INTERVJU Redžematović: Što prije otvoriti katedru za arapski jezik i književnost

Pjesničko djelo najvećeg palestinskog modernog pjesnika Mahmuda Derviša je veliko i odavno globalno prepoznato. Derviš je bio i dugogodišnji kandidat za Nobelovu nagradu, i jedno od najpoznatijih imena savremene arapske književnosti. Zahvaljujući pionirskom trudu Džema Redžematovića to djelo je danas prisutno i u Crnoj Gori. Redžematović je preveo i objavio monumentalnmo izdanje Dervišove poezije u četiri toma. (U Artu je ovo kapitalno izdanje predstavljeno osvrtom Jovanke Vukanović.)

- Da, veliki Derviš prisutan je i na crnogorskoj književnoj sceni. Rekli ste zahvaljujući mom trudu a ja bih dodao zahvaljujući i trudu i odlučnosti mojih saradnika. Prevedeno je preko 500 pjesama, odnosno 24 zbirke poezije. Ovih dana završavam i njegove značajne intervjue i govore kao i roman U prisustvu odsustva.

Prva zamisao bila je da prevedem najbolje pjesme Mahmuda Derviša, ali sam zadirući sve više u gusto poetsko tkanje ovog pjesnika zaključio da tu nema mnogo kvalitativnog odstupanja između prvih zbirki koje je pisao početkom šezdesetih godina i onih potonjih koje je pisao kao zreo čovjek i pjesnik. Bio sam u nedoumici da li da odustanem ili sve da prevedem. Odabrao sam ovo drugo i ne kajem se.

Za nas prevodioce kažu da smo “sveznajuće neznalice” i dijelom su u pravu. Ja sam bez potrebnog poetskog znanja i iskustva zašao u jedno književno šiblje koje me je svaki čas šibalo pitajući me zašto sam krenuo u tako veliku avanturu. Znao sam samo jedno: ne smijem izdati Derviša. Moram ga nekako učiniti našim pjesnikom, pomoći da o svojim nadanjima i strahovima progovori mojim jezikom. Nadam se da sam velikim dijelom uspio. Svjestan sam bio svojih prevodilačkih nedostataka kao i teškoće prevođenja arapske poezije. U glavi mi se povremeno vrtjela izreka da je poezija ono što se izgubi u prevodu, ali to me nije osujetilo, nisam odustajao. Prevodeći Derviša ja sam, zapravo, shvatio koliko je moj arapski jezik do tada bio slab, a moj maternji oskudan u odnosu na ono što punina arapskog jezika u izobilju pruža, a naročito kada ga sriče i tka pjesnička veličina Derviša koji bolnu stvarnost pretače u najljepše riječi. Tako sam uvidio i razlog što je njegova poezija tako malo prevođena na naše višeimene jezike i zašto su do nas dolazile samo neke, najpopularnije pjesme.

Ali, eto, da sam o svemu tome prije razmišljao možda ne bih preveo sve njegove zbirke, već bih i ja sačinio odabir pjesama ili antologiju i to bi se završilo neprimijetno i nedostatno. Sada, nakon svega, moj arapski je mnogo kvalitetniji. Sretan bih bio kad bi još neko preveo Derviša i kada bi se naši prevodi upoređivali i studirali na katedrama arapskog jezika.

S vremenom, ja sam Dervišu prilazio kao starijem članu porodice, uz dozu intime, neizvjesnosti i stida, osluškujući šta mi/nam to u svojim stihovima poručuje, šta nam, zapravo, proriče, jer sve što je napisao u stvarnosti se desilo, ili se danas dešava. Sa ove distance, ja njega ne smatram običnim pjesnikom, ili čovjekom, već nadpjesnikom, kojeg su velike patnje učinile velikanom i legendom još za života. Pronicljivost njegovih stihova otkrivaju se kroz aktuelne događaje u Palestini.

