Žene moraju da nose svoju različitost integritetom i glasnošću

Mislim da je glasnost i osviješćenost i da se glasno kaže „danas ne mogu, danas je moje dijete prioritet“, mislim da je to način da se mijenja svijet. Naravno, u tome nam treba podrška muškaraca

„Potrebno je da nosite svoju različitost integritetom i glasnošću, pristojnom glasnošću, ali glasnošću. Ne smijete da dozvolite da budete ućutkani i ne smete da dozvolite da se zbog toga što ste različiti da se sklanjate ustranu. Srećom, sada dolazi jedna nova generacija žena, neke Milene Radulović i Marije Lukić, koje će promeniti naš položaj zato što one neće prećutati ono što su prećutkivale generacije žena. Mislim da je ta glasnost i osviješćenost i da se glasno kaže „danas ne mogu, danas je moje dijete prioritet“, mislim da je to način da se mijenja svijet. Naravno, u tome nam treba pomoć muškaraca“, kaže Elena Popović, sekretar i generalni savjetnik Media Development investment Funda (MDIF) sa sjedištem u Njujorku.

Elena Popović, sasvim sigurno, spada u red onih žena koje su devedesetih u Srbiji hrabro isakoračile u borbi za demokratske promjene. Vrativši se iz Sjedinjenih Amerčikih Država, ona se suočava sa ogromnim izazovima ratova i tranzicije i posvećuje najtežim pitanjima toga doba kao što su ljudska prava, izbjeglice i njihov položaj, sloboda izražavanja. U tom periodu, profesor Vojin Dimitrijević okuplja mlade ljude u Centru za antiratnu akciju a Elena Popović postaje generalna sekretarka Vijeća za ljudska prava. Tu, i nešto kasnije u Helsinškom odboru za ljudska prava, stiče dragocjena iskustva iz ove oblasti baveći se, između ostalog, i pripremama za procesuiranje ratnih zločina.

Vraća se potom u Ameriku gdje će završiti ponovo Pravni fakultet, ali i raditi u Otvorenom društvu na implementaciji aneksa Dejtonskog sporazuma u vezi sa izbjeglicama.

Tražeći neki prostor u kome se ukrštaju međunarodno privatno pravo i borba za ljudska prava, uključuje se u rad MDIF-a koji danas sarađuje sa medijima na gotovo svim kontinetima.

Završili ste Pravni fakultet u Beogradu i u Njujorku. Da li je kvalitetno obrazovanje osnov za uspješnu karijeru?

Obrazovanje je svakako dobar osnov. No, bez obzira na to, obrazovanje vas nekako predodredi da se nađete u nekom okruženju gdje možete da tražite inspiraciju za svoj život, za budući put. Ja sam bila dio srećne generacije i u Beogradu jer su na Pravnom fakultetu još bili predavači Vojin Dimitrijević, Gaša Knežević i drugi profesori koji su me inspirisali da počnem i završim magistarske studije. I na tom fakultetu, na jednom takmičenju koje je 1991. godine organizovao University of California, sestrinska škola našeg Pravnog fakulteta, dobila sam kao nagradu stipendiju i otišla u Kaliforniju. U tom periodu tranzicije, ideja tih stipendija je da dobijemo neka znanja koja mi kao zemlja socijalizma nismo imali. To su, recimo, korporativno pravo, pravo ugovora, sportsko pravo... Od same stipendije mnogo zanačajnija su neka poznanstva i iskustva iz tog perioda koja su me učinila nekako odlučnom da uprkos svemu, uprkos tome što dolazim iz bivše Jugoslavije, uprkos tome što sam fakultet završila pred izbijanje rata i što su svi moji profesori bili otpušteni sa Pravnog fakulteta, da nekako u svemu tome pronađem i nadu i put i neku budućnost. Za to su vjerovatno ti ljudi bili zaslužni. Moj dekan Tomas Frenku u San Francisku, koji, nažalost, više nije živ, jeste čovek koji se toliko založio da jedna mlada žena iz Srbije dođe u San Francisko jer su nam u međuvremenu uvedene sankcije i moja stipendija je trebalo da propadne. Klintonova Uredba o sankcijama nije predviđala izuzetak za fakultete. Tim Rik se izborio da ja dođem u San Francisko jer je prepoznao da to nije fer i da treba pružiti nadu ljudima u Srbiji i tadašnjoj Jugoslaviji da i pored sankcija imaju šansu za školovanje. Zato je obrazovanje bitno. Nije to samo pročitati knjigu, učiti, dobiti diplomu. U krajnjoj liniji danas, kao što znate, diplome možete da kupite, obrazovanje postaje roba i može da se stekne na ovaj ili onaj način. Ono što vas akademija, univerziteti, škole, naročito ako imate sreću da to ne bude samo jedna škola, samo jedno mesto, osim što vas te institucije opskrbe nekim znanjima, tu steknete i neprocjenjiva poznanstva, priliku da upoznate ljude koji vas inspirišu da krenete u nekom pravcu, koji vas motivišu da nešto uradite bolje. To je, mislim, prije svega nužno osim samog obrazovanja.

