Vjekovi prođu, vječitost nikad

Petak, 10. novembar - Prolazi druga sedmica Vlade Milojka Spajića, ali moja radost ne jenjava. Svakoga dana u svakom pogledu njene odluke postaju sve zabavnije...

Tolikom brzinom da će nas uskoro o jadu zabaviti...

I druga sjednica počela je baš nekako veselo, smjenom svih državnih sekretara iako svima još nijesu nađene zamjene...

A završena još veselije, implementacijom pravnih tekovina Evropske unije, s posebnim akcentom na borbu protiv korupcije i zloupotrebe položaja...

Pošto je premijer blagovremeno zabranio TV-prenos, osnovano sumnjam da je najširoj javnosti ostao nedostupan činjenični opis te borbe na terenu...

Za ovu priliku, biće dovoljan i manji dio transkripta:

Inspektorka: Ova dvojica koju si ufatio sa ostima, bez ribe, prije neku noć... Toliko mi je intervencija stiglo za njih, a ispostavilo se da majstor koji mi kući radi, da mu je to brat od tetke...

Nadzornik: Ne znam ko je to...

Inspektorka: Renovira mi kupatilo, pa ne znam života mi. Može li da ja njima napišem ukazivanje, ako se sljedeći put uhvate sa ostima da ću da ih kaznim za sva tri prekršaja?

Nadzornik: Dragana, ja se ne miješam u tvoj posao...

Inspektorka: Ja nikad u životu... Ja u životu nisam ovo, razumeš? A šta sad treba, da mi baci krpu u kanalizaciju, da mi začepi to, o jadu da me zabavi ako mu kaznim rođaka...

Nadzornik: Što će meni da rade onda, ako će tebi krpu da bače, ja sam lice priveo...

* * *

Subota, 11. novembar - Snimak je nedavno dostavljen tužilaštvu, istraga još nije završena.

Imenovanje inspektorke jeste...

Ali, zašto onda resorni ministar Vladimir Joković tvrdi da ona još nije imenovana, da je Vlada "samo dala saglasnost na predlog"...

To samo on zna, može bit' da je i njemu neki brat od majstora prijetio krpom...

Na sajtu https://www.gov.me, međutim, nema naznaka da je došlo do začepljenja kanalizacije...

U vrlo čitkom izlivu imenovanja, pod tačkom tri, piše:

- Vlada je donijela Rješenje o imenovanju Dragane Kandić-Perović za glavnu inspektorku za poljoprivredu, vino i ribarstvo u Odjeljenju za inspekcijski nadzor sekretarku u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede...

Jasno, da jasnije ne može... Sve osim ničim izazvanog velikog "R" i riječi "sekretarka" tamo gdje joj mjesto nije...

Pa što, i bivšoj Vladi dogodilo se ubacivanje dipl.ing gdje mu nije bilo mjesto?

Jeste, samo što je ta greška u kucanju tada zapalila društvene mreže...

Ovoga puta, liše Vuka Vujisića i nekolicine saboraca, nikom ponikoše skoro sve partije, bez skoro sve zvezde granta, ali i brojne nevladine organizacije...

* * *

Nedjelja, 12. novembar - Bez prigovora prošlo je i posthumno dodjeljivanje Njegoševe nagrade Dubravki Ugrešić.

I to je dobro, ali ne zbog ugleda autorke jer ga je ona davno stekla, nego zbog ugleda nagrade koji jednako davno jeste urušen...

Koliko, kako i zašto - sjajno je objasnio Balša u Artovom serijalu čiji treći nastavak jedva čekam...

Ono što, nažalost, neću dočekati jeste ispravljanje nepravde prema preminulim crnogorskim piscima Radovanu Zogoviću, Jevremu Brkoviću, Ranku Jovoviću, Momiru M. Markoviću i Biljani Jovanović.

Mnoge su razlike u njihovom "pjevanju i mišljenju", ali jače od toga bilo je ono što ih je spajalo - pobune uma i život posvećen slobodi...

Slobodi drugih, podrazumijeva se, jer njih petoro jesu bili slobodni ljudi čak i u godinama najvećih ograničenja.

Redosljed njihovih imena ovdje odredila je krštenica, a da za života ne dobiju Njegoševu nagradu određivali si njihovi savremenici na vlasti.

A svakoj vlasti od 1945. do 2020, koliko god da su se razlikovale, slobodni pisci bili su samo klipovi podmetnuti u točkove (r)evolucije...

