Kapetan morao da "ubije" svoj brod: Tragična sudbina pretposljednjeg bokeljskog jedrenjaka duge plovidbe

Petog aprila 1901. godine, kapetan Mitar Tomanović je iz kante rasipao petrolej po drvenim zidovima svoje kabine. Tuga mu je stezala srce, a nekontrolisani grč poigravao na ogrubjelom licu, decenijama šibanom vjetrom i morem. U ostalim brodskim prostorima njegovog jedrenjaka razni zapaljiv materijal - petrolej, katran i alkohol po madijerima, rebrima i upornicama broda istovremeno je prosipalo još nekoliko njegovih i članova posade željeznog holandskog parobroda koji im je pritekao u pomoć.

Za kapetana i devet ljudi njegove posade sa teško oštećenog jedrenjaka koji je polako tonuo, spasenje od gotovo sigurne pogibelji na Atlantiku je došlo, ali nije bilo više nikakve nade da će se spasiti i sami njegov brod - bark “Trojednica”.

Da u svom samrtnom ropcu ne bi ugrozio druge ljude i brodove na pučini Atlantika, valjalo je učiniti nešto od čega svakog pomorca srce boli kao da je nož prošao kroz njega - uništiti, odnosno “ubiti” brod koji im je toliko dugo prethodno vjerno služio, bio hranitelj, dom, kuća u kojoj su proveli više vremena negoli u onoj zgradi na kopnu što im se formalno navodila kao prebivalište.

Borba trajala pet dana

Poput strastvenog jahača koji mora ubiti svog vjernog konja kada životinja slomi nogu, i kapetan Mitar Tomanović tog se sudbonosnog 5. aprila 1901.godine, borio sa emocijama koje su preplavile njegovu dušu, jer je trebao lomačom skratiti smrtne muke svom brodu kome nije bilo spasa....

Zapaljene baklje ubrzo su i bačene u sve prethodno patrolejom, katranom i alkoholom natopljene prostore “Trojednice”, a gusti dim i cviljenje zapaljenog drveta ispratili su sa palube broda šestoro ljudi predvođenih kapetanom Tomanovićem, nevoljne egzekutore lijepog, trojarbolnog jedrenjaka. Prije nego što se “Trojednica” pretvorila u ogromnu lomaču na valovima, ljudi su se u malom čamcu, odmakli od plutajuće buktinje i ubrzo pristali uz bok parobroda “Katendrecht” koji je plutao u blizini. Dok je taj parobrod koji je spasio njega i njegovu posadu pokretao svoje strojeve i ponovno uzimao kurs kao svojoj odredišnoj luci Pensakoli na Floridi u SAD, kapetan Tomanović je, slomljene duše i sa bolom kao da na onaj svijet ispraća člana porodice, gledao prema lomači svog jedrenjaka i u brodski dnevnik “Trojednice” koji je ponio sa sobom, upisao okvirnu poziciju: geografska širina 31 stepen, 23 minuta sjeverno, geografska dužina 49 stepeni 20 minuta zapadno.

To je, na pučini Atlantika oko 740 milja istočno od Bermudskih ostrva, bio grob “Trojednice”, pretposljenjeg bokeljskog jedrenjaka duge plovidbe i tačka na kojoj se završila petodnevna pomorska epopeja herojske, ali nažalost bezuspješne borbe posade “Trojednice” da spasi svoj teško oštećeni brod.

Prije nego što je godine 1892. postao bokeljski brod jer su ga kupili Bokelji sa Prčanja, iz Lepetana i Donje Lastve, “Trojednica” je pripadala Senjskom brodarskom društvu, odnosno poznatom hrvatskom brodovlasniku i preduzetniku Vjenceslavu (Stjepanu) Turkoviću, rodom iz Kraljevice. Po njegovoj narudžbi, trojarbolni jedrenjak tipa bark, sagrađen je 1873. godine u Kraljevici i u skladu sa tada na hrvatskom području Austro-Ugarske preovlađujućom političkom atmosferom nacionalnog preporoda, dobio je ime “Trojednica” prema nazivu Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, tadašnjeg dijela Austro-Ugarske koji pokriva teritoriju današnje države Hrvatske.

“Trojednica”, napravljena od najbolje slavonske hrastovine kojom je trgovao njen vlasnik Turković, imala je 479 registarskih tona, bila je duga 41,58 metara, 8,62 metra široka i 5,58 metara visine trupa. To je bio jedan u seriji od šest velikih Turkovićevih barkova građenih kod brodograditelja Vatroslava Arčanina u Kraljevici, a koje su činili jedrenjaci “Grad Karlovac”, “Grad Zagreb”, “Josip Juraj Strossmayer”, “Tri sina”, “Tri brata” i sama “Trojednica”.

