Gdje to idemo?

Još malo pa septembar. Politička klasa (pozicija i opozicija) nam se još nije rekuperala od posjete visokog funkcionera USA. Čaršije u sijesti, skuvane visokom temperaturom, blokirane turističkim automobilima koji kao da su Pensovi tako su zaštićeni. Do te mjere da se ni kazna turistima ne naplaćuje.

Ali zato domaći moraju da prihvate visoke cijene svih usluga, parking da ne spominjem, vodu koje na sreću ima, spenzu i slično, padove na internet mreži, gužvu u saobraćaju, zastoje...

Kad smo kod parkiranja, turiste nađem često i na privatnom plaćenom parkingu. Kaže mi jedan čovjek - Hoćete turizam. Ja baš i ne spadam u te koji misle da su turizam i uslužne djelatnosti nešto što će našoj djeci obezbjediti život. Ali da je državni program razvoja turizam, grana od koje Crna Gora mora da živi, cilj po svaku cijenu pa i bez ozbiljne državne politike razvoja nam tog turizma, vidi se i na ovom primjeru parking mjesta u sklopu opšteg haosa i dumidece od kolektora u Meljinama.

Mogu da se pobijem sa turistom, ali ne pomaže. On je moj pens/ovi ima da mu se smješim i klimam poput premijera. Dakle ja ne živim od turizma, imam samo napast i moram da trpim za opšte dobro, glib, gužvu, galamu, gluposti, gnjev...ima toga još na g.

Od onih sam što misle da treba čitati knjige, posebno onih koje ubadaju prst u oko svim našim mitovima. Takve su “Sluškinjina priča” Margaret Atvud davno objavljena koja je predvidjela postojanje kalifata poput Islamske države ili knjiga Svetlane Aleksijevič “Rat nema žensko ime”, koja u mitsku priču o herojskim armijama koje brane otadžbinu unosi ono neophodno ljudsko, jednostavno i najčešće presudno da bi se ta realnost rata predstavila bez slave, pompe, ordena i oslobodilaca koji dobijaju medalje. Dobija se drugi pogled na ljude i ratove, na herojstvo i trpnju, promrzle prste, otkinute ekstremitete koji se zatrpavaju u zemlju, salon cipele koje su kupljene prije odlaska u rat i koje se obuvaju svaki put kada jenjava borba za uspomenu na bivšu sebe, politiku i državu koja šalje u smrt svoju djecu zbog čega je autorka 8 godina obijala uredničke pragove i niko nije htio da objavi tekst čija svjedočenja mijenjaju boju ponosa svih naših oslobodilačkih bitaka.

Nama to ovdje nedostaje. Taj drugi pogled na događaje u kojima smo učestvovali, koje smo sami kreirali sve tako „oslobađajući“ druge od sebe. Sve tako stavljajući prste u tuđi džem. Nedostaje nam i javna kritika na turizam i od njega dalje...

Tako jutros čitam u dnevnoj štampi, u kojoj je zbog odlaska politike na odmor, stvoren prostor za svakojake priče, a jedna od njih je i svjedočenje muškarca sa Balkana koji je otišao pa platio da pobjegne iz Sirije iz srca šerijata, jer ga je sa ovih prostora zamišljao idealnim mjestom za sebe i svoju porodicu. Da li vam ovo zvuči logično? Da, čovjek je iz pakla našeg stabilizovanog sistema nepravde, izabrao Siriju, borbu i mjesto da živi. Strašan „izbor“, misleći da je manje zlo i bolje biti tamo nego ovdje bez plate i posla, novca i bezbjednosti, manipulacije od strane polova, političara i lopova. Nedostatak znanja i informacija, namjera da se manipuliše mladim ljudima, kanali kroz koje vjerosipovjedači vrbuju za mržnju i svete osvete, obrazovanje koje je lošeg kvaliteta, sistema obrazovanja u kojem su kompromitovani ljudi, politika obrazovanja koja jedino što radi je prilagođava se na svaku instrukciju i kao takvo nema svoje mjesto (s pravom) na svjetskim listama kojima se mjeri njegov kvalitet.

Koliko moraš biti očajan da bi napravio ovakav izbor pokazuju luksuz, vile, kola, hoteli, kafane, banke, položaj... zaposlenje kompletnih porodica klase koja pripada političkim partijama na vlasti i opoziciji, dok ti koliko god škole imao i znanja da imaš i kojeg si stekao na nekim drugim mjestima daleko odavde, godine nadogradnje i razumnog stava da se znanje mora obnavljati i dovoditi u pitanje....ostaješ suvišna i zaludna.