U kojoj je mjeri vaš boravak u Americi zapravo predodredio čime ćete se kasnije baviti?

Ja sam dobar dio svog života provela u Njujorku, ali sam se zapravo iz San Franciska vratila u Beograd vrlo inspirisana da se borim na neki način za svoj prostor u svojoj zemlji i da se u to vrijeme, kako se kolokvijalno govorilo, da se borim protiv Miloševića. Ja sam tu odluku donijela 1993. godine, usred drugog semestra. Bez obzira što mi je fakultet omogućio da mogu da ostanem koliko hoću zbog rata u Jugoslaviji, odlučila sam da se vratim kući i da se borim za neku slobodu u ovoj zemlji što, iz ove današnje perspektive, izgleda veoma naivno. U to vrijeme je osnovan Centar za antiratnu akciju i tu je odlučujuća figura moj profesor Vojin Dimitrijević koji je već formirao Vijeće za ljudska prava u okviru Centra za antiratnu akciju. Profesor Dimitrijević me pozvao da mu u tome pomognem i tako sam postala generalni sekretar tog Vijeća. Centar za antiratnu akciju i kasnije Helsinški odbora za ljudska prava i taj naš rad na povredama ljudskih prava sa jedne i pripremama za procesuiranje ratnih zločina, sa druge strane, me zapravo držao ovde i činio moj život jednako smislenim kao bilo gdje u svijetu. Nije mi, u tom trenutku, taj povratak iz San Franciska, iz Amerike, izgledao kao da je bitno gdje ću raditi. Mislim da su na mene više uticali, tako sam i otišla u Njujork, dobila sam tu stipendiju za Kolumbij Univerzitet, za jedan semestar, ali otišla sam zapravo jer sam se nekako ovdje, da tako kažem, umorila od borbe. Umori vas jednako i onaj protiv koga se borite kao i površnost i nesloga oko toga kako se boriti. Tu se malo toga promijenilo sve do danas.

Ja sam čekala taj Dejtonski mirovni sporazum naivno misleći da je to kraj ratova na Balkanu, da zapravo završim taj ciklus mog doprinosa u bavljenje ljudskim pravima ovdje i da odem u Ameriku glavom bez obzira. Dakle, konačno bežim. Vratila sam se 1993, usred rata, i pobegla 1995. kad je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Njujork jeste moje utočište, mjesto gde sam se ja i artikulisala i definisala i profilisala do kraja kao osoba i kao profesionalac, ali ja sam žarko želela da to bude Beograd.

Kako je došlo do toga da se bavite medijima?

