Duboka ukorijenjenost nasilja

Uvijek kada se nasilje manifestira u svojim najdrastičnijim oblicima, a, nažalost, stvarnost nam pokazuje da je to često, kao što je to slučaj sa posljednjim ubistvom žene u Sarajevu, javnost dolazi u ono stanje frenetične užasnutosti koje nas dovodi pred pitanje zašto se ovakvi slučajevi dešavaju i gdje smo kao zajednica zakazali. Ubistva žena u ovoj zemlji su u stravičnom porastu, pitanje femicida cjelokupno ovo društvo dovodi pred iznimno ozbiljna suočenja kojima se bez zadrške moramo baviti. Jer dok god i jedan život bude ugrožen, prepušten potpunoj nezaštićenosti ili izloženosti zlostavljanju, niko u ovom društvu ne može biti siguran.

Zapravo, suštinski odjek ovakvih događaja odnosi se, prije svega, na opetovane apele u javnom prostoru, te medijsko lešinarstvo koje na osnovu crne hronike nastoji klikbejtati i privlačiti publiku željnu krvavih vijesti. Međutim, nakon što momenat prvobitne zaprepaštenosti prođe, nakon što svako ispiše svoj komentar na mreži, mi se iznova vraćamo na one postavke koje su omogućile nasilje, te se pitanje sistematskog bavljenja sve učestalijih raspleta emotivnih ili porodičnih drama ubistvima, poglavito ubistvima žena, prepušta isključivo sudskim instancama i njihovim pravnim procedurama. Tako dolazimo do tačke u kojoj suštinski ima jako malo šireg društvenog propitivanja, bavljenja i preveniranja nasilja. Jako malo energije se ulaže u ključna pitanja zašto do nasilja dolazi, koji su mu uzroci, gdje se pogriješilo i kako se stanje može dovesti do tačke u kojoj je moguće zaštititi život žene koja trpi višegodišnje nasilje.

Drugim riječima, reakcije dolaze tek kada se dogodi najgore, kada se još jedan život ugasi, dok svaki vid pravovremenog djelovanja i sprečavanja da stvari odu predaleko izostaje. Ono što je većini slučajeva femicida u posljednjim godinama zajedničko i alarmantno jeste činjenica da nakon ubistava žena uglavnom dolazimo do saznanja da se nasilje nije desilo kao posljedica trenutne situacije, nehata ili nečega sličnog, već kao vrhunac višegodišnjih zlostavljanja i izloženosti žena patrijarhalnom nasilju. Da stvar bude tragičnija, u tome se obično pred javnost iznose svjedočenja da je ubijena obično u više navrata tražila pomoć i zaštitu nadležnih institucija, koje su ustavno i zakonski dužne zaštititi svaki život građana ove zemlje, ali da su pomoć i zaštita zakazale, iznevjerile ili uopšte nisu uzele u obzir ozbiljnost situacije i ugroženost života. Navikli smo da organi vlasti, policijske i druge strukture pitanju porodičnog nasilja prilaze najčešće kao nečemu što se tiče privatne sfere. Veliki broj iskustava žena koje su prijavile nasilje završava u ladicama i registrima, bez ozbiljne i odlučne akcije, a kada se desi ubistvo, jasno vidimo da je žrtva na sve načine tražila zaštitu i mogućnost da joj se osiguraju životni integritet i normalna egzistencija.

Olako prelaženje preko slučajeva nasilja, gluhoća zajednice i nadležnih, izlaže ugroženu osobu na milost i nemilost pred zlostavljačem. Svuda ispred osobe koja traži zaštitu iskaču zidovi, prepreke i sužava se prostor za uspostavu kontrole nad vlastitim postojanjem. Mi moramo kao zajednica znati da nasilje nad ženama nije i nikako ne može biti pitanje privatne sfere, da pristajanjem na marginalizaciju ovih slučajeva kao sporadičnih incidenata, iako se oni dešavaju sve učestalije, zapravo odbijamo prihvatiti odgovornost i preduzeti neophodne korake kako bi se sve što je moguće učinilo da se spriječi da ikada i jedna žena bude više izložena i njezin život ugrožen. Tu dolazimo do onog pitanja duboke ukorijenjenosti rodne nejednakosti u ovoj sredini, u poziciju gušećeg patrijarhata koji još dominantno nastoji odrediti i ograničiti ulogu žene, ona se svodi na objekat dužan da trpi, da se nasilju prilagodi i sa njim živi. Dok god se ne osvijestimo, dok god ne uspostavimo atmosferu u kojoj su jednakopravnost i jednakost zagarantovane svakoj osobi, imaćemo slučajeve u kojima muškarac doživljava ženu kao nešto što mu bez ikakve dileme pripada i o čijem postojanju on može odlučivati ovisno o svom emotivnom rastrojstvu ili razočaranosti. Jednostavno, ma o kakvom se unutrašnjem sukobu unutar neke bračne ili emotivne zajednice radilo, ništa i ni u kojem slučaju ne može biti olakšavajuća okolnost ili alibi za najstrašniji ishod. A da bismo došli u ono stanje u kojem je moguće mijenjati ovu sumornu sliku našeg društva, nužno je permanentno i predano raditi na odgoju novih generacija koje će poziciju i slobodu žene da samostalno, bez straha od ugroženosti života, odlučuje i postoji promicati kao neotuđivo pravo koje na sve načine mora biti zaštićeno i omogućeno. Svi smo, kao zajednica, odgovorni.

(oslobodjenje.ba)

( Đorđe Krajišnik )