Pročitajte radove podgoričkih đaka na konkursu Narodne biblioteke "Radosav Ljumović"

Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al’ zube polomi

Uspravan čovjek s ovog gostoljubivog, a slobodnog i oštrog kamena

Mudra je, časna i razgranata neosvojiva stijena

Što dospijeva odjekom do srca vasione

Pod kapom nosi stara sjećanja svog plemena

Oči mu iskre plamenom iz srca predaka

Korijeni njegovi uzdižu se sve do ramena

Na kojima leži sva slavna istorija gladi i neustrašivog zanosa

Koja mu drži kičmu uspravnom, a glavu ponosnom i bistrom

Među oblacima i olujama vremena

I grudi odlikovane ordenjem od čistog prkosa

Pod nebom vedrim i gromoglasnim

Na ovom trećem dragom kamenu od Sunca

Nema ovakve poezije kao što je moja Gora

Morem do borova, jelama do zvjezdanog neba

Kroz dolinu i planinu, kroz gudure i pitominu

Bilo je kad nije bilo ni suvog hljeba

Ali je uvijek bilo riječi, a čovjeku drugo i ne treba

Tu su srne drugovale s vukovima

I najhrabrije žene plivale u strašnim bukovima

Bučnih i plahih rijeka istorije

U ljusci oraha je plod

Plemenita misao koja univerzum hrani

Srž slobodnog nadahnutog života

Koja se životom i brani

U toj naboranoj majušnoj barci spasa

Čuva se kao dragulj smisao otpora

U stihovima lovćenskog besmrtnog princa

Pjeva u vječnosti

Nepokorna, nesalomiva i besmrtna Crna Gora

Katarina Radović, 8c, OŠ “Milorad Musa Burzan”; Mentorka: Marina Šestović

Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al’ zube polomi

Pitam se, kad vrijeme oboli jesu li uočljive prave vrijednosti? U ozbiljno oboljelom vremenu da l’ može čovjek ostati zdrave misli? Izazovi odvode, mame, ali moraju biti poraženi. Uostalom, čovjek bez pobjede nad samim sobom je kao vatra bez plamena.

Skoro svakodnevno slušamo o vršnjačkom nasilju. Omladinu svijeta to zlo sve češće okiva teškim lancima i baca ih u memljive tvrđave opakog. Trpio, gledao ili vršio nasilje...svi su u vrtlogu koji vuče na dno. I davi! Neću okove! Ne dam da me nosi i polomi taj talas! Odupirem se ćuteći glasno, bučno, odjekujući.

Znate, nasilje je oružje samo slabih, a nenasilje naoružanje jakih, kakav je bio i Njegoš II, kao i govornik njegovih misli, vladika Danilo. Ako tučeš, možeš tući samo bez razloga, jer su svi drugi razlozi bezdan. Kao što su za navedene veličine razlozi poturica bili prazni, samo prah. Nasilje je najbliži srodnik strahu. Iako mladi, zeleni, treba da težimo slobodi, kao i naša tadašnja Crna Gora.Takvi smo samo ako savladamo strahove. Zato, suprotstavimo se sili, k’o naši preci Turcima. Pokažimo da smo položili sopstveni test nesalomljivosti.

Ne, nije to izbor između nasilja i nenasilja, već između nenasilja i uništenja. Greške zarobe. Al’ sloboda ne prihvata kajanja. Iskušenje je jedna od najtežih borbi do čiste savjesti. Nasilje je pravilo kukavica. To je požar, a svaki udarac dim. Neću izgorjeti. Neće me slomiti!

Osjećati strah, plašiti se, sasvim je normalno. Al’ moramo pobijediti bojaznost. Zaustavimo nasilje! Radije ću biti malo ničega i nikoga, kao orah što se kotrlja poljanom, nego puno svega i svačega. Biram da nijesam junak koji radi sve što hoće. Ja sam onaj koji ne radi ono što neće. Suština je čuti, spoznati tuđe definicije, ali definisati sam sebe. Zato se definišem imenom - tvrd orah. Jer, nasilje je alat nesigurnih i koristi samo onima koji sebe više ne mogu izgubiti.

I opet, nemojmo postati takvi. Rađamo se čisti. To dokazuje da Bog i nebesa nijesu odustali od čovjeka, iako je istorija ispisana i ljudskim nasiljem. A nasilje je snažno, lomi. Biram biti nesalomljiv, neću pokleknuti. Zaustavimo vršnjačko nasilje jer se jauk čuje i ako udaraš i ako te udaraju.

