O moći prijateljstva u borbi za svijet

Iako ima svega 14 godina, Bjelopoljka Anastasija Kovačević napisala je svoj prvi roman “Okreni kazaljku”, koji je nedavno promovisan u Bijelom Polju. U knjizi “bez muškog uva” (iako sa time mlada autorka nije saglasna), a kako je primijetila književnica Olga Dabović Klikovac, recenzentu Mišu Vujoviću nametnuo se naslov “Rupa u vremenu”, što ga je navelo na zaključak da se upravo kroz tu “rupu u vremenu” mlada autorka teleportuje u budućnost posjećujući razne destinacije i upoznaje živopisne likove izmještene iz realnog života.

“Svako okretanje kazaljke na časovniku je novo putovanje kroz vrijeme”, naveo je Vujović.

On dodaje da ova uzbudljiva priča izatkana sitnim vezom dječije mašte, čitaoca vodi na nevjerovatno putovanje kroz vrijeme, kao da je istovremeno priča o prijateljstvu, o moći prijateljstva u borbi za spasenje svijeta. Dabović Klikovac je istakla da je među nama jedan vunderkind, koji spretan u riječima poput Mocarta na dirkama, predstavlja svoje rječitvorje, zamišljeno kao romanotvorje.

Za profesoricu Vidu Ristić roman “Okrenu kazaljku” je jedan originalan i interesantan prikaz drugarstva, koji govori o jasno postavljenoj granici između dobrog i lošeg, gdje dominira isprepletan prikaz prošlog, sadašnjeg i budućeg prikazujući slikovito događaje.

Književnik Kemal Musić zapazio je i da Anastasijin roman možemo čitati kao cjelinu, ali i da svako poglavlje može funkcionisati zasebno, što je karakteristika takozvanog fragmentarnog ili mozaik romana…

O svom djelu, četrnaestogodišnjakinja govori za “Vijesti”.

Iako si od malena literarni stvaralac, mnoge si iznenadila ambicijom da ljubav prema pisanoj riječi pretočiš u roman sa avanturističkim pristupom. Kada si počela da pišeš priče i u kojoj fazi ili razdoblju života si bila kada si odlučila da se okušaš u prozi (vrijeme korone, zatvorenosti, usamljenosti…)?

Pisanjem proze se bavim još od malena, to mi je oduvijek bilo interesovanje koje sam stekla kroz, kako školske obaveze, tako i kroz čitanje. Ne mogu tačno reći sa koliko godina sam napisala prvu priču jer su neke od njih nastajale i usmeno, kada sam imala samo četiri godine. Koliko se sjećam počelo je od priča na osnovu slika iz bojanki... Roman je nastao prošlog ljeta (2022) i oduzeo oko dva mjeseca mog vremena. Mislim da nema konkretnog razdoblja života koje me je navelo da sjedim sama sa sobom i okušavam svoju sreću u pisanju romana - jednostavno sam se kao autor vezala za radnju i likove svoje Refesticon priče. Pisanje je umjetnost koja sama teče, pa tako ideja za idejom i priča se proširila u knjigu.

Ko su tvoji uzori u prozi, omiljeni pisac?

Uzora kod proze može biti mnogo, u zavisnosti od žanra o kojem se govori. Konkretno pričajući o fantaziji i fantastici, autorka serijala o Hari Poteru, J.K. Rowlling je u tom periodu definitivno ostavila najveći utisak na mene.

Otkud u knjizi “Bez muškog uva” i junaci koji imaju strana imena i zbog čega si za putovanje kroz vrijeme odabrala svjetski poznata mjesta (London, Pariz, Kinu..)? Šta si željela da prikažeš kroz njih?

Svi koji kažu da je knjiga “Bez muškog uva” vrijeđa Bruna, bez kojeg sat ne bi došao do glavne junakinje (smijeh).

Mislim da moja konstantna putovanja u inostranstvo kroz književnost ne govore da ne volim svoje krajeve, naprotiv, već da sam znatiželjna i radoznala kada su u pitanje nova mjesta, kulture, narodi, a naročito kada su to veliki gradovi, poput onih iz moje knjige.

Glavni zadatak tvoje glavne junakinje Lucije je da ispravi prošlost, odnosno da dovrši ono što nije uspjela njena baka - da spasi svijet. Šta te je motivisalo na takav slijed događaja?

Iskreno, smatram da bi i meni, a i mnogima, u životu odgovarala jedna vremenska mašina da bi ispravili učinjene greške. Na neki način kroz roman možemo prikazati da to ponekad i nije neophodno, da svi griješimo i da će možda neko, nekada, biti u mogućnosti da ispravi ono što smo mi uradili, kao što radi Lucija.

