Zaštićena područja u Crnoj Gori: Vrijedan prostor doživljavaju kao teret

Nelegalna sječa i gradnja, kao i krivolov najčešći su spoljni pritisci na zaštićena područja u Crnoj Gori.

To se, pored ostalog, navodi u “Analizi nedostataka u postojećim politikama i praksama, koji se odnose na zaštićena područja”.

Analizu čija je priprema počela 25. decembra 2022. i završena u julu, sproveli su “Parkovi Dinarida” i “The Nature Conservancy”.

Jedna od autorki, Jelena Marojević Galić iz “Parkova Dinarida”, kazala je da je rad na dokumentu pokazao da produkciju novih zaštićenih područja od 2015. godine “ne prati uspostavljanje adekvatne upravljačke strukture, niti adekvatni kapaciteti”.

“Evidentan je nedostatak sistemske podrške zaštićenim područjima, posebno kada je u pitanju planiranje i njihovo finasiranje. Posebno na lokalnom nivou. Lokalne samouprave kao osnivači ovih područja u velikom broju slučajeva ne razumiju njihovu funkciju i značaj, te na njih gledaju kao na potrošačke jedinice u budžetu”, kazala je ona “VIjestima”.

Zato su, dodaje, i izdvajanja za njihov rad često neadekvatna, i svode se na osnovne troškove plata, dok sredstva za rad na terenu i tehničku opremu izostaju.

“Od zaštićenih područja se često očekuje da budu samoodrživa i da prihoduju sredstva kroz naplatu ulaza ili drugih usluga, pa se često svi kapaciteti parkova stavljaju u službu turizma, dok se funkcija zaštite prirode, zbog koje su osnovani, zanemaruje. Pored toga što neka zaštićena područja nemaju adekvatne uniforme za rad nadzornika na terenu ili nemaju oformljene službe zaštite, poražavajuća je činjenica da najveći broj njih nema stručnu službu ili bar zaposlenog biologa koji bi na adekvatan način pratio stanje životne sredine”, kazala je Marojević Galić.

Pokrivaju skoro 15 odsto teritorije

U Crnoj Gori, status zaštićenih ima 80 područja. Pokrivaju oko 13 odsto kopnene, odnosno 1,87 odsto morske teritorije.

Najveći dio područja koja su zaštićena, više od sedam odsto, čini pet nacionalnih parkova - Durmitor, Skadarsko jezero, Lovćen, Biogradska gora i Prokletije. U preostalih 75 su tri rezervata prirode, dva posebna rezervata, devet parkova prirode, 59 spomenika prirode i dva predjela izuzetnih odlika.

Autori analize u dokumentu navode da su od svih 80 područja, za samo 13 tih vrijednih prostora izrađeni planovi upravljanja, a da je studije zaštite izrađena za 22. Dodaju i da upravljača još nema 27 područja koja uživaju nacionalnu zaštitu, dok su godišnji programi upravljanja za ovu godinu donijeti za samo šest.

Za svako od zaštićenih područja u procesu uspostavljanja, izrađuje se Studija zaštite. Studija je, od 80, urađena za samo 22, a reviziju je neophodno uraditi za 63 zaštićena područja.

“Studija zaštite predstavlja osnovni dokument za uspostavljanje zaštićenog područja, a samim tim i preduslov je adekvatnog upravljanja, jer se Studijom i Aktom o proglašenju određuju granice područja, zone zaštite, ciljne vrste i staništa kao i daju dozvoljene i zabranjenje radnje u zaštićenom području”, navode autori.

Kako dodaju, revizija je obavezna za sva ona zaštićena područja koja su proglašena prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti prirode iz 2008. godine, jer takva obaveza nije postojala u prethodnom zakonu.

“Dodatno, revizija se radi kada ne postoje definisane granice i/ili podaci o razlozima zaštite (podaci o staništima i vrstama), kao i ukoliko dođe do izmjene prirodnih vrijednosti postojećeg zaštićenog područja”, navode u analizi.

Dodaju da je kod Agencije za zaštitu životne sredine u toku izrada studija revizije zaštićenih područja za 43 područja, uključujući nacionalne parkove “Lovćen”, “Skadarsko jezero”, “Durmitor” i “Biogradska gora”.

“Što će značajno popraviti situaciju po ovom pitanju (81%), međutim i dalje će preostati značajan broj zaštićenih područja za koje je neophodno realizovati procedure revizija u najskorijem mogućem periodu”, ukazuju autori analize.

Bez upravljača 27 spomenika prirode

Kad se jednom uspostavi neko zaštićeno područje, da bi upravljanje njim bilo održivo, neophodno je da postoji upravljač. Upravljače, međutim, od njih 80, još nema 27 zaštićenih područja u Crnoj Gori.

Autori analize ukazuju da su sva područja koja nemaju upravljača u kategoriji spomenici prirode.

“Ova zaštićena područja su najčešće mala površinom, imaju veliki potencijal u kontekstu turizma, ali ih je potrebno dodatno zaštiti, valorizovati i promovisati...”, dodaje se u dokumentu.