Za Turkovića je “Trojednica” srećno plovila do 1892. kada ovaj brod kupuju Bokelji kapetan Krsto Miletić iz Prčanja, kapetani Mitar i Luka Tomanović iz Donje Lastve i Lepetana, te kapetan Josip Nikolić iz Donje Lastve. Da li zbog toga što je Boka Kotorska tada bila u sastavu Dalmacije kao dijela austrougarske Trojedne kraljevinje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ili zbog starog pomoračkog vjerovanja da nije dobro mijenjati brodu originalno ime pod kojim je on prvobitno kršten, novi vlasnici zadržavaju ime “Trojednica” na jedrenjaku kojim od tada zapovijeda kapetan Mitar Tomanović.

Duga pomorska tradicija Tomanovića

On je bio jedan od brojnih izdanaka poznate pomorske porodice Tomanovića iz Lepetana gdje se Mitar i rodio 1840.godine. Kasnije je njegova porodica prešla da živi u Donju Lastvu gdje je takođe tokom 19.vijeka bilo obilje pomoraca iz bratstva Tomanovića. Mitar se već kao petnaestogodišnji dječak, poput velikog broja svojih predaka i rođaka, i sam vrlo mlad otisnuo na more. Prema pisanju i istraživanjima uglednog profesora kotorske Nautike i hroničara pomorstva Miloša Lipovca, Mitar Tomanović, poput mnogih tadašnjih kapetana, nije pohađao Nautičku školu, već je poslije četvorogodipnje pomorske prakse na jedrenjacima, direktno pred Pomorskom Vladom u Trstu, položio ispit za poručnika duge plovidbe i 21. avgusta 1859. stekao oficirski brevet. Nastavio je potom plovidbu na raznim austrougarskim jedrenjacima, da bi se 1863.godine zatekao ukrcan kao oficir (škrivan) na barku “Pillen Elena” od 693 bruto tone, a kojim je zapovijedao njegov rođak, kapetan Kirijak Tomanović, sin poznatog kapetana Špira Tomanovića iz Lepetana.

Tokom plovidbe po Indijskim okeanu, kapetan Kirijak je u Sundskom moreuzu preminuo na brodu od posljedica sunčanice, u 26. godini. Sahranjen je na ostrvu Java, a komandu nad barkom “Pillen Elena” tada preuzima 23-godišnji poručnik Mitar Tomanović. Po dolasku broda u indijsku luku Bombaj, Tomanović polaže zakletvu zapovjednika kod tamošnjeg austrijskog konzula, nakon čega nastavlja da četiri pune godine neprekidno vodi “Pillen Elenu” po raznim svjetskim morima, spretno pritom savladavajući sve poteškoće izazove.

Tomanović 1867. sa barkom “Pillen Elena” konačno dolazi nazad na Jadran i uplovljava u Trst. Imajući u vidu njegovu dokazanu spremnost u vođenju broda i svim pomorsko-trgovačkim poslovima koje je četiri godine obavljao na jedrenjaku nakon smrti kapetana Kirijaka, Pomorska Vlada u Trstu je poručniku Tomanoviću 26. septembra 1867. godine, bez polaganja ispita, dodijelila brevet kapetana duge plovidbe. Brod kojim je zapovijedao, dotadašnja vlasnica jedrenjaka iz Aleksandrije, prodaje jednom tršćanskom trgovcu koji “Pillen Eleni” mijenja ime u “Mea”, ali i zadržava Tomanovića na mjestu zapovjednika tog barka na kome je mladi bokeški pomorac ostao još godinu.

U nastavku svoje više nego uspješne kapetanske karijere Tomanović je zapovijedao i bark “Nuovo Nicoletto” od 412 tona, bark “Penelope” od 392 tone, bark “Annette” od 404 tone, bark “Nuovo Ciriaco” od 270 tona, bark “Paolina S.” od 473 tone, te isti taj brod pod novim imenom “Bosana”. Kapetan je sa udjelom od tri karata, bio i suvlasnik “Bosane”. Vlasništvo nad brodovima tada se računalo u karatima, slično kao i čistoća zlata. Potpuno vlasništvo nad brodom označavalo se sa 24 karata.

Godine 1892. ukrštaju se životni putevi Tomanovića i barka “Trojednica” čiji on postaje suvlasnik i jedini zapovjednik od kada je taj brod prešao u ruke Bokelja. Sa jedrenjakom Tomanović plovi širom svijeta, ali najčešće preko Atlantika, između luka u SAD i Kanadi, odnosno Zapadnoj Evropi. Pomorci koji su sa njime plovili pamte neustrašivost i beskompromisnost kapetana Tomanovića, ali i njegov vatreni temperament i plahost dokazanog starog morskog vuka. Iako se često svađao sa brodovlasnicima za koje je radio, te bi povremeno znao biti i neuglađen prema posadi, kapetan Mitar koji je sa lakoćom lično prkosio bezbrojnim olujama i svim teškoćama pomorskog poziva, nije svoj položaj zapovjednika koristio na štetu svojih posada.

