Kasarna Nostalgija

Nisam dugo bio u tom kraju grada. Ali svaki put kada dođem u Keln, poželim da se vidim sa Jofom. A on živi tamo svojim životom, odavno izmještenim iz Čačka i Beograda. Dakle, uputim se tramvajem broj pet prema Osendorfu. Jof me dočekuje na vratima svog stančića. Sjedim kod njega za stolom, pijemo kafu, a kroz balkonski prozor vidim kako se sunčev zrak kliza po tramvajskoj šini. Sjećam se našeg dugogodišnjeg drugovanja po Kelnu, nekoliko njegovih i nekoliko mojih adresa. Ako ni jedan od nas dvojice ne zabilježi ponešto o tim staništima, ko će ih upamtiti - ulice, ulaze, broj na zgradi. Imena komšija, dane, godine.

Jof je u građanskom i književnom životu Jovan Nikolić. Pisac je srpskog jezika i romske muzikalnosti po ocu muzičaru. Priprema novu knjigu za austrijskog izdavača. Pričamo o njoj. Niz manjih proznih zapisa koji se vrte oko smiješne i tužne strane ljubavi, vispreno bluziraju o ljudima bez zavičaja, o apsurdnim ljudskim navikama i snovima. Dakle o svima nama.

Poslije višečasovnog ćaskanja uputim se izlazu. Mahnem Jofu i umjesto da skrenem desno, ka tramvajskoj stanici Margaritaštrase, ponesen blagim svjetlom sunca iskošenog prema zapadu, produžim pored šina pravo prema gradu. Odlučio sam da ispravim nepravdu prema jednoj od bivših adresa, koja se od Jofovog ulaza nalazi na desetak minuta hoda. Ovo je zapis o njoj.

Belgijska kasarna Klerken

Kada sam se početkom ovog milenijuma uselio u stan kupljen na kredit u novom naselju Osendorfski park, ništa nisam znao o istoriji tog kraja. Ispostavilo se da je ona, mada nevidljiva, uzbudljivija od urednog naselja sa geometrijskim ulicama i dotjeranim fasadama.

Osendorf je u 10. vijeku bio seoce koje je pripadalo plemićkom rodu Fon Osendorfa. Pošto je u grbu te porodice vidljiv vo, pretpostavlja se da je njemačka riječ „okse“ za ovu rogatu životinju sačuvana u imenu cijelog kraja. Osendorf bi prema tome u prevodu bio Volujsko selo. Zabilježeno je da su osendorfska polja bila zasađena šećernom repom sve dok je radila fabrika šećera - ugasila se 1909.

Poslije Prvog svjetskog rata Francuzi su pod okupacijom držali Keln sve do ljeta 1930. Samo što su njihove trupe napustile Porajnje, Berlin je počeo da gradi kasarne. Jedna od njih se smjestila u centar Osendorfa. Obližnji aerodrom, koji više ne postoji, tada je trebalo štititi jedinicama protivvazdušne odbrane. Sada me zabavlja činjenica da sam u zagrebačkoj kasarni Borongaj bio pripadnik lake protivvazdušne odbrane, a stan koji sam mogao nazvati svojim prvim posjedom u Njemačkoj nalazio se usred kasarne prvobitno izgrađene za jedinice istog roda.

Poslije Drugog svjetskog rata ispalo je da je kasarna koju su gradili Prusi skoro jedino mjesto gdje su mogli da se smjeste belgijski vojnici - veći dio Kelna je bio sravnjen sa zemljom. Tako je počela belgijska era u ovom kraju.

Belgijanci će tu stacionirati svoje elitne trupe. U Njemačkoj je prije pola vijeka bilo i do 48.000 belgijskih vojnika. Područje ostalih gradskih četvrti prema centru i Rajni razgraničavalo se sa Osendorfom velikom polukružnom ulicom simboličnog imena - Spoljna ulica kanala. Iza te ulice je bila kasarna i splet sokaka oko nje. Ne treba posebno isticati da su oko kasarne nikli lokali po belgijskom ukusu. U neke od njih su zalazile i dame koje su se bavile usrećivanjem vojnika za novac. Cijeli kraj je izašao na loš glas. Zato je kvadratni metar stambenog prostora bio neobično povoljan.

Moja četiri zida

U Njemačku sam došao 1992. godine - koju godinu poslije pada Zida. Saveznicima je trebalo malo vremena da se sortiraju, a onda su počeli da povlače svoje trupe iz ponovo ujedinjene Njemačke. Kasarna Klerken je zatvorena 1995. Lokalna poslovna elita je shvatila da je prazna kasarna šansa za banke i građevinske preduzetnike. Preuređenje kasarne počelo je 1999. Tada sam stanovao sa ženom i djetetom nekoliko stanica dalje, prema centru, u zgradi sa slabim grijanjem. Svakako sam namjeravao da se selim. U jednoj šetnji vidjeli smo da se bivša kasarna pretvara u gradilište. Prešli smo nevidljivu granicu prema Osendorfu i zavirili u krug kasarne. U jednoj od ulica podizali su nove zgrade, dok su na starim kasarnskim zgradama već bile skele. Pred betonskim kosturom nove zgrade gospodin Hajnrih, plavokos, blizu pedesete, rumenih obraza, upitao nas je može li nam nečim biti na usluzi.

Ispostavilo se da je on posrednik u prodaji stanova, koji radi za banku. A banka je kreditirala gradnju. Pa je mogla da kreditira i nas, iako, osim posla, nismo imali nikakve garancije. Slatkorječivi Hajnrih nam je tih dana prodao stan od osamdesetak kvadrata onako kako se na pijaci prodaje džak kupusa, uz nešto cjenkanja i sa srdačnim stiskom ruke na kraju. Naše finansiranje je iznosilo 110 odsto. To je značilo da smo se zadužili deset procenata iznad vrijednosti stana. Trebalo je dokupiti parket i namještaj. Kada smo izašli iz njegove kancelarije shvatio sam da nisam ja postao srećni vlasnik stana, već živi posjed banke.