Za upravljače spomenika prirode lokalne samouprave obično imenuju sekretarijat koji se bavi pitanjima životne sredine. U Bijelom Polju, recimo, pojašnjavaju autori, u planu je uspostavljanje preduzeća koje će upravljati svim zaštićenim područjima na teritoriji te opštine.

Kako su u Tivtu i na Cetinju među spomenicima prirode i parkovi, lokalne uprave za upravljače su definisale komunalna preduzeća.

Jedino javno-privatno partnerstvo, kada je u pitanju upravljanje zaštićenim područjem, prisutno je u slučaju spomenika prirode “Lipska pećina”.

U analizi se navodi da je interesovanje za takav model iskazalo još nekoliko upravljača, među kojima Opština Nikšić, za Arboretum na Grahovu.

Kod parkova prirode, za upravljača, opština najčešće uspostavlja posebno preduzeće - d.o.o.

Za parkove koji se nalaze na teritoriji više opština, određeno je i više upravljača. Tako je Opština Kolašin za upravljanje Parkom prirode “Komovi” na svojoj teritoriji imenovala Sekretarijat za zaštitu životne sredine, na teritoriji Glavnog grada upravljač je Agencija za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice, dok je d.o.o. Park prirode “Komovi” upravljač za dio koji se nalazi na teritoriji opštine Andrijevica.

Autori analize ukazuju da bi u slučaju više upravljača, dobro bilo uspostaviti određenu koordinacionu strukturu “koja bi obezbijedila adekvatno upravljanje”.

Do uspostavljanja zajedničkog preduzeća, dva su upravljača i u slučaju Parka prirode “Rijeka Zeta”, koji se nalazi na teritorijama opština Danilovgrad i Podgorica.

Parkom prirode, spomenikom prirode, ali i strogim rezervatom, posebnim rezervatom i predjelom izuzetnih odlika, koja se nalaze na prostoru nacionalnog parka, upravlja onaj ko upravlja nacionalnim parkom.

Nacionalni parkovi Crne Gore (NPCG), osim nacionalnim parkovima, upravljaju Parkom prirode “Ulcinjska solana” i Botaničkim vrtom “Dulovine”.

Zaštićenim područjima koja se nalaze na području morskog dobra upravlja pravno lice nadležno za upravljanje morskim dobrom.

Bolje obučiti čuvare i zaštitare

Mjere i aktivnosti zaštite i očuvanja zaštićenog prirodnog područja sadržani su u planu upravljanja, koji se donosi za period od pet godina. Planove upravljanja, međutim, navodi se u analizi, od 80 zaštićenih područja, ima 13 - nacionalni parkovi, te parkovi prirode “Orjen”, “Platamuni”, “Katič”, “Stari Ulcinj”, “Komovi” na teritoriji Glavnog grada, “Piva”, Lipska pećina i Veliki gradski park Tivat.

Na osnovu upitnika koji je distribuiran opštinama, odnosno upravljačima, autori analize navode i da se nameće zaključak da upravljači uglavnom ne pripremaju redovne godišnje planove razvoja i obuke kadra, da se te obuke realizuju stihijski.

“Kada se za to ukaže mogućnost, a uglavnom kroz projekte koje realizuju resorna ministarstva, jedinice lokalne samouprave ili najčešće nevladine organizacije”, piše u analizi.

Ili ih nema, ili čuvari i zaštitari nemaju valjanu podršku

Analiza je pokazala i da većina upravljača nema formiranu službu zaštite. Razlog tome, pokazalo se kroz upitnik, jeste da nedostaju finansije za njeno formiranje ili novca nema dovoljno i za potreban broj zaštitara i potrebnu i adekvatnu opremu.

Dodatan problem je i da ne postoji definisan plan i kurikulum za obuku kadra. Iz tog razloga, preporučuje se uniformna obavezna obuka, pa autori analize preporučuju da se razvije jedinstven kurikulum na nivou cijele Crne Gore, a da program sprovodi licencirana institucija, odnosno organizacija.

“Na ovaj način obezbijedilo bi se adekvatno znanje, a samim tim i djelovanje zaštitara na terenu”, dodaju.

U prilog nephodnoj i uniformnoj edukaciji navode da zato što zaštitari i čuvari nemaju dovoljno znanja o vrijednostima biodiverziteta ili ne poznaju dobro propise, to otežava pokretanje sudskih tužbi.

“U njihovim prijavama nedostaju zakonski prihvatljive informacije, pa ih tužioci odbacuju; zbog nedostatka kapaciteta inspekcijske službe koja nije u mogućnosti da dođe na lice mjesta u propisanom periodu od dva sata, zadržana lica budu puštena bez posljedica za krivično djelo/prekršaj”, navode u analizi.

