Međunarodni festival glumca u Nikšiću: Treće večeri izvedena predstava "Brod za lutke"
„Najljepše bajke nemaju pouku, jer one ovdje ne služe za utjehu i za uzbuđenje – one pripremaju za smrt“, zapisala je Marković, a „Brod za lutke“ je njen najnagrađivaniji tekst, tekst koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim
Slušajući utiske publike, ali i odgovore glumaca, nekako se čini da slogan 19. Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću, „Tako je (ako vam se tako čini)“ u potpunosti odgovara predstavi „Brod za lutke“ Narodnog pozorišta Bitolj „koju je, po tekstu Milene Marković, režirao Kokan Mladenović, dok je za dramatizaciju, kao i prevod teksta, bila zadužena Biljana Krajčevska.
Predstava, koja je izvedena treće takmičarske večeri, prati životni put jedne umjetnice, a svaka od sedam faza kroz koju ona prolazi i koje su predstavljene poznatim bajkama, dočarava svojevsrnu inicijaciju u svijet odraslih i sedam metamorfoza njenog pasivnog ženskog principa.
To je priča o „ženi žrtvi“ koja sama, ili po savjetu drugih, bira da ćuti, da zanemari, da bude moralno i fizički zlostavljana, koja shvata da život nije bajka i da, kako je to zapisao Mladenović, u njemu postoje i „vještice i zli čarobnjaci i opasna čudovišta i da sve može da nas čeka, u nekim mračnim sobama na kraju hodnika, na kraju svega ovoga“. Ali, to je priča i o izborima, o svijetu koji (ni)je za djecu, o egzistencijalnim prazninama, o bjegu i traganju, o nadi i besmislu, o emociji i brutalnosti.
„Najljepše bajke nemaju pouku, jer one ovdje ne služe za utjehu i za uzbuđenje – one pripremaju za smrt“, zapisala je Marković, a „Brod za lutke“ je njen najnagrađivaniji tekst, tekst koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
„Imali smo priliku da gledamo pozorišni komad koji je zbilja potresan i u toj disperziji likova i radnji osjeća se toliko elemenata i motiva i pozorišnih, i književnih, i mitoloških, i životnih, koji zbilja čovjeka tjeraju na zamišljenost i na ključni momenat katarze“, kazao je umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta i predsjednik Savjeta Festivala Janko Jelić, na početku razgovora sa glumcima predstave „Brod za lutke“.
„Riječ je o ženi koja se krvnički bori za svoje mjesto, koja mora da bude žena, majka, domaćica, a ako hoće da profesionalno uspije mora mukotrpno da radi. Uče nas od malena da budemo servilni kao žena. U muškom svijetu se trudimo da postignemo jednakost, međutim realnost je drugačija. Tako vidimo u predstavi da je muško sjeme dobro, a ako nešto nije u redu s djetetom žena je kriva, ako ne može da rodi, opet je žena kriva, ako je uspješna onda mora da je spavala sa mnogima. Sve ove likove gledamo u svakodnevnom životu i da nije tužno bilo bi smješno“, kazala je Viktorija Stepanovska koja je u predstavi Zlatokosa, Palčica, princeza, žena.
Ilina Čorevska smatra da je do nas kako ćemo da živimo – da li ćemo u jednom trenutku poljubiti žapca i misliti da je princ, ili znati da je on žabac a ipak nastaviti da ga ljubimo.
„Ne radi se oženi koja nema mogućnost da promijeni svoju sudbinu. Ona je žena koja je pametna, koja zna u šta ulazi, i ulazi ne intuitivno nego bira da bude u tim pričama u kontekstu u kom je smještena. Ta žena nije žrtva, a komad priča o sadašnjici u kojoj živimo i svako u njemu može pronaći te arhetipove. Život nije lijepa priča, a ova predstava je crna bajka“, smatra Čorevska.
