Antropološki uvid u bogatstvo jedne prirode

Poznato je da je Njegoševa impozantna figura bila često inspiracija likovnim umjetnicima: "Ecce hommo!" Portretisanje Njegoševog lika bio je zahtjevan zadatak za slikare. Već smo istakli dva Njegoševa lika - onaj u svešteničkoj odori Jozefa Tominca naslikan u Trstu i rad Johana Besa na osnovu litografije Anastasa Jovanovića, u crnogorskoj nošnji, predstavljaju zapravo dva lica vladike crnogorskog. S jedne strane filozofski duh sa darom promišljanja bića svijeta, s druge Njegoš u crnogorskom nacionalnom kostimu prikazan kao vladar, nepokolebljiv u svojim oslobodilačkim težnjama, posvećen do dna Crnoj Gori. Crna Gora bila je za njega Itaka, kojoj se kao Odisej vjerno vraćao i koju je nosio sobom kud god da se kretao u mislima i srcu.

Portret (franc. portrait, od lat. protrahere) je u likovnim umjetnostima prikazivanje individualnog lika određenog čovjeka. Portret je slika identiteta. Obuhvata i vizuelnu i duhovnu stranu. U Firenci je oživjela tradicija antičkog portretnog izraza. Na kraju kvatroćenta (quatrocento), Leonardo da Vinči stvara visoko renesansni portret, nenadmašnu Mona Lizu, a poslije njega ovoj vrsti se posvećuju Đorđone, Rafael i Ticijan. U baroku Rubens i Velaskez ostavili su trajna djela koja predstavljaju vrh baroknog portreta.

No, kada je u pitanju Njegoš, sigurno je da je njegova ličnost, fascinantna svojim duhovnim i fizičkim potencijalima izazivala veliku pažnju slikara i umjetnika. Njegoš je upravo bio svjedočanstvo Platonovog ideala o filozofima, koji prema svom umnom količniku treba da posjeduju političku moć, i upravljaju državom. Pitanje je kako likovnim sredstvima ovjekovječiti njegov lik na platnu, čvrstinu njegovog karaktera, snagu intelekta. U Glasu Crnogorca broj 7 iz 1902. godine, u tekstu "Vladika Rade u Trstu" opisuje se njegov boravak iz 1833. i 1837. godine. Na povratku iz Beča u Crnu Goru Vladika se zadržao u Trstu, pa se pretpostavlja da je 1837, tokom drugog boravka, nastao poznati portret Njegošev u vladičanskoj odeždi, rad slovenačkog slikara Jozefa Tominca. Inače, u zbirci u Biljardi postoji portret Njegošev u vladičanskoj odori nastao 1833. godine u Moskvi, prilikom hirotonisanja, čiji je autor mladi slikar Andrej Morgunov. No, po svemu sudeći, rad Jozefa Tominca predstavlja veoma uspjeli prikaz Njegoševog lika. On je prikazan u vladičanskoj odeždi, u sjedećem stavu za stolom na kojeg se oslanja desnom rukom. Sa melanholičnim pogledom upravljenim prema nadstvarnim predjelima. Portret je urađen u realističnom akademskom maniru. Raskošna vladičanska odora sa panagijom i naprsnim krstom umjetnički veoma efektno odslikavaju Njegošev duhovni profil.