Neka sječivo nasilja izblijedi! Ako se vodite silom, vodite se silom ljudskosti. Najjčom, nesalomljivom!

Dragan Kadrić, IX2, OŠ “Vladimir Nazor”; Mentorka: Jelena Goršović Perović

Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al’ zube polomi

Reći ću vam ovo prvo:

ima jedno snažno drvo.

Ne može mu niko ništa,

ni oluja niti kiša.

Po svemu je ono prvo,

orahovo to je drvo.

Plod je njegov čvrste kore,

stanište mu planina i more.

Oko njega brda mnoga,

ljudi, to je dar od Boga!

Slomiti ga svi su htjeli,

plod bi njegov rado jeli.

Ali, avaj, stani malo!

O orahu se malo znalo,

jer zube jake nema svako

da takav orah skrcka lako.

Ovaj orah hrabrost ište,

za njega ti mudrost treba,

i nek’ se plahi odmah gube

da ne lome džaba zube.

Ognjen Kiković, VII2 OŠ “Pavle Rovinski”

Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj

Rasla je u vrtu jedna ruža. Jedna, što je mirisala najzanosnijim mirisom od svih njoj sličnih. I zbog toga sudba je nesrećnu odabira, zbog svoje prečiste ljepote, da ubrana bude i osuđena da vijek okonča u najtežem ropstvu, odbrojavajući posljednje joj dane opadanjem najmilijih joj rumenih latica, kao čovjek suzama čistim. No, ne ostade vrt opustošen. Ne čezne vrt za opojnim mirisom svog razbojnički iščupanog srca, ne pati. Jer namnoži se korov, što vješto se skrivaše i pustoš snova izobilje postade.

Ruža naša u oči svoju sudbinu gleda. Ne promislivši, u susret joj trči, raduje joj se. Zašto trnje ima, ako ne za borbu? Nikad pred dušmaninom prikazati neće da joj svaka čestica u stabljici slabašnoj drhti i trese. “U mukama najvećim pjevati, smrtne rane prenosit bez suze.” (“Lažni car Šćepan Mali”) Pa prisjeti se tako ruža mila majke joj ružice, što joj uspavanke pojati je znala i što ju je otkad je pupoljak malen bila učila o časti i slobodi, što rodu njenom u krvi zapisano stoji, i, prisjećajući se majčinih riječi, u koštac sa zvijezdama ona se hvata, te kolo sa njima zaigra. Poskočiše svi najednom, ko će više i ko bolje. “Grob je častan vječan život, život stidan-grob vječiti.” (“Svobodijada”)

Pandorina kutija se otvara, još veća zala ružu zadesiše, no na koncu svega izađe i nada, iz kutije što joj bješe vječito prebivalište. Ne dozvoli ruža da je svlada ova bijeda i u ime svoje majke ne želi da se preda. Odlučno ona nastavlja da se bori, istrajava, pati, iznova boj bije, ne traži ruža pomoć ni od koga. “Nada nema pravo ni u koga, do u Boga i u svoje ruke.” (“Gorski vijenac”) Ne smije odustati i ni u kom trenutku posustati, protiv zakona života ona hrabro hodi. I što zlo biva veće, to ruža sve manje posustaje i sve lakša joj ta borba postajaše, sve prirodnija. “Sto putah je lakše onome ko se bori no onome koji čama kod kuće.” (“Pisma”)

Konačno i ona biće u jednom trenutku svladana, što od umora, što od rana. No biće joj lošnje i savjest je gristi neće, jer se smrti ranoj dati ne šće, pa joj ta spodoba ista, što briše njeno postojanje, ime izbrisati nije uspjela. “Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi.” (“Gorski bijenac”) Kroz mnoga ljeta čuće ružin rod kako kliče iz žive mase neko: “Čuj, narode, svi skinite kape! Hoću spomen da činim dušama vitezova našega naroda!” I ruža će, među svojim sestricama, zvjezdicama ponosno gledati podmladak svoj.

“Nije svijet ono što mišljaste.” (“Gorski vijenac”) Po ružinom stradaniju vrt poče vedrinu da gubi. Svoju svježinu davno zaboravi i u farmu korova se pretvori. Tako mlada ljubičica, karanfil divlji sa prijateljima svojim iz vrta odoše, jer zajedno sa korovom da žive nisu iskali. Postade opet pusto, a živo. “Đavo svoju pjesmu ne ostavlja.” (“Lažni car Šćepan Mali”) I među sebi sličnom, korov ostade što i jeste, korov. Što sebi nikad ne željaše, za drugoga poče da se moli. Što ne hoće na dar primiti, drugom za veselje na poklon predade. “Sve je pošlo đavoljijem tragom.” (“Gorski vijenac”) A onima što najveće pakosti činjaše, jedva da milo za drago se vrati. Živi tako ova masa bolesti i drugih nevolja. Rađa se, čini zlo, množi se i umire. Mijenjaju se tako brzo generacije, da ni imena predaka ne zapamtiše svojih.