* * *

Ponedjeljak, 13. novembar - Da se ta nepravda može ispraviti - omogućeno je Zakonom o nagradama 2019.

Kojim je ta mogućnost i ozakonjena zbog peticije crnogorskih intelektualaca da se Njegoševa nagrada još 2017. dodijeli Radovanu Zogoviću...

Da li bi ovaj Žiri 2023. i ispravio nepravdu, to ne možemo znati jer mu nije data ni prilika...

Da ne bude ispravljena - odabrali su selektori koji jesu iskoristili zakonsku mogućnost i predložili troje preminulih, ali nijedno iz Crne Gore...

Za Radovana Zogovića i Biljanu Jovanović smetnja su bile godine smrti - 1986. i 1996?

Nijesu, jer u Zakonu je to regulisano samo jednom rečenicom:

- Izuzetno, kada za to postoje naročito značajni razlozi, nagrada se može dodijeliti posmrtno - tako glasi četvrti stav trećeg člana.

Ni tu niti bilo gdje drugo ne pominje se vremensko ograničenje te posmrtnosti.

Ali sve i da postoji, i da se odnosi na četiri prethodne godine, Jevrem Brković, Ranko Jovović i Momir M. Marković ispunili su i taj formalni uslov...

Sve ostale ispunjavali su duže od pola vijeka...

Zašto su ih selektori previdjeli - ne znam.

Ali znam ko nije smio da ih previdi - Crnogorski PEN centar, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika i Dukljanska akademija nauka i umjetnosti.

Jer tih organizacija, a bogme ni mnogih njihovih članova, ne bi ni bilo da nije bilo Jevrema Brkovića i Momira M. Markovića...

Niti bi crnogorstvo, što god PEN ili CDNK ili DANU pod tim podrazumijevali, bilo ugroženo da su - uz dvojicu svojih utemeljivača - podržali i Ranka Jovovića...

* * *

Utorak, 14. novembar - Ne slavim praznike, previše je smrti u njihovim temeljima, ali volim Trinaesti jul i Osmi mart.

Zbog toga što se na njima temelji sloboda i što podstiču - ili bar bude sjećanja - na pobunu uma kao preduslov slobode...

Nove godine mi ne dolaze još od devedesetih, Vaskrs i Božić nikad i nijesu...

Dan nezavisnosti nemam razloga da slavim jer je moja domovina - uprkos otcjepljenju od DPS-a - i dalje zavisna od staratelja...

Zato će mi ovaj Njegošev dan ostati u sjećanju po odluci EU da nas ubuduće ne tretira kao kandidate nego kao - đake prvake...

S tom razlikom što će nam od narednog polugodišta, kad god uradimo domaći za peticu, uručiti ne samo svjedočanstvo - Izvještaj o napretku - nego će nam u džep gurnuti i po neki euro.

Kovani ili papirni, zavisiće od važnosti nastavnog predmeta i težine zadatka...

Toliko o današnjem prazniku...

A o Njegošu? E, o njemu nemam da kažem baš ništa...

Zato što sam, za razliku od većine javnosti dostupnih čitalaca Gorskog vijenca i Luče mikrokozma, svjesna koliko - ne znam.

I dovoljno pristojna da - naročito na Njegošev dan - svoje neznanje zadržim za sebe...

* * *

Srijeda, 15. novembar - "Rođen sam 1960, a umro 1993", učinio je Žarko Laušević svoju smrt javnom još prije pet godina u jednoj ispovijesti pred novinarima...

Pred samim sobom ispovijedao se tri decenije i učinio javnim i svoj život. U četiri knjige, tačnije - u četiri toma jedne knjige...

I prema čitaocima bio iskren, do kraja...

Prema sebi, beskrajno surov...

Jedan od prijatelja danas reče da je umro od karcinoma pluća...

Nije, jer je očitavanje skenera i magnetne rezonance pokazalo samo metastazu.

A ja sam čitala njegove dnevnike sa robije...

I znam da se njegov primarni karcinom zove - Crna Gora...

I ne samo njegov, poduža je lista umrlih s tom dijagnozom.

Počev od Radovana Zogovića kojem je, uz ostalo, oduzela pravo da dobije nagradu s imenom jedinog crnogorskog pjesnika koji ga je nadvisio...

Do Žarka Lauševića kojemu je uskratila pravo na pravdu, pa je morao da je traži u bližem i daljem inostranstvu...

Kad je već tako držala do njih za života, red bi bio da ih na isti način i isprati...

Ćutanjem...

( Ratka Jovanović-Vukotić )