Upravljanje bez jasnih granica

Kao problem u upravljanju, autori navodi i da nije adekvatno definisana nadležnost upravljača i pojedinih institucija, a da se to posebno odnosi na Upravu za šume:

“Jer upravljač nema nadležnosti za upravljanje svim prirodnim resursima na teritoriji zaštićenog područja (izuzev u slučaju nacionalnih parkova), što dovodi do toga da upravljač zaštićenog područja nema informaciju o mjerama i aktivnostima koje se preduzimaju u vezi sa šumom na svojoj teritoriji”.

Dodaju i da se nedovoljno komunicira sa relevantnim institucijama, da nedostaje koordinacije u sprovođenju aktivnosti, da lokalna zajednica nije dovoljno informisana o zaštićenim područjima, te da često izostaju i mehanizmi za saradnju sa lokalnom zajednicom.

U nekim slučajevima, kako dodaju, nisu dovoljno precizne granice zaštićenih područja, registrovali su i neusklađenost prostornih planova, sektorskih politika, strategija, planova i programa.

“Naročito onih vezanih za prirodne resurse sa upravljačkim aktima i dokumentima i/ili potrebama zaštite vrijednosti zaštićenih područja, (npr., šumarstva, lovstva)”, piše u dokumentu.

Marojević Galić kaže da u situaciji kada su zaštićena područja i njihovi resurse sve izraženije na udaru neodrživih i nelegalnih praksi kao što su krivolov, nelegalna sječa, izlov ribe, ekspolatacija pijeska i šljunka, divlja gradnja, “postojeći resurse upravljača, bilo ljudski, tehnički ili finansijski, nedovoljni su da bi adekvatno odgovorili na postojeće prijetnje i pritiske”.

“Kao posebno problematičan se pokazao sistem sprovođenja zakona u oblasti zaštite prirode koji je neefikasan i neodrživ, a težina i odogovornost je prebačena na službe zaštite u parkovima dok su reakcije sudstva i tužilaštva neadekvatne i nedovoljne. Stoga je potrebno sistemski raditi na unapređenju lanca sprovođenja zakona u zaštiti prirode i jačanju podrške radu i funkcionisanju upravljača zaštićenih područja. Kao priroritet, uz unapređenje zakonskih rješenja, postavlja se uspostavljanje i unapređenje koordinacije i saradnje svih subjekata u sistemu zaštite i sprovođenja zakona u zaštićenim područjima kako bi se adekvatno odgovorilo na sve veće pritiske”, kazala je ona.

Zbog loše komunikacije, građani nekad protiv zaštite

Zaštićena područja su vrlo kompleksni sistemi i “žive laboratorije” sa brojnim segmentima i funkcijama, od očuvanja i zaštite prirodnog i kulturnog nasljeđa, preko edukacije i upravljanja posjetiocima do razvoja i saradnje sa lokalnom zajednicom, kaže Marojević Galić.

I upravo je, dodaje, ta saradnja i komunikacija na svim nivoima ključna i imperativ za zaštićena područja.

“Posebno u slučaju parkova prirode, koji nemaju velika ovlaštenja kao recimo nacionalni parkovi, i na čijoj se teritoriji preklapaju nadležnosti više različitih institucija. Međutim, saradnja i komunikacija je često segment koji nedostaje ili mu se ne posvećuje dovoljna pažnja. Ovo je posebno izraženo u odnosu na lokalne zajednice i korisnike tih prostora. Praksa je pokazala da je u procesima proglašenja i kasnije upravljanja zaštićenim područjima izostajala adekvatna komunikacija i saradnja”, kazala je ona.

Kako je dodala, posljedica toga je da lokalne zajednice nisu informisane o aktivnostima koje je moguće obavljati u zaštićenim područjima.

“I zbog zabrinutosti za egzistenciju ili imovinu često postaju i oponenti procesima zaštite, što se pokazalo kao slučaj sa Ćehotinom i Mrtvicom za koje je u toku proces proglašenja. Slična situacija je i sa Parkom prirode ‘Rijeka Zeta’ gdje se nakon četiri godine od proglašenja pojavljuje nezadovoljstvo ovim zaštićenim područjem kao posljedica izostanka pravovremenog i adekvatnog konsultovanja i uključivanja lokalne zajednice u proces proglašenja”, rekla je ona.

Urediti kanjoning, dovesti mobilni signal svuda

Autori analize istakli su dva specifična problema - jedan da dio Parka prirode “Piva” nije pokriven signalom mobilnih operatera, što otežava komunikaciju sa nadzornicima koji obilaze prostor.

“Isto tako otežana je naplata usluga usljed nemogućnosti da se izdaju fiskalni računi, pogotovo na području Trnovačkog jezera, jednog od najposjećenijih lokaliteta u Parku. Sličan problem je i u Parku prirode ‘Komovi’ na teritoriji glavnog grada”, piše u analizi.

Kad je u pitanju kanjon Nevidio, dodaju, potrebno je zakonski regulisati kanjoning.

Od zaštićenih područja se često očekuje da budu samoodrživa i da prihoduju sredstva kroz naplatu ulaza ili drugih usluga, pa se često svi kapaciteti parkova stavljaju u službu turizma, dok se funkcija zaštite prirode, zbog koje su osnovani, zanemaruje

( Damira Kalač )