Rado ili nerado, ista sudba sve tiho sustiže. “Svak je rođen da po jednom mre, čast i bruka žive dovijeka.” (“Gorski vijenac”) Svijet ovozemaljski, tiranin nemilosrdni, one što smjerno i čisto živješe, na surovi kraj u mukama osudi, dok prizemne stvorove, što sijući svjetsku grehotu, dug vijek proživješe i u miru i slobodi smrt dočekaše. No onozemaljska zemlja, raj teško dostignut, raj pravi, čuće vapaj duše blagorodne i odbiti zov vražje rabote. Zato ružom treba djelati, ružom treba živjeti, ružom stradati, da u času sudnjem što nadolazi, što sve žive na zemlji će sustići imamo su čime “pred Miloša izaći.” U tom času života i milja shvatiće i korov i ruža ko dostojan će biti prečistoga mira, a ko patnji što izbjegnu tokom pričine što život se zvaše. “Sudba naša otrova je čaša.” (“Luča mikrokozma”)

Mina Bošković, II razred; Mentorka: Svetlana Popović

Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj

U dubinama ljudskog razmišljanja, gdje svaka misao poput sjene plovi, rađaju se pitanja o prirodi našeg postojanja. Među tim pitanjima ističe se izreka iz naslova. Ova izreka poziva nas da promišljamo o prirodi našeg svijeta, njegovoj okrutnosti, i o tome kako se duša blagorodna snalazi u njemu.

Ovaj svijet često se doima kao nepopustljiv tiranin. Njegova bespoštedna priroda proživljava se kroz svakodnevne izazove koje svi moramo prihvatiti. Gospodari nas, svojim neumoljivim zakonima i očekivanjima, ostavljaju često osjećaj kao da smo zarobljeni. Svijet ne priznaje pojedinca, već ga tretira kao brojku u nizu, a tiranija materijalnog, društvenog i emocionalnog često nas prisiljava na kompromise koji vode samo gubitku slobode i snova.

Duša blagorodna, međutim, nije sklona pokornosti tiranije svijeta. Njena neustrašiva duša ne pristaje na kompromise s okrutnom stvarnošću. Ona je svjetionik nade i snage, duhovna svjetlost usred tmine. Duša blagorodna odbacuje svijetovne okove i hrabro slijedi svoje snove i ideale. Njena snaga leži u vjerovanju u istinu i ljubav, čak i usljed nemilosrdnosti svijeta.

U toj borbi između svijeta i blagorodne duše, suočavamo se s esencijalnim pitanjem sudbine. Je li naša sudbina određena izvan naše kontrole, ili imamo moć oblikovati je svojim izborima? Duša blagorodna nas podučava da, bez obzira na teškoće, mi sami kreiramo svoje snove i ronimo svojim putem kao mahniti potok. Naš put je stvoren ili ga sami stvaramo; mi odlučujemo!

Na kraju se postavlja pitanje koje poziva na duboko razmišljanje o prirodi našeg postojanja. Iako se svijet čini kao okrutni gospodar, blagorodne duše podsjećaju nas da u svojim srcima nosimo snagu da se suprotstavimo toj tiraniji. Ova tema nas podstiče na razmišljanje o svojim vlastitim izborima i o tome kako ćemo oblikovati svoju sudbinu. Možda je svijet tiranin, ali blagorodne duše ostaju svjetlom nade i inspiracije u ovom našem putovanju koje nazivamo životom.

Matija Bošković, Gimnazija “Slobodan Škerović”; Mentor: Marko Spaić

Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blogorodnoj

Iako ljudska vrsta, nimalo skromno, smatra da je naša zajednica uzvišena i na mnogo načina savršenija od bilo koje druge zajednice živih bića, mi, naš razum i to što nas razdvaja od životinja, koristimo u sasvim pogrešnu svrhu.

Inteligencija, prirodno data, ponekad nas koči, sputava i budi u nama ono animalističko, one najniže porive kojih bi trebalo da se stidimo. Postupci ljudi kojima svjedočimo svaki dan tjeraju nas da preispitujemo vlastitu vjeru u čovječnost i dobrotu.