Imali su od koga da uče

Svoje veliko pomorsko znanje rado je prenosio na mlađe, pa su njegovi podređeni oficiri mnogo od njega mogli naučiti. Nije trpio nedisciplinu i kukavičluk, a posebno nije volio da ubira ili krati jedra u oluji, dok god ne bi došao apsolutno posljednji momenat za to prije nego što se ugrozi sigurnost broda. Nije prezao od plovidbe punim jedrima i po jakim vjetrovima kod kojih bi drugi zapovjednici značajno kratili ili ubirali pojedina jedra i time gubili na brzini plovidbe. Imao je reputaciju da “đavolski goni” brod kojim bi komandovao, pa nije čudo da je, po svjedočenjima koje je kasnije jedan od njegovih oficira Luka Matović prenio pomorskim hroničarima, u nekoliko navrata kapetan Mitar Tomanović “Trojednicom” na putovanjima iz Halifaksa u Kanadi do Bordoa u Francuskoj Atlantik prejedrio za samo devet do 11 dana vozeći prosječnom brzinom od 10 do 12 čvorova, što je za klasični bark iz druge polovine 19. vijeka izuzetno visoka brzina. To je učinio 1898. naredne godine u vrijeme kada je “Trojednica” već bila stara preko 20 godina i nije više bila u najboljem stanju, pa je posada na tim putovanjima morala svaka dva sata da upotrebljava ručne pumpe i izbacuje vodu koja je prodirala u stari brod.

Na svoje, ispostaviće se, posljednje putovanje “Trojednica” pod komandom kapetana Tomanovića i sa devet članova posade, isplovila je 12. marta 1901. godine iz male američke luke Karaboa na Floridi, nakrcana teretom drva za francusku luku Set. Međutim, skoro odmah po odlasku “Trojednice” sa Floride, započelo je nevrijeme koje danima skoro nikako nije popuštalo. Olujni južni vjetar natjerao je čak i beskompromisnog kapetana da prvo skrati, a onda i ubere neka od jedara na tri jarbola broda. Nevrijeme se kasnije unekoliko smirilo i uskoro potpuno prestalo, pa je bokeški kapetan opet razvio sva jedra i nastavio dalje istočno, prema Evropi.

Narednih pet dana “Trojednica” je punim jedrima hrlila pučinom Atlantika, prelazeći dnevno i preko 150 milja, da bi 27. marta ponovno upala u nevrijeme koje je tri dana kasnije dostiglo orkansku snagu. U suton 1. marta zapadno-sjeverozapadni vjetar je duvao snagom orkana, a ogromni valovi zasipali su “Trojednicu”, pa se pojavila prva strepnja da li će 28 godina star jedrenjak uspjeti da izdrži tolika naprezanja. Plovilo se sa maksimalno skraćenim jedrima i vjetrom ju krmu, a timun (točak kormila) su istovremeno držala dva kormilara, da ne bi pobješnjeli vjetar i valovi okrenuli brod u stranu što bi bilo pogubno jer bi se “Trojednica” tada vjerovatno prevrnula.

Neuobičajeno jak udarac velikog talasa oko 8 sati te je večeri slomio kormilo “Trojednice” u razini glavne palube što je na nekoliko trenutaka jedrenjak učinilo neupravljivim. Dok je olujno more nosilo brod, orkanski vjetar je pokidao i odnio sva jedra sa jarbola, pa je “Trojednica” bila u vrlo opasnom položaju, bez mogućnosti da manevriše, bila je potpuno izložena vjetru i velikim valovima koji su se obrušavali na palubu, razbijali i nosilii sve pred sobom.

More prodiralo u utrobu broda

Bodrena kapetanom i njegovom energičnošću, posada “Troojednice” uspjela je da nekako prebrodi tu za njih užasno tešku noć, da bi čim je dan svanuo, preduzela mjere da kako-tako, sa konopom, poprečnom gredom postavljenom na krmi broda koturima na njoj, pokuša improvizovati svojevrsne uzde kojim bi kontrolisala list kormila u moru. Iako su u tome poslije velikih napora uspjeli, list kormila je preko oštećene osovine, vršio sve veći pritisak i prenosio velike trzaje na krmenu statvu, pa se u toku dana na krmi jedrenjaka pojavila rupa kroz koju je u utrobu “Trojendnice” prodiralo more.

