Koja je to “matična država” jednog pisca?

Pisci koji su ove godine bili nominirani za Njegosevu nagradu su: Drago Jančar, Dubravka Ugrešić, Marko Vešović, Dževad Karahasan, Semezdin Mehmedinović, David Albahari, Zuvdija Hodžić, Vlada Urošević i Georgi Gospodinov. Žiri je odlučio da se nagrada dodijeli književnom opusu Dubravke Ugrešić.

Kada se nagrade predaju piscima u ruke, one na književnom tržištu i u književnome svijetu mogu, ali i ne moraju značiti dokaz književne vrijednosti, makar u onoj mjeri u kojoj se umjetnosti ne vrednuju matematičkim zakonima. Literarni i umjetnički ukusi podložni su svim društvenim uvjetovanostima i relativnostima - i to tako i treba biti, makar dok književnost još stvaraju ljudi, a ne vještačka inteligencija. Žiriji, izdavačke politike, književni kanoni, kulturna javnost itd., sve su to okviri u kojima se rezultati književnih nagrađivanja ponekada i unaprijed mogu predvidjeti. Odgovarajući društveni konteksti nagrađuju odgovarajuće književne tekstove, određeni književni tekstovi legitimiraju postojeće društvene kontekste. No, često se društvena važnost i relevancija književnih nagrada ne poklopi sa aktuelnom važnošću nagrađenih autora. Mi tada iza nagrađenog autora već gledamo i gonetamo ime sljedećeg nagrađenoga kao da se radi o redoslijedu, ili o utrci na polumaratonu (za maraton, osim Murakamija, pisci nemaju strpljenja) u kojem će se na kraju svi naći na cilju. O društvenoj relevantnosti nagrada se ne razmišlja pa su one često same sebi cilj. Istina, iako prema mnogim autorima zna biti okrutna, ona krajnja, povijesna verifikacija jednog književnog djela će bolje od bilo kojeg književnog žirija postaviti književne stvari na njihova zaslužena književna mjesta. Vrijeme je najčešće najbolji žiri. Samo je pitanje da li ćemo ga čekati. Hoćemo li ga dočekati.

Kada književna nagrada autoru zakasni ili se njegov književni opus propusti vidjeti relevantnim i važnim u vrijeme njegova pojavljivanja, to može značiti dvije stvari, ili je zajednica (kulturna javnost) bila nedovoljno pripremljena za njegove književno-formalne, strukturne ili aspektualne inovacije, za neke drugačije i manje ugodne tačke gledišta, ili je čak i bila pripremljena za sve to, ali taj opus nije željela, nije mogla, nije htjela ili iz nekih razloga nije smjela vidjeti. I tek kada autora više ne bude, mi, čitaoci, nađemo se pred radikalnim pitanjima koja traže i radikalne odgovore. Sa čime se to mi nismo mogli nositi i koji nam se to odraz u književnom ogledalu nije dopao? I je li sada vrijeme da se s tim odrazima suočimo?

Zašto to o čemu je Dubravka Ugrešić pisala nismo željeli vidjeti? Pa sve ono na čemu su izgrađena postjugoslavenska društva bilo je objekat njezina kritičko-literarnog opserviranja.

Nije teško pobrojati topose i ideje njena književnog djela. Oni su nam sasvim poznati: patrijarhalni društveni kodovi, nacionalističke stege, sveopća plošnost postjugoslavenskih društava, opisi društvenog beznađa, korumpirane društvene elite, razrušene temeljne vrijednosti obrazovnih sistema, glad za materijalnim i opće etičko siromaštvo, na primjer. Isti su to toposi sada i onda kada su njene knjige nastajale i bile objavljivane. Ono što je njenim književnim svjetovima tada i sada nedostajalo je njihova recepcija, kritičko prihvatanje, dijalogizacija, društvena validizacija. Ono od čega sama nikada nije bježala, nikad joj nije bilo dopušteno. O literarnim refleksijama njena djela u našim se društvima nikad javno nije razgovaralo. Onako kako se, npr., o društvenim aspektima književnosti razgovara u svijetu koji ima bogatije, razuđenije i razumnije književno tržište od našega. U jednom je intervju rekla kako sam prijevod knjige na neki strani jezik “nije dovoljan. Ono što je važno je značaj koji pojedina knjiga ostvaruje u danoj sredini. Značaj može biti posve zanemariv, i to najčešće i jest, ali dovoljan za autorov osjećaj umjetničke i intelektualne satisfakcije.” Da se nekada bio pokrenuo razgovar s “vješticom” Dubravkom Ugrešić, danas bi naše kulture zasigurno imale drugačije lice od onog muškog, namrgođenog, brkatog, i brdsko-nacionalističkog. Onog lica koje na sve što je drugačije od sebe gleda neprijateljski i s nipodaštavanjem.

