„Vijesti” u Izraelu: Miris smrti i želja za osvetom
Od Tel Aviva, preko kibuca gdje je Hamas napravio masakr, do sablasno praznog Jerusalima, djeluje da mir između Izraela i Palestinaca nikad nije bio dalji
Atmosfera u Tel Avivu je na prvi pogled takva da se ne stiče utisak da je Izrael u ratu. Na promenadi drugog po veličini izraelskog grada ljudi džogiraju, mladi na plaži igraju odbojku i to samo nekoliko minuta nakon što se oglasila sirena za vazdušni napad i čula detonacija.
Ela (40) objašnjava da nije potražila zaklon jer sirena nije bila glasna, što znači da se opasnost očekivala u drugom dijelu grada.
“Situacija nije normalna, sve je stalo, plašim se, plašim se za Jevreje,” rekla je za “Vijesti” u Tel Avivu, 70 kilometara od Pojasa Gaze, gdje su tog dana svjetski mediji javili da su u vazdušnom napadu izraelskih snaga na gusto naseljenu oblast Džabalija stradale cijele palestinske porodice.
Ona je kazala da ne vjeruje u vladu jer ne daje odgovore, i dodala: “Ali možda i nema odgovore, niko nema odgovor.”
Hiljade raketa su ispaljene iz Gaze na Izrael od napada Hamasa 7. oktobra, a “red alert” aplikacija omogućava građanima da dobijaju precizna upozorenja o dolazećim vazdušnim napadima, nakon kojeg se za minut i po mora poći u sklonište. Ko se zatekne na ulici, savjet je da legne na stomak i pokrije glavu rukama.
Detonacija se čuje kad izraelska PVO presretne raketu iz Gaze. Efikasnost “gvozdene kupole” je 93 odsto, ali se projektil nekad rasprsne i posljedice mogu biti fatalne.
Ela je zastala na ulici da snimi vojni orkestar koji je svirao na terasi hotela gdje su smješteni Izraelci evakuisani sa juga.
“To je zbog podrške i jačanja morala”, kazala je Ela, koja je zbog rata ostala bez posla, kao i veliki broj ljudu u uslužnom sektoru, uglavnom oni koji opslužuju strane turiste.
Kada se zađe u ulice grada na obali Sredozemnog mora, osjeti se da on ne živi punim plućima. Brojni restorani su zatvoreni, a prodavnice i mjenjačnice imaju skraćeno radno vrijeme. Poremećen je i rad škola.
Od običnih građana na ulici preko diplomata do zvaničnika vlade Izraela, svi su saglasni da Hamas mora biti uništen.
Roni (17), koju sam prekinula u razgovoru sa drugaricom na plaži, kaže da Izraelci imaju pravo da se brane. Ona će po završetku srednje škole služiti vojni rok koji je obavezan, za žene dvije, a za muškarce tri godine. Roni kaže da želi da ostane u vojsci.
“Želimo da nastavimo da živimo. Ako stanemo, oni će pobijediti”, kaže o Hamasu.
Ona i njena 19-godišnja drugarica Noam uglas kažu da niko ne zaslužuje da mu se dogodi ono što se njima dogodilo i da ne žele rat. Ističu da Izrael ne vodi rat protiv Palestinaca, nego protiv Hamasa.
“Ne osjećam se sigurno u svojoj kući”, kaže Roni. Dodaje da se nada da će i ljudi u Gazi živjeti dobro, “ali njih Hamas kontroliše”.
Noam, koja je iz Jerusalima, kaže da Palestinci mrze Jevreje. Upitana da li je to možda zbog odnosa prema Palestincima, Noam kaže:
“Ne, vojska je dobra”. Ona je rekla da se druži i sa muslimanima i sa hrišćanima.
Pitam je šta misli o nezavisnoj palestinskoj državi, i da li bi istočni Jerusalim trebalo da čini njen dio.
“Ne, eto im Gaza,” kaže Noam. “Jerusalim je moj početak i kraj”.
