Ljetopis Njegoševe nagrade: Pravi otisak društva i vremena

(Nastavak od prethodne subote)

Pravo ime za “novi život” Njegoševe nagrade bilo je ime pisca koji će biti nagrađen prvi nakon pauze, i prvi u Crnoj Gori kao nezavisnoj državi. Riječ je o Mirku Kovaču, laureatu iz 2009. godine.

Dostojan početak nove nagrade

Autor velikih romana, poput “Vrata od utrobe” ili “Grada u zrcalu”, na mnogo načina je amblematična figura sutonskog doba jugoslovenske književnosti. “Izdajnik” otjeran iz Beograda 1991, našao je svoj mir u Rovinju, i nastavio da piše i to sa novom snagom i strašću. Odbijao je da igra po muzici tadašnje moći, izjašnjavajući se da pripada i crnogorskoj i bosanskoj i srpskoj i hrvatskoj književnosti. Njegova osuda nacionalizma bila je potpuna i razorna. On i Filip David, kao posljednji članovi famoznog prijateljsko-književnog kruga (sa Kišom i Pekićem), ostaće upamćeni kao najmarkantnije figure otpora i nepristajanja na provincijalne frustracije i duh palanke u devedesetim godinama XX vijeka. Svjedoči o tome i njihova Knjiga pisama 1992-1995.

Kovačev čudesni jezik je satkan od svih mogućih jezičkih iskustava koja pripadaju ovom prostoru, i kao takav jedinstven je u cijelom južnoslovenskom kulturnom krugu.

Nagrada Kovaču (formalno je nagrađen za knjigu priča “Ruže za Nives Koen”) jednodušno je pozdravljena od javnosti, iako, očekivano, uz pokoji sablasni odjek one retorike koja je Kovača otjerala iz Beograda 1991. godine. Izgledalo je da bi mu famozna bg čaršija i “oprostila” odlazak (“Evo, oprostiće ti Đuro što te je tukao”), ali to što je našao dom u Hrvatskoj, bilo je - neoprostivo.

Prilikom boravka u Crnoj Gori te 2009. Kovač je posjetio i redakciju Vijesti. U prijatnom kraćem druženju sa čelnim ljudima novina bilo je jasno koliko mu je značilo ovo priznanje. I, nakon svega što se izdešavalo od devedesetih, posebno mu je prijala činjenica da nagradu dobija u nezavisnoj Crnoj Gori. Od 1991. Kovač je često govorio za crnogorske nezavisne medije poput Monitora i Liberala, a bio je, zahvaljujući krugu prijatelja vrlo upućen u ovdašnje prilike. Igrane su mu i dvije drame u CNP-u, pa su sve to bili njemu dragi razlozi da češće dolazi u Crnu Goru.

Dobri izbori

I za drugi život Njegoševe nagrade moglo bi se reći da su, kao i na početku, prve tri nagrade - nesporne. Koliko je to sa književnim nagradama moguće, naravno.

Veliki evropski (i slovenački) pjesnik Tomaž Šalamun nagrađen je 2013. godine. Ljudima moje generacije - koji su odrastali osamdesetih i uz Šalamunovu poeziju ali i književne/medijske provokacije već sama činjenica da je nagrađen pjesnik te vrste “društvene neukrotivosti”, ali i radikalne estetske autonomnosti, bila je dobra informacija o aktuelnoj Njegoševoj nagradi.

Nakon toga je iznova promijenjen zakonski okvir i propozicije nagrade - sada je uređeno da se Njegoševa nagrada dodjeljuje bijenalno, za najbolju knjigu u dvogodišnjem periodu.

Naredni laureat biće, 2015. godine Miljenko Jergović za roman “Rod”. Jergović u trenutku nagrađivanja ima 49 godina, i uz prvog dobitnika Mihaila Lalića (1963. takođe 49-godišnjaka) najmlađi je dobitnik u istoriji Njegoševe nagrade. Zanimljivo je da imate više mlađih “nobelovaca” nego dobitnika “Njegoša” - Kipling, Kami, Brodski...

Jergović je jedan od najvažnijih pisaca svoje generacije, popularni kolumnista, autor vrlo prisutan u medijima, ali prije svega pisac izuzetne imaginacije i vještine. Nagrada dodijeljena njemu nije naišla na značajnija osporavanja.

Ipak, ovaj niz valjanih izbora nije doživio dostojan nastavak. A moglo je biti tako.

