dostojanstvu. Ako je šeprtljast - reći će se da je pošten; ako je kolebljiv i neodlučan - nazvaćemo ga "siromahom"; ako je prevrtljiv - biće "veseo"… itd. Da smo na nekom sudu ili prijemnom ispitu, sve bi to bile laži i činjenične netačnosti, ali pošto se radi o jeziku kome nije cilj samo da sudi drugima, nego da braću drži na okupu, ti grumeni zlata isprani u stotinu voda zablistaće najljepšim sjajem istine onda kada slaboga treba utješiti i podržati.

Slaboga podržati i ohrabriti, a prvoga i vodećega, kada poklekne ili pogriješi ne koriti kao kakvog balavca, nego mu i prećutati ponešto. Ako takav išta razumije, shvatiće da je tim našim ćutanjem dobio dostojnu ocjenu svoje greške, i da se i njemu može desiti da završi " ka' najbolji…", odnosno da u sopstvenom odrazu unutar mudre doskočice vidi kakav je trebao i kakav bi mogao da bude, ako bude pažljiviji u budućnosti. "Ponekad i dobri Homer zadrijema" glasi antička poslovica, koja nije izmišljena da bi relativizovala greške, pogotovo ne onih najmudrijih i najodgovornijih, nego da bi - opet - čuvala zajednicu od prebrzog rasipanja. Naravno, kada je riječ o prvima i najboljima, njihova uloga se ne čuva samo kad se prećuti poneka njihova omaška, nego i tako što se ne žuri sa pohvalama. Eto, recimo u Crnoj Gori, prepunoj stremljenja ka junaštvu i čojstvu, samo su rijetki (odnosno: manjina) poimenice dospjeli u pjesme. Na stranu to što je, po prirodi stvari, svačiji otac i djed uzorna moralna gromada i emotivni temelj sazrijevanja, ali na nivou šire zajednice, nije se žurilo sa tim da neko imenom i prezimenom dobije oreol junaka i bistu spomenika. U stvari, jedna od odlika ovdašnje tradicije je da upravo najbolji vrlo obzirno i rječito govori o onom slabijem od sebe, i poput nekog staratelja on i za onog posljednjeg i najmanje ostvarenog ima neku riječ hvale. Lider u selu ili plemenu imao je duboku svijest o tome da mu je Bog (ili neka viša sila - za neopredijeljene) dao: i dar i snagu i društvenu ulogu. I da je to dobio ne da bi sebe uzdizao ("o tome će, ako treba, drugi reći"), nego da bi sve oko sebe čuvao na okupu, u zajednici. Otuda je jedan od prvih biblijskih proroka, ujedno i vojskovođa, i sudija, i učitelj i mudri utješitelj svakom svom sunarodniku. Zato je takav i Sveti Petar Cetinjski.

Savremena pedagogija puno pažnje poklanja ovom motivacionom momentu. Nastavnik u razrednoj nastavi nema za cilj da dodijeli najboljem učeniku Nobelovu nagradu, nego da cijelu zajednicu u učionici održi u kreativnom zanosu, i da nečija "trojka" kao maksimum pojedinačnog potencijala bude "jednako vrijedna" kao ona "petica" koju neko drugi postiže sa lakoćom. U tom kontekstu, ocjena da je onaj za ocjenom "dovoljan" ili "dobar" djelovao "ka' najbolji" ne zvuči nimalo šaljivo, nego je upravo izraz izrazite pedagoške sposobnosti da se svakom da najbolja ocjena. "Malom mravu ka gordome lafu" - rekao bi Njegoš opisujući šarenolikost potencijala i dometa koje Bog dao živim bićima.

Ono Markovo "čuvanje drugog od sebe" blaženopočivši mitropolit Amfilohije je imenovao kao "peto jevanđelje". Ta definicija "čojstva" svakako se odnosila i na odnos jačeg prema slabijem, a nije se ticala samo fizičkih sukoba ili udjeljivanja milostinje onome koji nema onoliko koliko mi imamo, nego prije svega se ovdje mislilo na čuvanje tuđeg dostojanstva. Ponekom pohvalom umjesto prekora, ćutanjem umjesto prebrze kritike.

Jednom sam, kao sasvim mlad i neiskusan pop, ušao u raspravu sa starijim od sebe, zakletim komunistom. Nema teme koje se nijesmo dohvatili tom prilikom. Naravno, bio sam ubijeđen da sam ja sasvim u pravu, a da je njegovo viđenje stvari - prevaziđeno. Bilo je temperamentnije nego što je to priličilo razlici u našim godinama. Na kraju, pri rastanku, ja mu gotovo slavodobitno kažem: "Ne zamjerite, malo smo se pojakali…". Na to će on meni: "Nijesmo se pojakali. Da jesmo, ti si mlađi i jači, ti bi mene savladao". Ne pamtim da me neko ljepše "stavio na svoje mjesto", i onako mudro - kako i priliči razlici u godinama - "naučio pameti".

Psalam 133. lijepo pjeva: "Kako je dobro i krasno, kad sva braća žive zajedno". Nije to nivelacija i obezličenje pojedinačnih sposobnosti i nečijih izvrsnosti. Ne, to je podsjećanje na istinu da nas je Bog stvorio da živimo zajedno sa njim, u Njegovoj ljubavi. Pa kada ta Njegova želja podrazumijeva takvu disproporciju potencijala, kakva se prikazuje u "druženju" Tvorca i tvorevine, onda je jasno da bar Njemu nije strano niti nemoguće da pod istim krovom stanuju junak i siromah, mudrac i veseljak, bogataš i prosjak… i da ne nabrajam sve one razlike koje bi se među nama dale popisati. Pardon, zabilježiti…

( Gojko Perović )