Misterioznim putovanjima dječjom maštom putovala si kroz vrijeme, ali i dosegla do važnosti prijateljstva u spasenju svijeta, kao do vječite borbe dobra i zla. Šta za tebe znače ovi pojmovi?

Život u suštini i jeste velika borba. Protiv čega? Sa hrišćanske strane gledano, protiv iskušenja, zla, i svega lošeg čime je svijet ispunjen trenutno. Uz to se naravno podrazumijeva da nijednu bitku ne vodimo sami, pored Božije pomoći, uz nas su i naša porodica, bliski prijatelji i ljudi sa dobrim namjerama.

A koliko su tvoji vršnjaci usamljeni i otuđeni danas, u vrijeme savremenih tehnologija?

Smatram da to varira od osobe do osobe. Svi smo mi jako specifični u ovoj generaciji, i različito “vezani” za tehnologiju. Neki su društveniji i ekstrovertni, dok su drugi sušta suprotnost. Generalno govoreći, dosta smo se otuđili jedni od drugih, od vjere, pravih vrijednosti. Mislim da bi se uz malo truda sa pomalo odricanja mogla poboljšati situacija, više govoriti o osjećanjima, rješavati probleme razumnijim putem i shvatiti da je prava komunikacija ključ odnosa među nama, baš kao je rečeno romanu “Derviš i smrt” Meše Selimovića: “Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina”.

Na koji način ti je pošlo za rukom da događaje opišeš toliko živopisno i jasno definišeš likove i radnju kroz različita vremena i šta ti je bila inspiracija da pišeš o ‘vremenskoj rupi’?

Pod “vremenskom rupom” podrazumijevam to da je najbolja opcija nekada dozvoliti da stvari teku svojim tokom. Ne možemo uvijek imati plan za sve, i ne možemo zauvijek kopati po prošlosti i pitati se šta smo mogli uraditi bolje, jer to ima posljedice. U romanu su te posljedice prikazane kao katastrofa u prostoru i vremenu, a u pravom životu bi te posljedice bile prikazane kroz slabljenje mentaliteta osobe koja “živi u prošlosti”, kao i gubitak pogleda na budućnost.

Nije teško definisati i oživjeti likove i radnju riječima, potrebno ih je prethodno dobro osmisliti - na neki način ih izgraditi po sebi ili događajima iz života.

Kako je jednoj tinejdžerki iz vremena digitalizacije uspjelo da tako živopisno ušeta u vrijeme prije više od 120 godina (1902. godinu)?

S obzirom na to da je putovanje kroz vrijeme bila tema ovog romana, nastojala sam ka tome da čitaoci nauče nešto novo i istraže prošlost. I sama mnogo volim istoriju kao predmet u školi, a veliki uticaj su imali i filmovi i serije čija je radnja smještena u prošlosti. Sama estetika arhitekture, oblačenja, ponašanja i ljudi je fascinirajuća...

Tvoji likovi i radnje su toliko živopisno i jasno definisani da bi bilo veoma lako ekranizovati ovaj roman, šta ti o tome misliš?

Ljepota pisanja je različito doživljavanje djela. Tokom pisanja romana, u glavi sam ga zamišljala kao mali film. Sve slike su se prenosile na papir uz odgovarajuće opise i riječi. Unikatnost književnosti ogleda se u tome što čitalac može da potpuno drugačije doživi radnju i likove. I meni samoj se mnogo puta dešavalo da pročitam knjigu, u glavi opise likova i mjesta doživim na jedan način, a onda me razočara film, jer su ga oni osmislili potpuno drugačije. Upravo to pokazuje da je književnost umjetnost bez granica.

Važnost podrške i potvrde da je dobra u onome što s ljubavlju radi

Na koji način ti je nastup na festivalu “Refestikon” pomogao i olakšao da se vineš u nebo proze?

Mislim da je Refesticon imao ulogu uzroka pisanja ovog romana - sama podrška koju sam dobila na festivalu na kojem sam prvi put učestvovala nije bila mala i i te kako je činila vjetar u leđa. Najviše od svega mi je značilo to što je priča dobila prvu nagradu, što mi je na neki način bila i potvrda da sam dobra u onome što radim sa toliko ljubavi.

Skromna i zahvalna

Kakav je osjećaj kada te književnici nazovu “vunerkindom”? Šta ti je bilo najdraže što si čula o sebi tokom promocije i da li si očekivala tako nešto?

Koliko god da sam zahvalna, osoba sam koja ne voli da bude u centru pažnje i da je ljudi mnogo hvale. Iako sam ranije slušala književnike kada govore o meni, bila sam zatečena tolikim pohvalama. Svi prisutni na mojoj promociji su rekli toliko toga neočekivanog i prelijepog o meni i mom radu, i od srca im se zahvaljujem na svemu tome.

( Jadranka Ćetković )