Na Pravnom fakultetu u Beogradu moj mentor je bio Dušan Kitić a magistarski sam radila na katedri Milana Paka za međunarodno privatno pravo. Želela sam da se bavim međunarodnim transakcijama. Bilo je to vreme Ante Markovića, otvaranja Jugoslavije, dolaska investitora, rada naših firmi sa inostranstvom. Polje tog međunarodo privatnog prava se otvaralo. I to je bilo ono što je bila moja iskonska ljubav u pravničkoj profesiji. Kada me profesor Vojin Dimitrijević pozvao u Vijeće za ljudska prava, pristala sam ne samo zato što je on bio moj profesor i što sam željela da mu pomognem. To je bilo vrijeme kad niste mogli da sedite kod kuće i ne radite ništa a da se oko vas sve raspada i krše se osnovna ljudska prava prije svega na nacionalnoj osnovi. Kad jednom uđete u taj prostor djelovanja za druge, uz želju da svijet oko sebe učinite boljim, zaradićete neku klicu poslije koje više ne možete da budete samo advokat, ne možete da se samo bavite međunarodnim privatnim pravom koje je visoko kemercijalno i determinisano je novcem a ne činjenjem dobra. Kad sam pobegla u Ameriku, ja sam otišla da bih ponovo završila pravni fakultet u Americi. To je drugi sistem prava i ne možete samo da nostrifikujete diplomu, morate da krenete ispočetka. Nisam imala ni novca ni stipendiju. Otišla sam sa idejom da se nekako izborim za sebe i za svoj životni put, da se vratim na Pravni fakultet i na međunarodno privatno pravo i radim tu komercijalnu praksu. Naravno, u Americi sam bila interesantna kao neko ko dolazi sa prostora bivše Juugoslavije. Pravnika ima raznih, a Jugoslavija je bila u tada u centru svijeta i prvi posao koji sam dobila bio je u vezi sa primjenom Dejtonskog mirovnog ugovora i tretmana izbjeglica. Budući da sam ja otišla tamo da perem sudove i tako zaradim novac za fakultet, taj posao sam prihvatila, ali vjerovatno je ta neka klica koju je Vojin usadio meni i moja familija prije njega, tu proradila. Ja sam se isto onako kao u Vijeću za ljudska prava angažovala u Otvorenom društvu na primjeni aneksa Dejtonskog sporazuma koji se odnosio na izbjeglice. I bez obzira što sam u međuvremenu dobila i stipendiju i završila taj fakultet i položila njujoršku advokatsku komoru, nije mi se više vraćalo u komercijalu. Moj lični sustav to nekako nije dozvolio i počela sam da tražim neki prostor u kome se ukrštaju međunarodno privatno pravo i borba za ljudska prava. Ispostavilo se da je to Media Development Investment Fund jer ja se unutar MDIF-a bavim elementarnim ljudskim pravom, a to je pravo na govor, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, sloboda štampe, ali na način da koristim sve svoje advokatske sposobnost sa jedne i međunarodno privatno pravo u našim međunarodnim investicijama.

Šta je zapravo MDIF?

Bez obzira na zvučni naslov investicionog fonda za razvoj medija, što u prevodu znači MDIF, riječ je o neprofitnoj organizaciji koju su 1995. godine osnovali Saša Vučinić, bivši direktor B92, i Stjuart Auerbah, bivši novinar „Vašington posta“. Oni su gledali kako se u bivšim komunističkim zemljama jugoistočne i centralne Evrope i nekadašnje Jugoslavije nezavisni, objektivni, profesionalni mediji, oni koji imaju bitnu ulogu u tranziciji zemalja iz komunizma na tržišnu ekonomiju, finansiraju kroz donacije. Pri tome, svi znamo šta znači nositi teret etiketa strani agent, plaćenik, primaoc donacija za medije, a, u isto vrijeme, vrlo često donatori imaju svoju viziju šta je dobro za medije i kako nešto programski treba da se uradi, a vama je samo potreban novac samo da isplatite plate ili kupite opremu. Iz Vučinićevog iskustva u B92 i njegovog stalnog nastojanja da donatorima objasni da njemu ne trebaju novci na poklon već mu treba kredit pod povoljnim uslovima koji može da vrati kad zaradi novac kroz svoj medij, razvila se ideja da se napravi investicioni fonda za medije koji će biti neka vrsta banke za medije jer banke u to vrijeme, čak i u Americi nisu ni davale kredite medijima ukoliko nisu imali neku nekretninu pa možete da je založite. Naravno, praviti banku je nešto sasvim drugačije od stvaranja neprofitne organizacije, pa su oni u razgovoru sa raznim advokatima i sa Džordžom Sorosom, koji im je dao prvih pola miliona dolara za početni kapital, našli mogućnost koju dozvoljava američko pravo da se bavite investiranjem, ali da budete neprofitna organizacija ako time postižete određenu neprofitnu svrhu. Tako je nastao Fond 1995. godine i od tada do danas ulaže u medije na način na koji komercijalni investitori ne bi činili. To je kapital koji je lakše vratiti nego što je slučaj kod komercijalnih investitora. Specifičnost je što se sa tim kapitalom daje i besplatna podrška u poslovanju medijskih kompanija u onim oblastima koje su bitne za poslovni razvoj medija. Mi, dakle, ne investiramo u treninge za novinare ni u poboljšanje kvaliteta sadržaja medija jer mi ulažemo u one medije koji su sami po sebi u svom okruženju najbolji ili se zna da su najvažniji i najrelevantniji medij u tom trenutku, ali koji nisu nužno postavljeni na najbolji način u poslovnom smislu da bi mogli tu svoju uređivačku nezavisnost da osiguraju tako što će biti i finansijski nezavisni. Fond pomaže u razvoju tih grana njihovog poslovanja koje ih čine održivim kao nezavisne na duge staze.

