Šta sa brda vidimo

Njegoš je uvijek važan. Zbor lektire u osmom osnovne i prvom ili drugom srednje škole, kada napola razumijemo o čemu govori dok ga čitamo.

Dok smo ga čitali, razmišljali smo šta sa brda vidimo. Danas, u školama, razmišljaju kako da sagnu glavu i prepišu testove, i postignu brzinski uspjeh u brzinskom selu, jer svaki naš grad je poput sela. Kada se na brdo popnemo sa brda ništa ne vidimo, a kamoli da vidimo grad. Iii da odletimo, pa da kao pop Mićo ne razumijemo čudne ljude na karnevalu ili pozorištu. Njegoš je važan jer je popa Mića kritikovao, a nije mu podilazio.

Njegoš je važan jer je prvi sagradio osnovne škole, jer je sa sobom donio knjige, imao veliku biblioteku i čitao na nekoliko svjetskih jezika. Osnovao je Senat, Gvardiju i perjanike, prvi uveo porez. Pokušao je da plemenskoj organizaciji dâ obrise civilizovane države.

Njegoš je važan i jer sve to nije bilo lako, a kada mu nije bilo lako, osim udvaranja damama po Boki, povremenog kartanja, Njegoš je pisao. Ostao je zabilježen najviše po napisanom.

A pisao je u romantičarskom duhu Bajrona i antičke književnosti, i u duhu narodne poezije. Njegovo najpoznatije djelo prevedeno je na važne svjetske jezike. Zamislite, bio je jedan od najobrazovanijih vladara tog vremena, jer nije kao njegovi sunarodnici danas, prepisivao.

Važan je jer je zatvoren u brdima, među Brđanima, bio svjestan velikog svijeta, i želio, kao i većina Petrovića da Crna Gora bude dio tog svijeta. Ravnopravan po poimanju tadašnjeg prostora, jer Crnogorci ne ljube lance, a znao je da su Crnogorci najveći lanac samima sebi.

Pitanje je, da se danas probudi, ili da se probudio 1918. da li bi onima koji su zabranili povratak kralju Nikoli u Crnu Goru, rekao: “Spuštavah se ja na vaše uže”, i šta bi mislio i izdajstvu unuka spram đeda. I iako se on ljutio na Obrenoviće, pitanje je šta bi mislio o potezima Karađorđevića. Sasvim sigurno ne bi bio saglasan da manji potok u veći uvire, jer svoju najpoznatiju knjigu koju moramo smjestiti u kontekst ondašnjeg vremena, posvetio je manjem potoku i njegovom izvoru i toku.

Važan je i jer je tako veliki, u svakom smislu, želio da ima pogled na Crnu Goru, sa Lovćena. I sasvim sigurno to mjesto ne bi ustupio nekom drugom. Pa, ma koliko da je - brat. I sasvim bi se sigurno radovao kada bi znao da je na mjestu njegove srušene kapele u Prvom svjetskom ratu, napravljen Mauzolej po nacrtima jednog od najvećih vajara svijeta Ivana Meštrovića koji je izlagan svuda - i u Čikagu, Londonu, Rimu, Beogradu… Volio bi, kao i svaki Crnogorac, da inspiriše značajne. A samo bi njegovi sunarodnici da ga oburdaju, i zamijene kapelom koji je napravio njegov praunuk koji je zabranio njegovom unuku i da se vrati u svoju zemlju i proglasio ga izdajicom.

Zbog svega, brzinski pomenutog, Njegoš je važan, jer kao i svi istinski veliki ljudi, može da se čita i tumači na više načina. I toliko je veliki da, koliko god da trguju Njegošem, ne mogu istrgovati. Jer, vladao je sa Cetinja, borio se za uspostavljanje reda, zakona i pismenosti u Crnoj Gori, pokušao je da uvede postulate moderne države, i sa Crnom Gorom nije trgovao. Sigurno ne bi ni danas, ali o tome niko od Crnogoraca ne misli, dok se ljutimo na one koji ga citiraju, i dok smo im ga, tako pasivno, predali, čekajući da nas poput Mauzeloja sve oburdaju u ime njihovih apanaža i interesa.

Jer… slabostima smo zemlji privezani.

A to je ono što pamtim kao lektiru, nekada, kada smo čitali. Kao i “brat je mio, ma koje vjere bio”, a sigruno bi bratom smatrao onog sa kim bi tumačio Voltera ili Igoove “Jadnike”.

Kako god, i nacisti su zlupotrijebili Hegela i Vagnera, pa i ovi ovdašnji mogu Njegoša. To se dešava sa velikim i važnim, ali prođe, ako nas ne oburdaju.

( Marija Perović )