Jedna od replika u predstavi je da ovaj svijet nije za djecu, jer tamo ima puno zvijeri, u šta se uvjerila djevojčica koja je otvorila vrata zabranjene sobe i ušla u svijet u kome mama ne može tako lako da otjera „strašila“, niti tata da polomljene igračke pošalje brodom za lutke na neko lijepo mjesto.
„Pitanje je možemo li da zaštitimo našu djecu. Možemo li da ih preduprijedimo za ono šta ih očekuje. Želeći da ih previše zaštitimo ne ostavljamo im slobodu“, istakla je Valentina Gramosli, a njena koleginica Sandra Gribovska Ilievska dodaje da bajke jesu lijepe, ali život nije – on je surov, težak, on je borba.
„Slobodan znači neko ko slijedi sebe bez obzira na sve. Ja nisam slobodna“, poručuje u predstavi žena koja traži sebe.Koliko je danas slobodnih ljudi i kakav je to svijet koji ostavljamo djeci.
„Možda je bolje da umjesto toga da li je ovaj svijet za djecu, postavimo pitanje da li mi ostavljamo ovaj svijet za našu djecu. Mi ostavljamo ružan svijet za svoju djecu i to je definitivno problem“, smatra Petar Spirovski.
Njegov imenjak, Petar Gorko, zaključuje da je uvijek pitanje izbora.
„Izbor je najvažniji. Po meni je izbor da se bude čovjek – ne da se bude žena ili muškarac, već čovjek“.
Toliko lak, i toliko težak izbor, jer ljudi je na ovom svjetu dovoljno, a pitanje je koliko njih je izabralo da bude čovjek.
U predstavi, za koju je kostime uradila Aleksandra Pecić Mladenović, scenografiju Valentin Svetozarev, muziku Dimitar Andonovski, a koreografiju osmislila Andrea Kulešević, igraju: Sandra Gribovska Ilievska, Katerina Anevska Drangovska, Valentina Gramosli, Viktorija Stepanovska Jankulovska, Ilina Čorevska, Marjan Georgievski, Filip Mirčevski, Živko Borisovski, Petar Spirovski, Martin Mirčevski, Ognen Drangovski, Petar Gorko, Nikola Projčevski i Nikola Stefanov. Za video projekcije zaduženi su Vladimir Perelovski i Filip Ošavkov.
Večeras na sceni „Ćelava pjevačica“
Večeras će na sceni Nikšićkog pozorišta biti izvedena predstava tivatskog Centra za kulturu „Ćelava pjevačica“, koju je, po tekstu Ežena Joneska, režirao Jagoš Marković. U predstavi koja je premijerno izvedena ljetos u okviru festivala mediteranskog teatra „Purgatorije“, igraju: Olga Odanović, Branko Vidaković, Dubravka Drakić, Momčilo Otašević, Sandra Bugarski i Branimir Popović.
“Kao što po pravilu nema civilizacije koja svojim vrhuncima nije iznjedrila sopstvene apsurde kao ubjedljive potvrde trajanja; konformizam, kao postignuti nivo odnosa izvan kojeg je nemoguće njeno razumijevanje; konačno, pravila i odnose komunikacije zasnovane na upotrebi i razmjeni takozvanih ‘apsolutnih istina’ jezičkih fraza i dosjetki, na kojima se temelji ‘red i pristojnost’ njenog okruženja, tako smo recept i pravo za ‘domaće’ pozorišno istraživanje Joneskove ‘antidrame’ svjesno potražili i začinjeli osobenostima Boke, ubijeđeni da joj na taj način priređujemo i omaž koji je zaslužila”, zapisao je Neven Staničić koji je Joneskov originalni tekst preveo na bokeški dijalekt.
Staničić potpisuje i scenski govor, kostime je uradila Marija Marković-Milojević, scenografiju Tara Lazarević-Kisić a dizajn svjetla Radomir Stamenković.
( Svetlana Mandić )