Slikarski rad poznatog slovenačkog slikara nastao u Trstu, obuhvata značajnu dimenziju Njegoševog bića vezano za njegovu spiritualnu prirodu. Umjetnik je uspio da dočara poseban vid pjesnikove ličnosti, prisustvo i njegovo postojanje u prostoru. On kao da stalno ima na umu da ostvari neposrednu prisnost posmatrača sa likom Njegoševim. Vladika crnogorski prikazan je kao duhovni gospodar Crne Gore, a ne samo svjetovnost ovog Principa di Montenegro, kako su ga nazivali u evropskim metropolama. Slikar je nastojao da otkrije karakterističan izraz Njegoševe meditativne ličnosti, u svom individualnom portretu, ne povodeći se samo za formom, već suštinskim pokretom i unutrašnjim duševnim ritmom. Pri tome, on čuva pjesnikovu dostojanstvenost, religiozni doživljaj. Uspjeh njegove kičice ostvaren je bez pretjeranih efekata da slika ne bi izgledala usiljena i izvještačena, da bi se bolje istakao bljesak života, energija, kojom se ono svakodnevno pretvara u nešto izuzetno. Svečana odora je samo dekor da se dočara nestvarno, da se prema rembrantovskom otkriću preko tijela, djeluje i otkriva duša. Bez teatralne patetičnosti posmatrač se lako uvodi u oblast nestvarnog. Nema ničeg finijeg od uzajamnog djelovanja elemenata na slici, usaglašene harmonije koja čini da slika dejstvuje kao jedinstvena cjelina. A to je upravo suštinska vrijednost Njegoševog likovnog prikaza.

Portret Jozefa Tominca postaće u očima budućih naraštaja prototip Njegoševog refleksivnog sklopa koji će u svijesti vizualizovati njegovu izrazitu misaonost i zagledanost u vječnost. Nastojaćemo da protumačimo slojevitost slike u fenomenološkom ključu, koristeći se fenomenološkim obrascima razumijevanja estetičkih fenomena. Kao putokaz u razotkrivanju dubinskih slojeva portreta poslužiće nam Hartmanova analiza Rembrantovog autoportreta u njegovoj čuvenoj "Estetici". U analizi, podjednako ćemo se baviti slojevitom strukturom umjetničkog rada, ukazujući na njegovu realno postojeću i nepostojeću ili duhovnu stranu. To će nam poslužiti za razotkrivanje složenog akta estetičke percepcije. Sa stanovišta estetskog akta i sa gledišta estetskog predmeta ispitivaćemo umjetničku vrijednost Njegoševog portreta. Pritom, koristićemo dvostruku analizu estetskog akta kao posmatračkog ili receptivnog, odnosno produktivnog i stvaralačkog. Sam estetski predmet ili naslikani portret posmatraćemo kao strukturu koja sadrži realni i irealni plan i time specifično estetske vrijednosti. Sa ciljem da se upoznamo sa onim slojevima vladičinog portreta u kojima postoji obilje estetskih kvaliteta.

Polazna tačka u našem vrijednosnom procjenjivanju Njegoševog portreta je razdvajanje prednjeg realnog ili irealnog sloja slike. Ta dva plana mogu se odvojiti samo u analizi, dok u umjetničkom djelu čine neraskidivo jedinstvo. Najprije da podsjetimo da je još Ovidije u trećem pjevanju svojih čuvenih "Metamorfoza", u antičkom svijetu, pjesnički obradio mit o Narcisu, kao prvi nauk o slici čovjekovog lika, portretu, odrazu lica u vodu. Narcis se zaljubio u sopstveni portret, drugo Ja na eteričnom - gipkom odsjaju vodene površine, želeći da dotakne ono nestvarno ili imaginarno, uništio je sebe. U ogledalu lik se udvaja na realni i njegovu umjetničku kopiju, što će biti temeljna ideja ključne kategorije podržavanja (mimesisa) u antici. Nalaz cjelokupne antičke estetike obnoviće u renesansnom slikarstvu Leonardo sa slikom Mona Lize kojom je postavio kanone zapadno-evropske umjetnosti. Ne samo kroz prikaz spoljašnjih osobina, izgleda i forme, već zalaženje u emocionalna i osjećajna svojstva lika. Pred očima posmatrača pojavljuje se cjelovitost naslikanog lika, karakter i temperament, momenat raspoloženja. U estetičkom opažaju, konstituiše se estetski smisao djela, zasnovan na različitim slojevima, koji dolaze iz različitih segmenata umjetničkog djela.

