Šahovići - 100 godina sramote

(8-9. novembar 1924 - 8. novembar 2023)

Možete li zamisliti zemlju u kojoj u jednom danu bude pobijeno nekoliko stotina ljudi, a da za to ne samo da niko nije odgovarao, već nije ni sprovedena bilo kakva istraga? Možete li zamisliti društvo koje o “najvećoj mrlji crnogorske novije istorije” nikada javno nije progovorilo? Možete li zamisliti potomke žrtava koji i poslije 100 godina od događaja šapatom govore o istom? Možete li zamisliti potomke dželata koji, uz rijetke izuzetke, odbijaju da javno govore o događaju, o kojem znaju mnogo iz priča starijih?Možete li zamisliti uopšte potrebu autora da podsjeti na jedan događaj od prije 99 godina, kojeg se danas stide svi, bili potomci dželata ili žrtava? (Šerbo Rastoder, Kad su vakat kaljali insani, Šahovići 1924, Podgorica 2011, str.3) Možete li zamisliti zemlju parlamentarne demokratije, čiji se kralj i vlada uopšte nijesu uzbudili što je bez ikakvog racionalnog razloga u njihovoj zemlji pobijeno i protjerano stanovništvo iz više od 30 sela? Možete li……?

Mitrovdan 1924. Šahovići, petak oko17 časova. Snijeg tek obijelio šumarcima na putu prema Mojkovcu. Boško Bošković i njegov rođak jašu prema Mojkovcu, navodno nakon što su se gostili u kući Amira Muslića. Negdje u sumrak dođoše do Cera. Pucnjava iz obližnjeg šumarka obojicu poskida sa konja. Boško je bio mrtav, a njegov rođak teško ranjen. Dotrčaše ljudi iz obližnjeg sela. Pronije se glas: ubijen Boško Bošković, sreski načelnik u penziji, kabadahija i čvrsta ruka tek uspostavljene vlasti. Ovo je “atak na državu”! Iako niko nije vidio ko je pucao, pronio se glas. “Ko bi drugi, do Jusuf Mehonjić, odmetnik iz Grnčara, koji je mnoge porodice ‘u crno zavio’” i kome je bastalo da udari, tamo gdje najviše “boli” u prvake režima i njihove istaknute članove. Nikome nije palo na pamet, niti je htio razmišljati o tome, da je Jusuf baš u to vrijeme odlazio u Albaniju, gdje je oko Skadra provodio zimu i potom se vraćao tek negdje oko Đurđevdana. Slušao i Jusuf guslare i onu ”O Mitrovdanu kao hajdučkom rastanku i Đurđevdanu kao hajdučkom sastanku”.

Boško Bošković se Rovčanima “napio krvi” kada su podigli ustanak protiv “ujedinitelja” i načina na koji je Crna Gora “ujedinjena”, a u suštini anektirana na Podgoričkoj skupštini 1918. Već šest godina su po crnogorskim gudurama trajale potjere za crnogorskim komitima, a mnoge od njih je predvodio Boško, koji je slovio za osornog i nepomirljivog čuvara novog državnog poretka. U toj osornosti i bahatosti pokušao je uniziti mnoge, ali posebno Todora Dulovića, komitu, koji je bio veoma blizak braći Dragu i Radošu Bulatoviću, koji su već godinama komitovali i tražili pogodnu priliku da se osvete Bošku za sva nepočinstva kojih je bilo mnogo. Ukazanu priliku nijesu propustili, sačekali su Boška i likvidirali ga. To je bilo teško priznati, te je mnogo lakše bilo slagati da ga je ubio Jusuf, nahuškati narod i okupljenu rulju, koja se okupila ispred crkve u mojkovačkom polju i pozvati na “osvetu protiv Turaka”. Orna za pljačku i “osvetu” rulji, skoro da nijesu trebali zapaljivi pozivi Nikodima Cemovića (sin Avra Cemovića), niti lokalnog činovnika Milana Terića, niti drugih koji su prizivali na pohod. Tim prije, što su svi znali da je lokalno “tursko” stanovništvo bilo razoružano, nekoliko dana ranije, a uz to vlast im je obećala da imaju ”48 sati da rade šta hoće i da ih zbog toga niko neće dirati”.

I bez toga, plodna Vraneška dolina je bila zgodan mamac za sirotinju u kršu i, čim je prikupila oružje, rulja je iste večeri krenula u krvavi pohod. Paliti, ubijati, silovati bila su glavna obilježja djelovanja rulje te noći (8. novembar) i sjutradan do sumraka (9. novembra). Rezultat: od Slijepač mosta i sela Potrk, do Kovrena (selo Stožer) lokalno muslimansko stanovništvo je pobijeno, protjerano, a imovina mu uništena.