Sluteći i tada izvjesnost etničkog čišćenja i ratnih zločina koji se danas dešavaju nad Palestincima, on je nakon Sporazuma u Oslu napustio pokret Fatah i završio sa političkim angažmanom. Stalno je ponavljao: “Ne treba nam drugi Arafat” iako mu je Arafat bio veoma blizak prijatelj.

Koliko je bilo teško ostvariti ovakav podvig - četvoroknjižje koje gotovo integralno predstavlja jednu kreativnu avanturu?

- Na početku sam zapazio jedan njegov stih o cijeni rata koju uglavnom plaćaju civili i to je bio motiv da upoznam bolje ovog pjesnika bola i opomene. Tragao sam za tom pjesmom u Kompletnim poetskim radovima Mahmuda Derviša koje je izdao Dar Al-Rayees, ali ga nisam našao. Međutim, ni malo manje nisu bili lucidni drugi stihovi i pjesme. U njegovom opusu haram je nešto ostaviti po strani i ne pročitati/prevesti. On je toliko slojevit i jezgroviti pjesnik da ni sami Arapi ne mogu razumijeti mnoge njegove sentence, zato imaju i tumačenja njegovih pjesama koja studenti proučavaju na fakultetima i u obrazovnim programima. Mahmud Derviš je legenda, omiljeno ime i djelo u čitavom arapskom svijetu. Njegove pjesme su prevedene na preko 30 jezika. Kuriozitet je, eto, što samo Arapi i mi imamo kompletna poetska djela Mahmuda Derviša, ne računajući Ptice bez krila njegovu prvu zbirka koju on nije uvrstio u sabrana djela jer je smatrao pjesničkom adolescencijom. Tu zbirku je napisao kao osamnaestogodišnjak! Nakon prevođenja sve dvadeset dvije zbirke koje su se nalazile u ta tri toma, našao sam i one zbirke koje nisu bile uvrštene, poput Rimovane besjede diktatora i drugih pjesama koje su objavljivane u raznim biltenima i časopisima, kao i Otisak leptirice, koju smatram vrhuncem Dervišove poezije. Imam potrebu da ovo kažem jer sam dobio dobronamjerne kritike da ipak sva djela nisu prevedena (Ptice bez krila) i da nije u redu da se ovo moje izdanje naslovi sa Sabrana djela. Ja sam preveo sve zbirke koje su uvrštene u njegove tri velika toma, u njima izdavač nije uvrstio spomenutu zbirku, i to je jedini razlog što je nisam preveo.

I pored toga što sam nastojao da prevedem sve što sam čuo ili pročitao od Derviša, ja sam prije neki dan slušao na YouTube kanalu pjesmu Kako se izliječiti od ljubavi prema Tunisu. Na pjesničkom festivalu u Tunisu, recitujući tu pjesmu, Derviš je na kraju zaplakao! I nju sam preveo i, ako Bog da, uvrstiću je u drugo izdanje Sabranih djela. Umjesto te pjesme Derviš je uvrstio pjesmu Hvala Tunisu, gdje je spomenuo taj događaj i njegovo plakanje. Možda ima još neka pjesma za koju ja nisam čuo ali, šta mogu, onaj ko nema neku stvar ne može je drugom dati. Možda je Vaše pitanje o kreativnoj avanturi pravi odgovor na sav moj angažman koji je rezultirao ovim prevodom, jer sam se kroz Derviša infiltrirao u književne krugove koji me, kao efendiju, pozivaju da govorim na promocijama njihovih knjiga. I to mi je velika čast jer svestranost treba biti odlika današnjeg čovjeka.

Derviš je pjesnik patnje i otpora. Ali i jasno kosmopolitskog osjećanja.