No, ako primijenimo nalaze fenomenološke estetike na Njegošev vladičanski portret možemo zaključiti bitnije stvari o njegovoj ličnosti. Portret je fiksirani lik u kome se ono što je nepovratno iščezlo čuva od zaborava. Dopušta da se u materijalnom supstratu izluči čudesni sjaj pjesnikove ličnosti i kao Feniks obnavlja u našoj svijesti prilikom svakog estetičkog doživljaja. I to uvijek kao neponovljivo iskustvo utoliko što ne postoji jednom za svagda dat i uvijek sebi identičan estetički opažaj. Onaj tajanstveni fokus Njegoševe ličnosti, neizreciva tajna, pohranjena u dubinama duše neposrednije se shvata. Posmatrajući Njegošev lik, njegovu smirenu melanholičnost, kroz plastičnost prikaza u prilici smo da predstavimo misaoni tok njegovog uma, i maštovitu igru stvaralačke uobrazilje. Kao što i sam zapisuje: "Tajna čojku čovjek je najviša". Pred smislom ljudskog postojanja, tajnom čovjeka, kao pred Sfinginom zagonetkom, apstrahujemo fizičko tijelo da bi se, predavši se umu, uputili zaumnim predjelima. Važnost portretiranog lika Njegoševog za nas danas ima ne samo umjetničku, već neprocjenjivu kulturnu i istorijsku vrijednost. Umjetnički rad predstavlja niz sukcesivno postavljenih slojeva. Rafiniranim postupkom Jozef Tominc je naslikao Vladičinu dostojanstvenu pojavu, pažljivo modelujući detalje na slici, od svješteničke odore i crkvenih insignija, do bledolikog monaškog lika sa pankamilavkom na glavi. Pred nama je lik Vladičin u dugačkoj mantiji tamno-višnjeve boje, sa široko drapiranim rukavima postavljenim bež svilom, obogaćenim maslinasto-zelenim rukavima i fino izvajanim, nježnim rukama. No, koliko god možemo suditi o estetskim dometima, neposredniju vrijednost čini autentično svjedočanstvo, antropološki uvid o rijetkom spoju fizičke usklađenosti i duhovnih osobina. I sam portret imao je čudnu sudbinu. Prvobitno, pripadao je izvjesnom Giacomo di Davide Gentiluomo iz Trsta, kako saznajemo iz njegovog pisma Nikoli I, pohranjenog u kraljevoj arhivi, da bi završio u gostionici Lokande otkupljen od Vuka Vuletića. Od 1890. do 1898. u posjedu je generalice Manojlović iz Banata od koje ga je preuzeo Cetinjski muzej.

Cilj estetičkog istraživanja je razotkrivanje najfinijih unutrašnjih slojeva slike. U estetičkoj percepciji, za razliku od uobičajenog načina gledanja, opažaj ne klizi preko slike već zastaje na njoj. Sve ono duhovno što se pojavljuje na slici i što se uzima kao da je uključeno u nju preuzimamo kao nedjeljivo iskustvo estetičkog opažanja. U prednjem planu dominira Vladičina fizička ljepota, u voluminoznom prikazu njegovih tjelesnih oblika. Duševna ljepota data je u pozadinskom sloju slike kao nagovještaj, nevidljiv za uobičajeni način posmatranja. Duhovna ljepota uvijek je moralna. Ona je vrijednost kojom se uobličava duševna harmonija, oplemenjuje unutrašnje biće. U krajnjoj liniji, stupnjevito oblikovanje dubljih slojeva ličnosti umjetnik može dati samo u prednjem, realnom sloju. Od njegove inventivnosti i umjetničkog talenta zavisi koliko će u materijalnom uspjeti da sugeriše ono nematerijalno i da nas vodi prema uzvišenijim slojevima ličnosti.

Njegoševa figura dominuje u prostoru slike. Svojom veličinom, ali i njegovim živim duhom. I jedno i drugo presudno je za estetsku dimenziju koja jeste svjedočanstvo neiscrpnog bogatstva Njegoševe ličnosti. Osobina portretne umjetnosti jeste da to može da uspostavi kao vanvremenu istinu. U mnogoslojnosti portreta sadržana je njegova dubina, punoća i značenje. Prema nalazima fenomenološke estetike, uz prvi ontički sloj prijanja druga slojevitost, estetska koja bi bez prednjeg realnog plana bila nemoguća.