Zdravstveni zvaničnici u Gazi kažu da je više od deset hiljada Palestinaca, uključujući četiri hiljade djece, ubijeno u ratu koji je počeo kada je Hamas ubio 1.400 Izraelaca i uzeo više od 240 talaca.
Amihaj Šikli, izraelski ministar za dijasporu, kaže da zbog stanja u kojem se tijela nalaze još nemaju potpun broj žrtava napada koji se dogodio prije mjesec. On je rekao da je Hamas napravio veliku grešku, da za njega nema budućnosti i da će morati da se preda.
“Biće tretirani kao vođe nacističkog režima”, poručuje Šikli i dodaje da napad 7. oktobra predstavlja poziv na buđenje civilizovanog svijeta i Evrope.
Agonija porodica otetih
Na svakom koraku u Tel Avivu okačeni su posteri sa likovima otetih, od male djece do starih ljudi, sa porukom “Vratite ih odmah”.
Porodice otetih i nestalih su osnovale forum kako bi se njihova poruka što dalje čula. Oni su okupili najbolji tim psihologa, novinara, pravnika, da im pomogne u toj borbi.
Šeli Šem Tov, čiji je sin Omer (21) bio na muzičkom festivalu u pustinji Negev gdje je Hamas počinio masakr, kaže da je njen život stao u 9 sati, 7. oktobra, kada je posjednji put pričala sa njim. Omer je bio u panici, rekao je da se čuje pucnjava i da ljudi umiru. Na osnovu lokacije koju je poslao porodici, vidjeli su da automobil u koji je ušao sa prijateljima da pobjegne ne ide u pravom smjeru.
“Vidjeli smo da se kreću ka granici i da ulaze u Gazu. Nismo željeli da vjerujemo u to, mislili smo da je greška”.
Ispričala je da ju je oko 20 sati pozvao Omerov prijatelj i rekao da mora da mi pošalje snimak koji je dobio sa Telegrama. Na snimku su vidjeli Omera na podu kamioneta, ruke su mu bile vezane, svuda su se čuli arapski glasovi. To je posljednji put da smo imali bilo kakvu informaciju o njemu”, rekla je Šeli.
Kazala je i da njen sin ima astmu i da nije ponio lijek sa sobom. “Ne spavamo, ne jedemo”, rekla je Šeli. Ona se nada da je Omer negdje ispod zemlje, u nekom od tunela Hamasa - živ.
Najmanje 260 tijela je nađeno na mjestu održavanja festivala u pustinji Negev na jugu Izraela.
Joni Ašer je saznao da mu je porodica oteta putem snimka koji je postavljen na TikTok sa teritorije Gaze, na kojem je prepoznao suprugu Doron i dvije ćerke u Hamasovom pikapu. Ćerke Raz i Aviv imaju četiri odnosno dvije godine i vjeruje se da su među najmlađim taocima u Gazi. Njihova baba Efrat Kac je ubijena pred njihovim očima, a njen suprug Gadi Mozes otet.
“Jedini način da to opišem je pakao”, rekao je Ašer. “To je definicija pakla.”
“Kako da jedem kad ne znam da li moja porodica jede? Kako da spavam kad ne znam je li njima hladno ili toplo?”
Hamas je oteo 35 djece mlađe od 10 godina, 18 starijih osoba. Do sada je oslobodio četvoro civila.
"Nema pobjede bez povratka talaca", poručio je Joni Ašer.
Kako je Hamas sijao smrt u kibucu Kisufim
U Kibucu Kisufim, nekoliko stotina metara od granice sa Pojasom Gaze, novinari su morali da nose šljem i pancir. Rečeno nam je da imamo desetak sekundi da stignemo do skloništa kada se oglasi sirena. Dok obilazimo opustošeni kibuc, sve vrijeme odjekuju detonacije.
“Naši su, ne brinite”, kaže zvaničnik ministarstva odbrane.