- Derviš je svojim stihovima, stavovima, intervjuima, cjelokupnim životom i credom, dotakao sve obespravljene na svijetu. I preko toga, dirnuo je u srca zaljubljenih ljudi, one sentimenate i emocije koje su imanentne svim ljudima. Tokom prevođenja, prolazio sam kroz razne emotivne naboje. Nekad bih prasnuo u smijeh. Nekad bi suza sama kanula. On nije htio da svojom poezijom postane portparol političkim i društvenim pokretima, bez obzira što je gajio simpatije prema određenim autoritetima i vizijama. Htio je da bude pjesnik i postao je svjetski pjesnik. Kroz palestinsku tragediju drugi u svijetu su posmatrali vlastitu, zahvaljujući ponajviše Dervišu. Iako je bilo i drugih izuzetno vrijednih pjesnika, jedino se Derviš uspio “probiti” i sa arapske (palestinske) scene izaći u svijet moderne poezije i književnosti i tamo zauvijek ostati. Jedino je on mogao napuniti stadione ljubiteljima poezije, koji su ga netremice slušali i divili mu se. Ovo duguje njegovom slobodnom duhu, lucidnosti, pronicljivosti i kletoj sudbi koja ga je tjerala da živi na raznim meridijanima, od Moskve preko Pariza do Bejruta, Kaira, Tunisa i Ramale. Svuda je sticao nova prijateljstva, održavao veze sa kolegama pjesnicima, bogatio svoj pjesnički genij a isto tako bio veliki učitelj.

Moja sljedeća kreativna avantura, ništa manja od prethodne, biće antologija moderne arapske književnosti koja će sadržati poetiku otpora eminentnih pjesnika, poput Amala Donqula, Tevfika Zajjada, Ahmeda Matara, Nizara Kabbanija, Adonisa, Salima Barakata, Mahmuda Derviša, Tamima Barguthija... Namjeravam da u Podgorici formiram Institut za arapsku književnost i kulturu pri kom će raditi svi oni koji imaju znanje i želju da se pozabave arapskom književnošću i daju svoj doprinos. To će doprinijeti razmjeni civilizacijskih i kulturoloških iskustava i obogatiti našu književno-kulturološku arenu. Inače, samo elita piše i čita poeziju.

Koliko su crnogorske institucije kulture u stanju da prepoznaju prave projekte?

- Crnogorske instutucije kulture trebaju biti više otvorene prema svijetu. Smatram da smo kao malobrojna država, u stanju da se veoma efikasno uklopimo u svjetska kulturna dešavanja i da postanemo dio njih. Trebamo svi biti svjesni činjenice da ne postojimo samo mi na svijetu, niti da smo najbolji. I da se bez nas može. Naš ekskluzivistički mentalitet, na žalost, ne trpi drugačije i bolje. To se treba mijenjati naročito na polju kulture gdje Crna Gora ima potencijal da sedimentirano kulturološko blago ponudi drugima i pokaže da su ovdje egzistirali različiti civilizacijski obrasci koji su naše društvo oplemenili i pružili nam podlogu da to blago nadograđujemo i sa drugima dijelimo. To ne bi podrazumijevalo distorziju niti asimilaciju već afirmaciju crnogorskog kulturnog blaga.

Drugi problem jeste partitokratija koja ne samo da odlaskom bivšeg režima nije nestala već je dobila novu dimenziju. U pitanju je endemska partitokratija koja je umnogome gora i od prethodnih režima jer zloupotrebljava vjeru i vjerujuće narode. Dobijamo segregaciju na vjerskom i nacionalnom nivou, što je neka vrsta tribalizma. To modernom crnogorskom društvu ne treba. Zadatak institucija kulture je da u svom domenu oplemenjuju i opismenjuju narod, da usmjerava društvo na kulturološki diverzitet. Stekao sam dojam da crnogorsko društvo ima predrasude kada su arapski pisci u pitanju, naročito pisci otpora, među kojima i Derviš. Ni jedna knjižara nije prihvatila da na svom štandu prodaje Sabrana djela Mahmuda Derviša. Vjerovatno je u pitanju neinformisanost ili apriori odbojnost prema arapskoj književnosti. Utoliko je očitija potreba da se što prije otvore katedre za arapski jezik i književnost pri Univerzitetu Crne Gore, poput onih u Beogradu ili Sarajevu. Na taj način bi se premostila ova velika jaruga nepoznavanja i nezainteresovanosti od strane crnogorskog društva.