Tako u nizu slojeva na Njegoševom portretiranom liku možemo uočiti sljedeće stvari. Prvobitno, estetički opažamo dvodimenzionalni prostor slike, boje na platnu i realnu svjetlost. Prema Hartmanovoj podjeli, na prednjem sloju probija se prvi sloj pozadine, trodimenzionalna prostornost i irealna svjetlost. U trećem sloju javlja se sloj pokreta i živa tjelesnost. Iz tih razloga, Njegoševo korpulentno tijelo osjećamo i pored privida njegovog statičnog držanja kao realno. Obraćamo pažnju na živopisnost boja tkanine, njene nabore u koje je obmotano fizičko tijelo. Znamo da je vladika Njegoš bio upadljivo lijepa pojava. Prema izvještajima brojnih savremenika, diplomata, njegovih sagovornika koji su glorifikovali njegovu ljepotu. Navešćemo riječi Pedžeta iz 1839. godine i dragocjeno svjedočanstvo koje nam je ostavio Imbro Tkalac. Pedžet zapisuje da su svi saglasni da je Vladika najljepši čovjek kojega su ikada vidjeli, a Imbro Tkalac piše: "To je nesporno bio najlepši čovek kojeg sam ja ikada u svom životu video; jedna sjajna pojava s potpunom srazmernošću svih delova, klasično lepim licem i ozbiljnim ali blagim izrazom, gotovo ženski nežnim rukama, a pritom krupna glasa koji je premašao uveliko njegov visoki i ponositi stas." I sam Njegoš duboko je bio svjestan svog naročitog fizičkog izgleda, gospodstvene figure koja plijeni pažnju prolaznika na putovanjima po Beču, Trstu, Napulju, Rimu, Petrogradu. U pismu Franklu piše da izaziva "ogromno ljubopitstvo" i na sebe skreće pažnju kao da je mandarin kakve svjetske imperije. U portretu se u onom sloju koji slikar može učiniti vidljivim pokazuje Njegoševa nadnaravna ljepota, aristokratske crte lica, gotovo saglasno sa njegovim filozofskim stavom u "Luči mikrokozmi": "Na svakome licu angelskome / sovršenstvo blista stvoritelja / i prelesna božja poezija". Umjetnički portret Njegošev je simbol. U tome leži njegova vanvremena moć. Predstavlja mnogostruka značenja u svakom od svojih raznorodnih slojeva. Zasnovan je na živom slikarevom osjećanju koje podaruje posmatraču, u kome neposredno doživljavamo filozofa, pjesnika i vladara Petra II Petrovića Njegoša. Osjećamo živost njegovog duha, snagu misli, temperament i karakter, uzvišenije osjećanje života. U toj koloristički datoj pokretljivosti forme ostvarena je organska povezanost djelova u cjelinu, svih elemenata slike, što čini njen umjetnički potencijal. Njegoš je prikazan u sjedećem stavu, kao što smo već ukazali, obučen u zagasito bordo mantiju sa široko drapiranim rukavima, presvučenim bež svilom. Raskošnost svešteničke odore, njenu kolorističnost, dopunjavaju brilijantima optočeni krst i panagija, ćilibarno-zlatne boje. Pred Vladikom se vjerovatno nalazi neka slika preko koje on sanjivo gleda u one samo njemu dostupne horizonte. Produhovljeni lik dat je realistično, čemu doprinosi izrazito bledilo nešto punijeg lica nego što smo navikli i ožiljak, primjetno naglašen iznad lijevog oka.