U početku smo se bavili medijima u bivšim komunističkim zemljama, ali već 1997. godine, kad smo radili na pokretanju „Vijesti“, obratile su nam se kolege iz Indonezije koji su imali iste probleme i zatražili pomoć. Mi smo prihvatili njihov zahtjev i kasnije smo se proširili na Latinsku Ameriku, Afriku i postali smo globalni fond za razvoj nezavisnih medija.

Vi ste i zahvaljujući poslu koji radite dobro upoznati sa medijskom situacijom na zapadnom Balkanu. Može li se dati neka generalna ocjena?

Prije nekoliko godina, jedan član našeg Upravnog odbora je mene pitao zašto smo sve te godine ulagali u medije na Balkanu kad je tamo situacija i dalje katastrofalna. Mislim da to dosta govori i daje neku vrstu odgovora na vaše pitanje. Medijska situacija na zapadnom Balkanu, kao i u ostalom dijelu svijeta je vrlo promjenljiva. Nije baš katastrofalna i nije baš u svim zemljama ista. Ono što ovaj prostor čini ozbiljno problematičnim, bez obzira da li pričamo o Crnoj Gori ili Makedoniji, jeste to što je raspadom Jugoslavije nastalo cijepanje jednog već malog tržišta na više još manjih tržišta. Srbija je, paradoksalno, jedino veće i ozbiljnije medijsko tržište na zapadnom Balkanu. Tržište oglašavanja, reklama, koje je bilo osnovni biznis model za sve medije na početku 21. veka, od ekonomske krize 2008 – 2010. godine, sem u Hrvatskoj i Sloveniji, nije se značajnije povećavalo tako da je jako teško pronaći novi biznis model za medije kroz koji bi oni dugoročno mogli da budu samoodrživi. Zbog toga se danas bavimo najčešće pitanjem kako razgranati izvore prihoda medija i savjetujemo da to ne bude samo jedna djelatnost. Kada je u pitanju malo tržište kao što je Zapadni Balkan, onda je to još gore. Uz to, mi imamo još od rata zaostalu užasnu spregu biznisa i države ili kriminala, biznisa i države zbog koje je teško iz uz prihode od oglašavanja praviti posao sa integritetom. Da ne govorimo o medijskoj regulativi koja dozvoljava da imate produkciju reklama i medijski prostor ili o tome kako države upravljaju ogromnim sredstvima preko javnih emitera, kao u Srbiji Telekom, i upumpavaju novac u grupu medija koji podržavaju vladajuću strukturu. To su sve zajednički problemi tih država koje su nastale iz bivše Jugoslavije.

Postoji li, ipak, neka specifičnost Crne Gore kao medijskog tržišta?

Jedini specifikum je da je ovo tržište od svih tih tržišta najmanje i baš zato na njemu se najpreciznije, gotovo mikroskopski, vidi sve ovo o čemu smo govorili. „Vijesti“ su dobar dio toga već iskusile. Kad vi imate 20 velikih oglašivača od kojih 15 ne želi da se oglašava kod vas jer ne želi da se zamjeri predsjedniku ili premijeru, vama pada cijeli posao. To smo ranije vidjeli u Hrvatskoj. „Feral tribjun“ je zbog toga prestao da izlazi jer vi možete da pišete kako hoćete, ali ako imate jednu reklamu, ne postoji način da platite svoje zaposlene. Nažalost, u Crnoj Gori se srijećemo i sa fizičkim nasiljem prema novinarima. Ubijen je Duško Jovanović, pucano je u Oliveru Lakić, podmetan je eksploziv Mihailu Jovoviću... To su očigledno bile vrlo jasne poruke i bile su vidljive svima. U Srbiji ste mogli da ne znate da je ubijen novinar a u Crnoj Gori to nije moguće.

Vi ste veoma uspješni u svom poslu. Ipak, kakva su vaša iskustva sa polnom ravnopravnosti i ovdje i u Americi?