Da ste dobili neku pomoć na nekom od konkursa za sufinansiranje?

- Dobio sam pomoć u visini 500 eura koje nisu legle na račun jer moram poslati materijal kao dokaz da sam preveo određeni dio Derviša, što ne mogu učiniti jer sam ja Derviša davno završio i štampao. Tako da će ta pomoć od Ministarstva kulture vjerovatno propasti. Od traženih 11.000 meni su dodijelili 500 eura.

Završili ste fakultet u Kairu. Kakvo je bilo iskustvo učenja u gradu tako veličanstvene duhovne tradicije?

- Kairo je jedan od najstarijih gradova na svijetu. Kulturno nasljeđe Kaira je neprocjenjivo. Posjetioci imaju priliku da uživaju u spomenicima koji su stari preko 5.000 godina, počevši od nevjerovatnih piramida u Gizi, Egipatskog muzeja gdje se čuvaju blaga iz Tutankamonove grobnice, do džamije Muhameda Alija i koptske “viseće crkve”.

Tamo sam otišao 1998. godine nakon završetka medrese u Novom Pazaru. Na Al-Azharu sam upisao Teološki fakultet, odsjek za kur’ansku egzegezu i tumačenje i u roku ga završio. Biti student Al-Azhara, prvi među Bošnjacima sa Kosova, bila je privilegija iz više razloga. Al-Azhar ima hiljadugodišnju tradiciju, osnovan je 972. godine (kontinuirano radi 1051 godinu!), tamo smo učili umjerene vrijednosti islama (al-wasatiyya al-islamiyya) koje se poštuju i žive kod nas na našem geografskom i kulturološkom prostoru, to, recimo naši studenti u Medini ne uče i zato se teško prilagođavaju kada završe fakultet i vrate se tamo odakle su došli. Pored toga, naučio sam arapski i engleski, a družeći se sa Dagestancima i Čečenima, generalno sa studentima sa Kavkaza, naučio sam poprilično i ruski jezik, kao i borilačke vještine. Prošao sam Egipat uzduž i poprijeko; vidio sva bitna historijska mjesta i postao vječiti zaljubljenik u egipatsku kulturu i jezik. Egipat smatram svojom drugom domovinom, Egipćane braćom. Živjeti u metropoli sa preko 15 miliona stanovnika je doživljaj u svakom smislu te riječi. Na žalost nisam do sada imao priliku da ponovo posjetim Egipat iako sam to svojoj ženi i djeci obećao.

Ovo moram kazati: kod nas je uvriježeno mišljenje da je Al-Azhar najstariji univerzitet na svijetu, što nije tačno, on je najpoznatiji univerzitet na svijetu kad su u pitanju islamske nauke, ali najstariji univerzitet na svijetu, po UNESCO-u je Al-Qarewiyin u Fesu, Maroko. Njega je osnovala Fatima al-Fihri 857. godine i sve do danas on neprekinuto obavlja svoju funkciju. Imao sam čast da na ovom univerzitetu održim predavanje 2018. godine u svojstvu gosta kralja Maroka Muhammeda VI.

Kako izgleda pejzaž savremene palestinske i uopšte arapske književnosti?

- Palestinska književnost je poetika otpora. Derviš se htio osloboditi granica i sjena otpora, pisao je i prelijepe ljubavne pjesme i one koje ne označavaju palestinski bunt i otpor prema okupatoru, ali ipak na kraju postao je i ostao poznat po poeziji otpora. Na žalost, to je tako. Inače arapska književnost je tematski razuđena, slojevita i fascinantna. Radi se o ogromnom govornom području, što znači da ima veliki autorski i prevodilački potencijal; i arapski jezik sam po sebi je leksički i semantički jako bogat. Pretpostavlja se da ima oko šest miliona leksičkih korijena. Kada se to uporedi, recimo, sa engleskim koji ima oko 250 000 onda je lako zaključiti o kakvom jeziku je riječ. Danas čak u 25 država arapski jezik je službeni jezik. Skoro pola milijarde ljudi govori arapskim jezikom. Egipatski dijalekat govori oko 100 miliona ljudi što Egipat čini državom sa najvišim govornim područjem jednog semitskog jezika. Arapski jezik je i sveti jezik na kom je objavljen Kur’an što ga čini i liturgijskim jezikom. Arapska književnost je slična sa persijskom i turskom i mnogo riječi je u upotrebi u sva tri orijentalna jezika.