Tog “crnog šabata” sve je počelo oko 6.35 sati, kada su žitelji mislili da čuju rakete iz Gaze, na šta su navikli, i očekivali da će brzo proći. Međutim, prolazili su sati i nisu znali šta se dešava, mislili su da će policija i vojska reagovati...
Mnogi iz kibuca su se satima krili u sigurnim sobama u svojim kućama dok su se neki napolju borili sa napadačima. Ekstremisti su išli od kuće do kuće, ubijajući porodice i prijatelje. Neke su upucali, a neke žive spalili. U nekim kućama, čitave porodice su pobijene ili otete.
Hamas je imao besprekoran borbeni plan koji je sproveo bez greške. Prvo su prekinuli kanale komunikacije u kibucu kako bezbjednosni tim ne bi mogao između sebe da komunicira i da zove pomoć.
U kibucu je bilo oko 130 ljudi. Ubijeno je osam civila i šest tajlandskih radnika, dok su najmanje četiri osobe otete i odvedene u Gazu. Po kibucu se mogu vidjeti izvitoperene olupine izgorelih automobila. U kućama koje nisu uništene vatrom, vidljivi su tragovi nasilja i borbe. Po podu i zidovima su mrlje od krvi. Vrata sigurnih soba izbušena su rupama od metaka. Djeca su na travnjacima ostavila igračke, ljuljaške, bicikla, lopte.
Kibuci su uglavnom sekularne ljevičarske zajednice osnovane 1946, sa idejom o stvaranju kolektivne, egalitarne poljoprivredne komune. Djeluju kao mjesta idealna za porodični život.
Sigurne sobe u domovima kibuca, kao i u drugim zajednicama napadnutim 7. oktobra, izgrađene su da zaštite stanovnike od raketa iz Gaze, a ne od kopnenog napada desetina teško naoružanih militanata. Ojačane armiranim betonom i prozorima otpornim na eksploziju, ove prostorije često služe i kao dječje spavaće sobe. Mnogi mještani su u njima tog dana pronašli utočište kada su upali ekstermisti, pješice, na motociklima i u kolima.
Međutim, pošto su dizajnirane kao skloništa od raketa, one uglavnom ne mogu da se zaključaju iznutra, iz bezbjednosnih razloga. Većina onih koji su uspjeli da prežive toliko čvrsto su držali kvake da napadači nisu mogli da uđu.
Ambasador u Moldaviji Džoel Lajon, trenutno vršilac dužnosti zamjenika portparola ministarstva spoljnih poslova Izraela, rekao je da je ekstremista bilo između 80 i 100, te da je bezbjednosnim snagama kibuca bilo teško da im uzvrate.
Lajon je rekao da je oteta i beba od šest mjeseci i da je strategija Izraela jasna: “Zgaziti Hamas, jer ako ga ne eliminišemo, doći će po vas”. On je rekao da nemaju izbora u vezi sa napadima na civilne mete jer ih Hamas koristi za pokretanje udara, te da izraelske snage zovu civile da se evakušu.
On kaže da Hamas time što koristi ljudski štit pravi dvostruki ratni zločin te predstavlja veće zlo od Islamske države jer ubija djecu.
Ben Valaus iz odsjeka za međunarodno pravo u izraelskoj vojsci, koji non stop daje pravne savjete vojsci, kaže da izraeIske vojne snage (IDF) daju sve od sebe da poštuju međunarodno pravo i da svedu na minimum civilne žrtve.
Na pitanje “Vijesti” o napadu na Džabaliju, Valaus je rekao da su Palestincima dali dvije sedmice da napuste sjever Gaze. On je istakao da time žrtvuju puno elemenata iznenađenja i operativne prednosti i da je meta bio visoki komandant Hamasa. Upitan za precizan broj žrtava, odgovorio je da iz Gaze nikad ne dobiju tu informaciju.
Džoel Lajon moli novinare da ne slikaju lica vojnika jer Hamas koristi OSINT (prikupljanje i analiza podataka iz otvorenih izvora) da ih pronađe.