Provincijska opereta

U postbećkovićevskom periodu Njegoševe nagrade najveću kontroverzu izazvalo je nagrađivanje Milorada Popovića 2017. godine. Popović je nagrađen za roman “Čovjek bez lica”, ali bilo je neprijatno jasno da nagradu nije odnijela najbolja knjiga. Te godine, naime, kandidat je bio i Slobodan Šnajder sa velikim romanom “Doba mjedi”, a književna javnost je pisca “Hrvatskog Fausta” smatrala najizglednijim kandidatom. Ali, nagrade ne dobijaju uvijek najbolje knjige, iako, kako je lijepo naglasio Šnajder u jednom intervjuu, “nema te nagrade koja neku knjigu može učiniti boljom”.

Neobično komponovan žiri (u kojem je sjedjelo petoro autora čije knjige je Popović objavljivao u CG) donio je odluku kakvu je donio. Znakovit detalj - jedan od članova žirija, par godina nakon ovakve odluke, zamoljen je u nekoj prigodnoj anketi da napravi spisak najboljih knjiga hrvatske (i svjetske) književnosti u prvih dvadeset godina XXI vijeka - i na njegovom spisku našla se Šnajderova knjiga “Doba mjedi” koju, kao član žirija, nije nagradio. Popovićevu knjigu u toj anketi, naravno, nije pominjao.

Nagrađeni autor je napravio još jednu, nedopustivu, grešku: u brojnim intervjuima i tekstovima u naklonjenim medijima on je žestoko branio - odluku žirija. Iako to laureatu naprosto ne pripada.

Dio javnosti je reagovao i na činjenicu da je nagrađeni pisac tih godina bio jedan od glavnih “komesara” Đukanovićeve vlasti zadužen za kulturu, premda su se njegove akcije uzglavnom svodile na beskrajne zabrinute tekstove čiji smisao je bio u pravljenju spiskova izdajnika/neprijatelja...

Mnoge je ta nagrada podsjetila na onu iz 1981. Ne samo Broz, i Đukanović je, izgleda, imao svog Vidmara...

Nove promjene propozicija

Jedini član žirija koji 2017, u finalnom izboru, nije glasao za Popovića (nego za makedonskog klasika Vladu Uroševića), Jovica Aćin postao je laureat naredne Njegoševe nagrade, 2019. godine, za roman “Srodnici”. U najužem izboru našli su se upravo Vlada Urošević i Sinan Gudžević.

Bila je to dodjela bez skandala, ali i sa vrlo malim medijskom odjekom... Aćin je osoben pisac, važan prevodilac, briljantan esejista, sjajan urednik, u mnogo čemu izdvojena pojava u aktuelnoj srpskoj ali i regionalnoj književnosti.

Nakon toga je opet došlo do promjene propozicija. Najnoviji zakon iz 2019. vratio je stvar na četiri godine i eksplicitno, ne podrazumijevajuće, nagrađivanje životnog opusa.

Prva nagrada po takvim propozicijama pripala je, zasluženo, Dubravki Ugrešić, prvi put u istoriji nagrade - posthumno.

Time je postala tek druga žena dobitnica Njegoševe nagrade (nakon Desanke Maksimović). Izvjesno bi taj spisak sa mermerne ploče u Biljardi izgledao bolje da je manje mačistički, da su na njemu i imena, recimo, Vesne Parun, ili Svetlane Velmar Janković, Daše Drndić, Biljane Jovanović, Vide Ognjenović...

I usponi i padovi

Možete zamišljati i kako bi izgledao spisak sa Crnjanskim umjesto Ćopića (1972), Zogovićem umjesto Daviča (1978), Zupanom ili Kocbekom (oba su još živi 1981, Kocbek zapravo umire u novembru te godine) umjesto Vidmara, Kišom umjesto Desanke (1984), Konstantinovićem (ili Tišmom) umjesto Bećkovića (1997), Šnajderom umjesto Popovića (2017)... Ali ljetopis nagrade su oni koji su je dobili, a ne oni koji to, iz ovog ili onog razloga, nisu mogli.

Njegoševa nagrada je sve to - i usponi i padovi, a jedino na što se može uticati su - buduće dodjele. I valja se nadati da će one biti lišene kontroverzi, makar onih političkih, tako uobičajenih za istorijat najslavnije književne nagrade na Balkanu.

Mnoge od odluka brojnih žirija kroz istoriju Njegoševe nagrade nesporne su, a izvjesno, bilo je i onih za koje bi se to teško moglo reći. Ali, u krajnjem sve to jeste, ili se može čitati kao slika jednog društva u svim svojim transformacijama i traženjima.

Nagrada, u svom trajanju jeste jedan otisak društva, i uvijek prava slika. Ako ne savršenog književnog ukusa, ono svog vremena...

( Balša Brković )