Iscrpljena posada koja je i bez toga imala mnogo teškoća, sada se morala suočiti sa novim problemom održavanja plovnosti oštećenog broda, pa su mornari prionuli na pumpe kako bi kontrolisali nivo vode u kaljužama. Uprkos svim naporima da ojačaju improvizovano kormilo, u tome nisu uspjeli pa je ono, uslijed jakih trzaja uzrokovanih udarima valova, u toku noći potpuno razbilo krmenu statvu i to u visini otvora gdje osovina lista kormila ulazi u trup broda. Da bi se razvaljena statva koliko-toliko priljubila uz brod, postavljena su dva konopa koja su polazila od pramca i preko sa vanjskih strana trupa, na dvije različite visine obuhvatala i pokušala stegnuti statvu.

To, kao ni više puta ponovljenih napora da se bokobranima i posebno izrađenom protivprodornom ponjavom makar djelimično zatvori rupa na krmi, nisu dali nikakve rezultate. Pumpe su morale neprekidno da rade, posada je sve više malaksavala a nivo vode koja je ulazila u brod se povećavao. Situacija je bila sve teža, pa čak ni postepeno smanjivanje oluje 4. aprila nije puno pomoglo.

Narednog dana, očajni pomorci sa teško oštećene i neupravljive “Trojednice” na horizontu su opazili dim nekog patrobroda pa su na jarbole podigli sve signalne zastave kojima se tražila hitna pomoć. Parobrod ih međutim, nije opazio pa su nade posade bokeljskog jedrenjaka potonule…. Malo iza podneva narednog dana, 5. aprila, sreća im se osmjehnula jer je na istočnom horizontu opažen dim nekog parobroda koji je plovio prema SAD - dakle ka njima. Kada se konačno na horizontu ukazao holanski teretnjak “Katendrecht”, posada “Trojednice” je podigla signale kojima je obavijestila nadolazeći brod da je njihov jedrenjak ostao bez kormila i da je nesposoban za manevar, te da kapetan traži evakuaciju svoje posade.

Holanđani spasili posadu

Holanđanin se ubrzo zaustavio u blizini oštećenog bokeškog jedrenjaka, a posada “Trojednice” se onda svojim čamcem u dva navrata, prebacila na parobrod koji im je ukazao pomoć. Prije nego što je kao posljednji čovjek napustio “Trojednicu”, kapetan Tomanović se posavjetovao sa prvim oficirom i jednim mornarom sa”Katendrechta” koji su došli čamcem na jedrenjak i sa žaljenjem utvrdili da brodu nema spasa i da ga sva posada i kapetan moraju napustiti.

Bokeški kapetan je onda sa svojim kolegom, zapovjednikom “Katendrechta”, kapetanom E. Tinsmanom, razmotrio situaciju: što da urade sa postradalim brodom koji će izvjesno, i dalje plutati zbog tereta drva koji je nosio, da tako napuštena i neobilježena “Trojednica” ne bi prestavljala opasnost za druge brodove u plovidbi tim dijelom Atlantika. Kapetani su se složili da je u takvim okolnostima najbolje napuštenu “Trojednicu” zapaliti.

Na napušteni jedrenjak ponovno su se vratili kapetan Tomanović, oficiri “Trojednice” Ivan Ružić i Božo Bogišić, dispensijer Krsto Stojanović i mladić palube M. Šimrac zajedno sa jednim holandskim oficirom, da po brodu prospu gorivo i katran i zapale ga. To su teške duše i učlinili, te su se vratili na “Katendrecht”.

Gubitkom “Trojednice” nestao je pretposljednji veliki bokeljski jedrenjak duge plovidbe. Konačni kraj viševjekovne epopeje bokeškog pomorstva na jedra došao je već naredne, 1902.godine kada je u Biskaju potonuo “posljednji Mohikanac” - dobrotski bark “Nemirna”. Iako je u vrijeme gubitka “Trojednice” imao već 61 godinu, kapetan Mitar Tomanović se po povratku u Trst, nije smirio ni odrekao plovidbe.

Preuzeo je komandu nad velikim teretno-putničkim barkom “Montreal”, veteranom brojnih transkontinetalnih putovanja između Kanade i Australije. Ovim je brodom kapetan Mitar zapovijedao naredne dvije godine dok “Montreal” nije prodat Grcima. Bez obzira što je do tada već 40 godina komandovao jedrenjacima, Mitar Tomanović nije odustao od novog izazova - parobroda na koje se, iako je imao brevet kapetana, tada ipak mogao u početku ukrcati tek kao oficir - prvo kao drugi oficir palube na parobrodu “Nord” vlasništvo kaompanije “Ivanković & Co.” iz Trsta, na kojem je uskoro postao prvi oficir, a onda i zapovjednik, Karijeru na moru Tomanović je završio kao kapetan “Norda” 1905. godine kada se ovaj sposobni i hrabri pomorac konačno, povukao u penziju. Umro je 1928.godine u Donjoj Lastvi, u dubokoj starosti.

( Siniša Luković )