Tu nema linearnosti. Ja sam odrasla u društvu u kome sam ravnopravnost smatrala nekako zagarantovanom. Bez obzira što potičem iz dinarske familije u kojoj su muški članovi imali neku prednost, već sam u svojoj porodici vidjela napredak. U mojoj porodici se nije pravila razlika između mene i mog brata a moj otac je šampion feminizma i u nekom trenutku bio je veći femnista od mene same. On je uočavao neravnopravnost polova u trenutku kada sam ja mislila da smo mi to već prevazišli i da se pretjeruje u toj brizi za žensku ravnopravnost.

U Americi me najviše iznenadilo to što ta ravnopravnost nije bila već postignuta. Ona je formalno i danas i svuda istaknuta i vi imate i u poslovnoj zajednici, barem onoj progresivnijoj, ozbiljan napor da se postigne balans, ali ja mislim da se suštinski nije mnogo promijenilo u odnosu na kraj 20. veka. I dalje prisustvujem sastancima upravljačkih tijela, upravnih odbora ili sastanaka direktora i vrlo često sam jedina ili jedna od dvije žene na tim sastancima. U Americi se makar i formalnim insistiranjem na ravnopravnosti poboljšala ukupna slika, a u Evropi se vrlo često suočavam sa situacijom da sam na sastanku okružena sredovječnim, bijelim muškarcima i to pokazuje da se nije puno promijenilo u ravnopravnosti i neće se promijeniti ako se radi na tome da ovo samo štikliramo jer smo dali prednost ženskom kandidatu. To su sve formalne stvari koje ne mijenjaju suštinu, a suština je da mi nismo ravnopravni fiziološki, većina žena se ostvaruje i kao majka, a svakoj ženi je fiziološki prioritet porodica i dijete i dok ne stvorimo fleksibilan sistem u kome ona može da se ispolji i kao majka i kao žena, ona će biti iza jedanko sposobnih, profilisanih, stručnih, sposobnih kolega. Ili, da iskoristim rečenicu jednog mog dragog kolege iz Indije, svijet se neće promijeniti sve dok na sastanku muškarci ne počnu da se izvinjavaju jer moraju da preuzmu dijete iz vrtića, da skuvaju večeru sinu ili da odvedu ćerku na balet. To nije pitanje plata ni zastupljenosti već mogućnosti da zadovoljite obije strane svoje ličnosti, onu koja je vezna za porodica i onu koja je vezana za posao.

Šta je najvažnije, po vašem mišljenju, u tom i takvom svijetu za jednu ženu kako bi se izborila za svoju poziciju?

Na specijalizaciji na Univerzitetu Kolumbija sa mnom je bila jedna mlada advokatica iz Kambodže. Ona je Kambodžanka, ali je odrasla na Tajlandu kao izbjeglica jer u to vrijeme, 1995. godine, još nije bilo pravnika koji su završili fakultete u Kambodži jer nije bilo profesorskog kadra da ih uče pravu. Svi su bili pobijeni za vrijeme tkz. „kulturne revolucije“. Nas dvije smo hodale ulicom negdje na Brodveju, u Njujorku. Ona je bila sa moje desne strane i ja sam pričala sa njom. Odjednom, vidim da je nema. Ona je prešla na moju lijevu stranu i, pošto mi je to bilo malo čudno, upitam je kako je tako tiho prešla na drugu stranu. Ona meni kaže: „Znaš šta, Elena, nas žene uče“, mislila je na svoju kulturu, „da budemo tihe i nečujne“. I dodala: „A to te čini glupom“. To je toliko ostavilo utisak na mene zato što to nije samo pitanje ženske ravnopravnosti, to je pitanje bilo kakve različitosti i stava koji ne možete da iznesete zato što vam je rečeno da budete tihi i neprimjetni i nenametljivi.

I da odgovorim na vaše pitanje: potrebno je da nosite svoju različitost integritetom i glasnošću, pristojnom glasnošću, ali glasnošću. Ne smijete da dozvolite da budete ućutkani i ne smijete da dozvolite da se zbog toga što ste različiti da se sklanjate ustranu. Srećom, sada dolazi jedna nova generacija žena, neke Milene Radulović i Marije Lukić, koje će promijeniti naš položaj zato što one neće prećutati ono što su prećutkivale generacije žena. Mislim da je ta glasnost i osviješćenost i da se glasno kaže „danas ne mogu, danas je moje dijete prioritet“, mislim da je to način da se mijenja svijet. Naravno, u tome nam treba podrška muškaraca.

( Vijesti online )