Koga nema na njihovim partijskim listama, ko ne odrađuje za njih posao prikupljanja glasova taj ovdje nema da živi. Taj ide u Siriju ili u NATO ili u Rusiju ili... na bilo koju klanicu i sirotinjsku tržnicu opustošenu neoliberalnim kapitalizmom, koji od nas pravi suvišne i zaludne ljude, a sistem prilagođava sebi razvijajući sve krivde i nepravde kao realnost koja se onda ovdje živi. Sistem koji je ovdje aktivan proizvodi ljude koji odlaze na klanice a kada se vrate hapsi ih kao zločince ukoliko se neko vrati.

Druga vjest je o pornografiji u Rumuniji kojom se zarađuje više od godišnjih zarada. Što se želi reći? Da je bolje svlačiti se i podgrijavati online seksualno nasilje, trpjeti poniženje bijede da bi se na takvo nešto pristalo, prodavati ga kao unosan posao, bolji i isplativiji od posla u industriji, privredi...

Postavlja se pitanje za što nam služe onda Vlade, parlamenti ako se sve vrti oko kapitala i ljudi u sjenci koji posjeduju svjetsko bogastvo dok ostatak svijeta grca u bijedi i sirotinji sveden na najniže porive!

Gole žene i topovsko meso su dva najčešće zloupotrebljena resursa civilizacije. Bez njih bi stala Planeta. Zato je teško i zamisliti rješavanje ovih problema, i zato ih i ne rješavaju. Septembar sem rupe u budžetu, nastale istim onim obrazovanjem koje ne spriječava da se bude topovsko meso zbog sirotinje, i online prodato dupe, donosi i hljeba i igara naše političke klase. Njihova djeca po stranim fakultetima sa državnim stipendijama, su o našem trošku van zemlje pa neće imati igranku bez prestanka, suđenje za „državni udar“ u direktnom prenosu, onog čime su nam već isprali mozak, dodatno izdijelili sve već podijeljeno po nekoliko puta ali pripremili teren da su neprijatelji misleći ili kritički raspoloženi koji dovode u pita nje sve vladine projekte jer se ni u nju ni u parlament nema povjerenja.

Ta zamjena teza u kojoj su oni koji misle krivi i neprijatelji naspram onih koji „rade za državu“ prolazi kao od šale, tako da se guli sa svakog mjesta i legalizuje pravno nasilje za čas. Prije početka već smo na kraju. Nije nam neophodan javni prenos da to znamo.

Interesantno će biti da li će septembar donijeti nove šamare, pljuvanja pogrda, vrijeđenja, tuče i napada u skupštini - ili jednostavnijim rječnikom prevedeno “Dobar dan” umjesto “Ološu jedan” za platu od dvije hiljade eura a ne dokinuto pravo majki na bijedu od naknade koja je poslužila kao mamac političkoj klasi.

Biće na ulicama onih kojima je oduzeto pravo na život. A ostatak će se zabavljati disciplinama usvojenom od poslušnih, ukidanjem imuniteta kada im se ne svidi nečiji pogled. Ravno alkoholičarskom bijesu. Da se razumijemo, protiv toga sam da se imunitet ne bi trebao koristiti da bi se sakrio kriminal i ološ. Toliko svi mi znamo. Međutim u sistemu koji je sve nas pretvorio u kriminace dodatno je obesmišljena bilo koja kazna. Dok kapitalna tema naše bijede prolazi kao karavani dok psi laju.

Gledamo mi taj vodvilj u kojem su sve političke kurve dobro plaćene unaprijed da ne rade ono za što su ih tranzicioni „sretnici“ naivno ili prevareno birali. Naravno stvorili su situaciju u kojoj se može zaraditi više od onog što su sanjali u životu bilo u vidu premija ili kupovine na ime političke korupcije ili nacionalnih penzija kojim su potvrdili nekad jasnu socijalističku paradigmu - posao do penzije kao jasan plan radnog i životnog vjeka. Ostala većina može da kuka i nariče i leleče potvrđujući tradiciju na koju prvaci DF pozivaju.

Od njih strepim svaki put kada mislim što je to što oni misle kada kažu tradicija. Na koju nam se to tradiciju pozivaju: onu tla i krvi u kojoj je borba neprestana, ili onu neformalnu sivu eminenciju koja utiče na ljudski život i odnose a koja najčešće pati od fašizma i nacionalizma, pa su im neke vjere vjere a neke vjere nevjere...ili se radi o vjerskoj i nacionalnoj segregaciji koja hoće da nam razdvoji svjetove sve pod formom građanskih i ljudskih prava i sloboda.... Tradicija strašno zaudara na patrijarhat, a ako se na to misli onda bi 51% žena trebalo da bojkotuje političku klasu sve do jednoga. Jer ovo skidanje u Rumuniji pred bjelosvjetskim slinjenjem muškog roda na kojem se zarađuje više para i zarada od ubijanja na svim svjetskim klanicama je otvoren rijaliti u kojeg možemo onda svi da se strpamo i povedemo svu našu djecu.

( Ervina Dabižinović )