Njegoš je citatom koji je pomenut u naslovu, predstavio jednu univerzalnu istinu a to je da je ovaj okrutni svijet tiran i prema tiranima koji su tvrda srca, a što onda može da očekuje duša blagorodna i čemu da se nada?

Kako god pogledaš, život je nepravedan, on ne bira i ne pita možeš li. Naravno, ponekad te “časti” divnim trenucima, omiljenim uspomenama, prijateljima, srećnom porodicom… A onda “začini” nekom gorkom pilulom, nekom neprijatnom situacijom ili ružnom uspomenom koju želiš da što prije zaboraviš. Sreća bez nesreće jednostavno ne može.

Kao što kaže Njegoš: “Čašu meda jošt niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči”. U životu bez istinske nesreće nikad ne bismo spoznali pravu radost i obratno. Bez teških životnih momenata, ostali bismo lišeni vrijednih životnih lekcija. Jednostavno, takav je život. On je prema svakom čovjeku isti, nezavisno od njegovog položaja, naravi, blagosti, spremnosti da se suoči sa izazovima. Zbog toga često stradaju najranjiviji, siromašni, gladni, stari, ljudi koji zaista ne zaslužuju te nedaće, ali to ne znači da bogataši novcem mogu da izbjegnu surovu oštricu života. Biti bogat ne znači nužno i biti srećan. Zdravlje i sreća se novcem ne mogu kupiti, a sudbina se ne cjenka.

Sudbina je zastrašujuća stvar koja obožava da se poigrava ljudskim životima. Ipak, za mnoge društvene probleme koji utiču na veliki broj ljudi, odgovorno je samo čovječanstvo. Toliko nedužnih života izgubljeno je u zbog sebičnosti, sujete, ratova, gladovanja... Ne govori se bez razloga još od davnina, da je čovjek čovjeku vuk. Vuk je samotnjak, a čovjek ipak društveno biće, a kad se ponaša kao vuk… negativne posljedice su neminovne.

Život posebno voli da bude tiranin prema ljudima koji se usude da budu drugačiji i koji izlaze iz zacrtanih društvenih okvira i normi. Primjer za to nalazimo u životu skoro svakog velikog umjetnika. Društvo ih naziva ludacima, čudacima, ismijava njihovu originalnost, maštu, neprestanu borbu sa realnošću i tako uništava svaki pokušaj ličnog i kreativnog izražavanja dok ga kraju ne pošalje u zaborav, ludilo ili smrt. Koliko je samo mladih pjesnika oduzelo sebi život zbog nemogućnosti da se prilagode svakodnevnom životu i budu ono što društvo od njih očekuje - poslušne ovce bez imalo samostalnosti koje ne vide i ne čuju nepravdu oko sebe već svijet gledaju kroz ružičaste naočare.

Iz današnje pozicije, naravno da je neobično slušati kako su velike umjetnike koji su mijenjali tok istorije i umjetnosti, poput brojnih pisaca, jednom davno smatrali ludacima i osobenjacima. Najveći broj njih stekao je slavu posthumno, a za života su nailazili samo na otpor, bijedu, nerazumijevanje, nemaštinu i živjeli na ivici egzistencije. No, njihov uticaj je bio toliko jak da je njihovo stvaralaštvo uspjelo da se odupre tiranskom društvu i sudbini i da živi poslije njih. S druge strane, tužno je misliti o tome koliko umjetnika je zbog osude društva zaboravljeno. Kao u poznatoj Domanovićevoj satiri, kada društvo uvidi da neko pokušava da radi stvari na svoj način i bude jedinstven, ismijavaju ga i bivaju njegovi tirani sve dok on ne odustane i ne postane kapljica u tom ogromnom mrtvom moru društva.

Bila bi laž reći da je osuda i tiranstvo prema drugima problem modernog društva. Ljudi se u suštini nijesu mijenjali još od njihovog postanka. To ne znači da pored svog nečovječnog što se događa svaki dan, ne možemo da napravimo neku razliku. Nekad je dovoljan jedan osmijeh ili lijepa riječ da nekome ukažemo na to da život, uprkos surovoj realnosti, nije skroz crn. Budimo te blagorodne duše koje će se usprotiviti tiraniji svijeta u kom živimo.

Sara Kovačević, III2,Umjetnička škola “Vasa Pavić”; Mentorka: Anita Stojanović

( Nikola Saveljić )