Danas smo ovdje, dame i gospodo, RADI i ZBOG Dubravke Ugrešić. ZBOG Dubravke, velim, jer s njom nismo bili onda kada smo morali biti kao književna zajednica. RADI Dubravke Ugrešić jer nas je njena književnost večeras okupila i ujedinila. Njegoševu nagradu, citiram, dodjeljuje “međunarodni žiri za životno djelo književniku koji stvara na nekom od južnoslavenskih jezika, čija su djela prepoznata kao trajne vrijednosti matične države”. Pazite kako je to lijepo rečeno, čak i ovim administrativnim stilom osnivača nagrade.

Sedmeročlani je žiri, Olja Savičević Ivančević, Kalina Maleska, Amelia Licheva, Saša Ćirić, Balša Brković, Andrej Blatnik i Nedžad Ibrahimović, upravo u “životnom djelu Dubravke Ugrešić prepoznao trajne vrijednosti matične države.” Pitat ćete se koja je to njena država? Nizozemska, čija je državljanka bila? Hrvatska, u kojoj je postala “vještica”? Srbija, u kojoj je kao prva spisateljica dobila NIN-ovu nagradu? Koja je to “matična država” jednog pisca?

Gdje se nalazi? Koja je matična država jednog Borhesa, a koja je Šekspirova, koja je Umberta Eka, a koja Elze Morante, koja je matična država Džonatana Frenzena? Jasno je, pa samo ona koju su sami sebi i svojim čitaocima svojim djelom napravili. Ako svi mi koji se večeras nalazimo u ovom prekrasnom prostoru čitamo i razumijevamo to što je Dubravka Ugrešić pisala, onda smo mi njena “matična država”. Literarni svijet koji je ona stvorila, re-kreirala i napisala, i u kojem je stvaralački uživala onako kako Platonov demijurg uživa u činu stvaranja, to je ta država. Tu je uvijek možemo naći. Tu se uvijek možemo naći. A ima li važnijega funkcioniranja jednog književnog opusa od ovoga ljudskoga i čitalački sveobjedinjavajućega?

No, zašto smo ne tako davno, koliko jučer, bili nespremni za Dubravku Ugrešić? U formalno spisateljskom pogledu riječ je o zaigranoj “djevojčici-spisateljici” čiji su humori, ironije i sarkazmi bili neuobičajeni u ozbiljnim konfliktnim i postkonfliktnim zajednicama radikalnih političkih ideja, desnih ili nacionalističkih, lijevih ili odveć tradicionalnih; dok su par književnih kritičara pokušavali pojasniti plodonosne tragove ruskog formalizma u njenim knjigama i postupke literarnih “oneobičavanja”, samih po sebi uvijek provokativnih, društvena je recepcija književnosti tada bila sklona ozbiljnim i smrtno ozbiljnim temama u istom takvom smrtno formalnom maniru. A ako je čega bilo previše među južnim Slavenima, bilo je smrti proizvedenih upravo ozbiljnošću, okrutnošću i netolerantnošću u rigidnim političkim kontekstima devedesetih godina prošlog stoljeća. Nije stoga bilo čudno da su Ona, Dubravka Ugrešić, sa nekoliko njenih kolegica, koje su sa sličnog literarnog polja crple svoju spisateljsku energiju, bile proglašavane “vješticama”.

U svom posljednjem romanu spisateljica piše: “Na nas konstantno sipi i zasipa nas vulkanska prašina zaborava, zatrpava nas polako, pada u krpama sivi netopljivi snijeg. Svi smo fusnote, mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj i žestokoj borbi za svoj život, za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na sve svoje napore, potonuti. Posvuda i stalno ostavljamo tragove o svome postojanju, o svojoj borbi protiv besmisla. I što je besmisao veći, to je naša borba žešća…” (Lisica, str. 33; Booka 2017) Predlažem da ovim citatom iz njena romana “Lisica” završim ovu besjedu. Na kraju svih borbi, nesporazuma, pobjeda ili nagrada, stoji njena misao: “Što je besmisao veći, naša je borba žešća!”

(Na Cetinju, 13. 11. 2023)

( Nedžad Ibrahimović )