Mnoge arabizme i mi koristimo, samo što ih prepoznajemo kao turcizme. U arapskom svijetu postoje književni pravci koji zagovaraju pisanje romana i poezije na slengu, nestandardnom arapskom jeziku poznatom kao amija, što je izazvalo velika negodovanja. Postoje dobri romani, pripovjetke, poezija koja ni malo ne zaostaje za svjetskim književnim tokovima i žanrovima. Na žalost, osim Naguiba Mahfouza ni jedan drugi arapski pisac ili pjesnik nije dobio svjetsku nagradu za književnost što je samo po sebi nonsens, jer nemoguće je da pisci sa toliko književnog nasljeđa, nadarenosti i potencijala ne zavređuju svjetska priznanja. Vjerujem da i mi na prostoru bivše Jugoslavije trebamo imati jedan prevodilački centar koji će se baviti arapskom književnošću, klasičnom i modernom, i na taj način širiti književne krugove i platformu za kulturološku razmjenu. Isto tako, trebamo prevoditi naše velike književnike na arapski jezik. Veoma malo je naših prevedenih romana na arapski jezik. Koliko znam samo je rahmetli Ahmed Smailović preveo Derviš i smrt na arapski. Na ovaj način bi i sami krajolik arapske književnosti obogatili i dali poseban pečat.

Kakvo je stanje u regionalnoj arabistici, koliko se prate najvažniji književni i duhovni tokovi, a u sklopu toga gdje je mjesto Crne Gore?

- Bez lažne skromnosti, moram kazati da je ne samo u Crnoj Gori već i šire, prevod Derviševih Sabranih djela veliki doprinos arabistici. Mi smo ovamo navikli da prevodimo i čitamo vjersku literaturu koju su na žalost preplavili vehabijski narativi koji su sami po sebi površni i bukvalistički. Smatram da ne iskazuju prirodu islama niti muslimanske ovdašnje tradicionalnosti koja je neodvojiva od duhovnosti. To je posebno izraženo u BiH gdje svaka šuša i maruša prevede i izda knjigu bez ikakve valjane recenzije ili redakture prevoda, tako da imamo mnoštvo nekvalitetne čak i štetne literature. Naravno postoje i svijetli primjeri izdavaštva kada je u pitanju arabistika, ja ću spomenuti Centar za napredne studije iz Sarajeva kao i naše Horizonte iz Tuzi koji su kao izdavači i suizdavači našoj čitalačkoj javnosti ponudili veoma kvalitetnu literaturu, klasičnu i savremenu. Oni prate i književne i duhovne tokove doprinoseći na taj način pluralizmu i diverzitetu našeg književnog i duhovnog genija. Na žalost pobornici ovakvih dešavanja su tek pojedinci iza kojih ne stoje nikakva ministarstva već se ljudi snalaze za donacije i često sami finansiraju vlastite projekte. Dakle, partitokratija je jednako uznapredovala kako kod nas tako i u BiH, i u ostalim susjednim državama.

Hoće li nove patnje Palestinaca roditi nekog novog Derviša?

- Izgleda da patnja vaja prave umjetnike. Toliko je patnje i golgote kroz koje je Palestina prošla da se morao roditi jedan Derviš. Volio bih kad se na taj način više ne bi ni jedan velikan rodio i izgradio, ali nas stvarnost svakog dana demantuje. Kao što je napisao Esad Kočan: Biće još besmrtnih Derviša. Vatrenog srca, vječne Palestine.

( Boris Bijelić )