Pored puta prema Sderotu, trenutno gradu duhova, vide se zgarišta nastala kada je vojska natjerala Hamas na povlačenje. U Sderotu, gdje su se vodile ulične borbe, ranije je živjelo 35 hiljada ljudi, a sada oko dvije.
Lajon je prikazao jezive snimke zločina koje je počinio Hamas - od masakriranja djece preko silovanja žena do obezglavljivanja muškaraca. Prikazao je fotografije spaljenih tijela, među kojima i djeteta koje nije bilo moguće identifikovati.
Druga strana priče je ostala iza granice koju je Hamas lukavo probio i šokirao neprijatelja, ali je time izložio još većem stradanju palestinske civile koju su se našli na putu Izraela da satre militantnu grupu.
Zurof: Dvodržavno rješenje ne postoji
Dr Efraim Zurof (75), istoričar holokausta i direktor izraelske kancelarije Centra Simon Vizental, rekao nam je u Jerusalimu da je masakr od 7. oktobra motivisan antisemitizmom u Evropi, SAD i širom svijeta, zbog čega su vrlo zabrinuti.
“Ono što se događa godinama nije borba za teritoriju već vjerski rat motivisan fanatičnom verzijom islama”, rekao je Zurof.
On ne vidi normalno stanje mira u neposrednoj budućnosti.
Na pitanje “Vijesti” o dvodržavnom rješenju za bliskoistočni sukob, Zurof je rekao da ono trenutno ne postoji jer “u trenutku kada Palestinci dobiju državu, rakete će letjeti ka aerodromima, ka svakom mogućem mjestu u Izraelu”.
“Na osnovu uslova terena, sa rukovodstvom Hamasa i Palestinske uprave, ne postoji dvodržavno rješenje, ono je plod Bajdenove mašte”, smatra Zurof.
“Rješenje je u tome da se oslobodimo terorista i da dobijemo drugačije rukovodstvo, kad Palestinci zaista budu željeli da mirno žive sa Izraelcima”.
Ulice Jerusalima su puste, a oni koji tu žive decenijama kažu da ne pamte prizor sablasno praznog svetog grada. Nema turista, otvorena je tek poneka radnja, a na svakom uglu su vojnici i policajci sa dugim cijevima.
“Mi ili oni”
Žitelji kibuca Magen su evakuisani u hotele u Ein Bokeku na Mrtvom moru, gdje funkcionišu kao velika porodica. Hol hotela izgleda kao ogromna dnevna soba. Djeca se igraju nesvjesna rata, dok roditelji, babe i djedovi daju sve od sebe da im stvore privid normalnog života.
Među njima je Goran Mekić, rođen u Beogradu, koji je decenijama živio u Magenu.
Na pitanje da li će se, kad se situacija smiri, vratiti u kibuc, Goran je rekao:
“Ne mogu da živim u kibucu znajući da moja ćerka ide na žurku, da sin ide kod druga, da mi se djeca igraju kod ograde, a da je sa druge strane Hamas... Ovo je pitanje ili oni ili mi. Ne pričam o Palestincima, pričam o teroristima”, rekao je.
Prije 30 godina, kada je došao u kibuc, sve je, kako kaže, bilo drugačije.
“Radnici iz Gaze su dolazili kod nas, mi smo odlazili tamo, družili smo se, sve do 2006. godine kada je Hamas preuzeo glavnu riječ”.
Mekić je šokiran zato što je napadnuta zajednica kibuca koja se najviše zalagala za mirovno rješenje sukoba.
Jočeved Lifšic (85) koju je Hamas oslobodio iz zdravstvenih razloga, mirovna je aktivistkinja koja je sa suprugom godinama pomagala bolesnim Palestincima iz Gazi da dođu do bolnica u Izraelu. Lifšic i njen 85-godišnji suprug Oded su oteti iz svog doma u kibucu Nir Oz. Oded je i dalje zatočen.
( Angelina Šofranac )