No, ono što nas najviše doima u naslikanom portretu, vezano je za sloj u kome se otkriva čovjek sa njegovom duševnošću odnosno karakterom. U Heraklitovim fragmentima piše da je karakter čovjekova sudbina. Nešto od te sudbinsko-moralne predodređenosti osjećamo pred Njegoševim likovnim prikazom. Riječ je o antopološkom uvidu u bogatstvo njegove duhovne prirode. Osjećamo duboku unutrašnju patnju, ali i borbu, sve uspjehe i neuspjehe. Njegošev lik svjedočanstvo je njegovog tragičnog osjećanja ljudskog udesa. On sam zapisuje u "Luči": "Naša zemlja mati miliona / sina jednog ne mož' vjenčat srećom" ili "Snom je čovjek uspavan teškijem / u kom vidi strašna priviđenja / i jedva se opredijelit može da mu biće u njima ne spada" ili: "Nema dana koji mi želimo / nit blaženstva za kojim čeznemo". Lament nad tužnom sudbinom ljudskog roda, ali i svakog čovjeka, izaziva dubinsko pjesnikovo saosjećanje i potrebu za odgovorom, radi čega je probuđen "sa odra ništoznosti". Visok stepen empatije tragično je izražen na Njegoševom licu, umornom od toliko uzaludnih napora za nedostižnim odgovorima.

U posljednjim slojevima, četvrtom i petom, pojavljuje se u potpunosti ono što je nepredmetno u portretu. Kada estetički opažamo na osnovu sugestije samog djela u svijesti se začinje ono nečulno i idealno iskustvo. Vidimo vladiku Njegoša ne samo kakav stvarno jeste, već kakav uopšte jeste kao čovjek po svojoj ideji sui generis. Među najneobičnije sposobnosti likovne umjetnosti spada to što ona postiže vizuelno sagledavanje i pojavljivanje moralne suštine ličnosti. Ovdje prodiremo prema onom što je jedinstveno i unikatno. Umjetnik je registrovao individualnu ideju Njegoševog lika i pretočio je na platno. Njegovu moralnu supstancu koja ga čini osobenim i autentičnim. Najzad, u šestom sloju slike pojavljuje se ono tipično, opšteljudsko što je zajedničko svakom čovjeku. Umjetnost je simbol čija je univerzalnost sazdana na opštim principima koji tangiraju svako veliko umjetničko djelo "i crpu baš iz ovog poslednjeg dubinskog sloja svoju veličinu i svoje trajno značenje". Na ovaj način ono što je opšte i univerzalno vrijedno, specifičnost svakog života, dobija svoju istinsku mjeru. Baš prema Njegoševim riječima da se takav čovjek "imao rašta i roditi". On izlazi iz okvira svojeg vremena i svojim moralnim djelima obezbjeđuje trajnost kojoj vrijeme ne može naškoditi.

Dodir spiritualnih slojeva

Portret kao cjelina, jamačno je utjelovljenje najspiritualnih slojeva Njegoševe ličnosti koji doprinose da na razboju umjetničkog platna rasvjetljavamo njegov vanvremeni duh. Vladika je svojim umnim pogledom postavljen nad vremenom i nad prostorom. Istorija i vrijeme dio su zemnog čovjekovog bitisanja. Izlazak iz "granica vozmožnosti" duševne luče bio je Njegošev najvažniji zadatak kojim je za kratko uspijevao da zadovolji svoje žarko traganje za istinom. Na mjestu gdje je Bog ne u vremenu, nego sa vremenom stvorio svijet. Usmjeren prirodom svog filozofskog umovanja na idealni svijet on sanja o besmrtiju, početku početaka iz koga se "svemu biću nasmijala zora". U kome "sudba, volja s umom u jednome izbijaju ključu", "sveta kruna mirodavca je svojim vidom nebo ukrasila", u kome je stvaralačka sila univerzuma kao svjetlost i prva iskra zasjekla u predjele noći i haosa. Sve što jeste svojim estetskim skladom i moralnim svrhama svjedoči da je umni uzrok početak vasione u kauzalnom smislu mjesto gdje je "vjenčano biće s začatijem".

(Kraj u narednom broju)

( Sonja Tomović-Šundić )