Morbidna kalkulacija oko broja ubijenih, koja varira od 300-1.500 je potpuno besmislena jer igra brojki u balkanskoj nekrofiliji služi samo tome da prikrije suštinu. A ona je takva da je teško i zamisliti, kakva je to država koja ima kralja, vladu i skupštinu, te sve organe vlasti u kojoj je moguće da organizovana rulja “uzme zakon u svoje ruke”. Jer čak i da je Boška Boškovića zaista ubio Jusuf Mehonjić (a nije) kakva je to “osveta” koja obuhvata žene, djecu, starce i sve “nekrštene” umjesto srodnika i najbliže rodbine “ubice”, kako je to vazda bilo po običajnom pravu kod Crnogoraca, koji su isto preuzeli od Albanaca (kanon Leke Dukađina).

Dakle, o “osveti” nema govora, sem u glavama modernih guslara koji navedeno nepočinstvo pokušavaju pravdati onom infantilnom “a šta su oni radili nama” i pored nedvosmislene potvrde samih učesnika zločina koji su generalu Danilu Jaukoviću do detalja opisali sam “pohod i njegov smisao i učinak”(28. avgusta 1973). Pri tome, ovi guslari spominju nekakve bune, nepočinstva druge strane (kojih je sigurno bilo) i ističu navodnu “svetost” Boška Boškovića koji je bio samo jedan lokalni kabadahija osnažen od strane vlasti, koja je upravo takve imenovala za sreske načelnike, a uz to je bio i penzioner.

Sto godina kasnije? Skoro da se ništa nije promijenilo. Zapušten i zaboravljen kraj u kojem danas uglavnom žive starci, neženje i poneki vikendaš. Kada ih pitate o tome što se dogodilo 1924. svi u glas odgovaraju: “Mi (ovdje valjda misle na svoje pretke) to nijesmo uradili, to su “došljaci” koji su oteli najbolju zemlju, mi smo čak spašavali koliko smo mogli. Mnogi činjenicu brojnih tragedija u porodicama (hendikepirana djeca, bezbroj neženja, do raznih nesreća) pripisuju “prokletstvu”. Kada ih upitate - pa zar nemate potrebu da se bar nakon jednog vijeka tim nesretnim stradalnicima podigne jedan nišan ili spomenik pored kojeg bi se tim žrtvama mogla izučiti (dova, fatiha, molitva), svi do jednog odgovaraju: “Ja bih, ali ne znam kako će reagovati komšije, moramo ih pitati”. Odgovori koji bi stizali tim povodom, uglavnom se svode na konstataciju da nažalost “komišije ne žele” da se bilo što radi što bi podsjećalo na to “da su Turci nekada živjeli ovdje, jer ih nijesmo uzalud protjerali”. Ako očekujete da neko kaže: “Znaš šta, to je bilo prije sto godina i niko za to od nas savremenika ne može biti kriv”,što je prosta logika, iznenadićete se potrebom za agresivnom odbranom ”laži” i činjenicom da je nemali broj onih koji se time ponose i potrebom da se naglasi ”eto, mi smo platili zemlju na kojoj smo”. Naravno, niko neće reći da nema govora o tome da se u okolnostima kada su svi bili protjerani nakon pokolja moglo govoriti o bilo kakvom, a posebno ne poštenom otkupu zemlje i kuća. Ne vrijedi ni kada tvrdite da to pitanje ama baš niko ne aktuelizuje, niti bilo koga to zanima, ali brojni potomci tih stradalnika, koji danas žive u okolini Brčkog (BiH), na području bivšeg Sandžaka, te u Turskoj (Sivas, Izmir, Istanbul (Bayrampaša, Bagilar)) te širom svijeta, žele toliko malo. Jedno parče zemlje na kojem bi podigli nišan, pored kojeg bi mogli po dolasku u bivši zavičaj da se pomole i polože cvijeće. Tim prije što su 34 muslimanska groblja u Vraneškoj dolini prepuštena stradanju, uglavnom prekrivena šipražjem, a nišani na njima su jedini znak da su ovdje nekada živjeli neki ljudi, očevi i djedovi protjeranih.

Sa inicijativom organizacionog odbora o potrebi obilježavanja 100 godina od zločina (genocida) u Šahovićima su upoznati predsjednik Jakov Milatović, expremijer dr Dritan Abazović, predsjednik Skupštine Andrija Mandić, predsjednik Opštine Bijelo Polje Petar Smolović. Svi su načelno podržali inicijativu, posebno kada su shvatili da se ne radi o zločinu u ratu, poput Srebrenice, Velike, Pive, nego o zločinu u miru i da sve crnogorske priče o ”pomirenju, multikulturi, multietničkom skladu, evropskom putu” liče na predizborne šarene laže, ako ovakve inicijative pokažu nedoraslost političkih elita.

Upravo zbog toga, želimo da na 99. godišnjicu pokažemo optimizam da će crnogorska javnost na stogodišnjicu doživjeti Crnu Goru bolju od svake prije nje, a i spremniju da otvoreno sagleda jednu od svojih traumatičnih priča.

( Akademik Šerbo Rastoder )