Ulazak u Klerken

Sada, preko dvadeset godina od tog sudbonosnog susreta, ulazim u kasarnu. Kapije i rampe osim one glavne, na suprotnoj strani velikog kruga više ne postoje. Ali ja se već prepoznajem imena ulica. Avgust fon Vilih. Njemački revolucionar koji je, poslije poraza revolucije 1849. preko Švajcarske pobjegao u London. Za vrijeme revolucije njegov lični ađutant je bio izvjesni Fridrih Engels. U Londonu se sprijateljio sa Marksom, a potom sa njim zauvijek razišao. Odlazi u Ameriku. Građanski rat nije prošao bez njega - postao je brigadni general dobrovoljačke vojske pobjedničkog Sjevera. Pozdrav, Avguste.

Na lijevoj strani ulice su stare kasarnske zgrade, lijepo renovirane. Ako niste sigurni šta su nove, a šta istorijske građevine, dovoljno je da pogledate drveće. Ono visoko i jakih debala ukazuje na to da je zasađeno sedamdeset godina ranije u odnosu na drvorede pred novim zgradama.

Izlet u prošlost me usporava. Prepoznajem stepenište na kojem je moj sedmogodišnji sin poljubio tursku djevojčicu. Prijavio mi ih je njen stariji brat. Odmah iza te zgrade je Trg kralja Boduena. Belgijski kralj je bio na prestolu preko četiri decenije, do svoje smrti 1993. Interesantno je da je jedna belgijska komisija ustanovila 2002. da je Boduen u najmanju ruku bio upućen u planove da se ubije prvi postkolonijalni premijer Konga Patris Lumumba.

Čuda istorije. Rođen sam u gradu u kojem se jedan od najpoznatijih studentskih domova zvao Patris Lumumba, a moje dijete je raslo na igralištu trga nazvanog po kralju koji je afričkom državniku radio o glavi.

Moja ulica

Prođem pored ulaza u ordinaciju doktorke kod koje sam išao po recepte za grozničavo dijete, pored kioska u kojem sam nedjeljom kupovao pivo jer su samoposluge zatvorene. Krajičkom oka vidim i pivsku baštu belgijskog lokala, gdje sam se zaljubio u Hogarden, belgijsko pivo koje se pije iz staklenih saksija. Nema više ni te kafane. Moja ulica nazvana po Peteru Rezeru, radniku u kelnskoj duvanskoj industriji, radničkom aktivisti i prijatelju Karla Marksa iz vremena kada je bradati filozof u Kelnu izdavao Rajnske novine.

Zgrada je odmah po završetku bila žuta. Sada je malo potamnjela. Lice ove gospođe brzo stari, pomislio sam.

Prilazim ulazu pored kojeg je broj tri i gledam prezimena pored zvona. Čitam jedno po jedno. Otprilike polovinu stanara znam. Starog Turčina koji je radio u Fordu, njegovu pametnu ćerku i sina u invalidskim kolicima. Afričkog pastora. Njemačkog penzionera koji je još tada bio star. Živ li je? Za trenutak se uplašim da ću među svim tim imenima zateći i svoje, da ću se kao mjesečar probuditi u svom ranijem životu.

Obiđem zgradu, pogledam unutrašnja dvorišta stanova i malo dječje igralište među njima. Prilazim živoj ogradi iza koje je baštica sa terasom. Srećom nema nikog.

Tu sam dočekivao suton sa čašom vina i knjigom u krilu. Tu su se slavili rođendani. Miris roštilja. Žamor bivših glasova. Za većinu ljudi s kojima se u toj uspomeni opušteno smijem više ne znam ni gdje su, ni da li su živi.

Odlazak

Izlazeći iz kasarne duž Ulice Petera Rezera razmišljam o čovjekovoj potrebi da uljepšava prošlost. Nostalgija je danas sladunjav pojam. Ali na početku su u bolećivosti prema prošlosti na nekom idealnom mjestu vidjeli poremećaj. Prvi put ju je pomenuo švajcarski doktor Johanes Hofer u Bazelu 1688. „Dissertatio medica de Nostalgia“, opisuje bolesnu čežnju za zavičajem švajcarskih vojnika. Dakle vojnička bolest. U bivšoj kasarni.

Mislim da sam ja ovo hodočašće u prošlost preduzeo da bih izbjegao sladunjavost. Nisam rado živio u kasarni. Nije mi prijao komšiluk. To su bile teške, krizne godine. A skloni smo da ih u retrovizoru proglasimo lijepim, jer su bile jedine koje su nam date.

Kod tramvajske stanice Iltisštrase podigli su novu zgradu. U njenom prizemlju ugnijezdio se kafe Kopenhagen. Kada Njemci žele da naglase da je nešto „kul i fensi“ oni posegnu za Skandinavijom. Ulazim unutra. Kroz ogroman prozor, kao iz druge dimenzije, vidi se Osendorf.

Naučujem kafu. Utom zvoni telefon. Jof pita jesam li već u tramvaju, kiša će. Nisam. U vremeplovu sam, kažem. Ali ne prokišnjava. Zekiš?, pita Jof. Objasniću ti kada objasnim sebi, odgovaram.

Dospjevši na novu kelnsku adresu u Kalku, listam sinovljeve stare fotke. Među njima pronalazim i jednu u kojoj prije dvije decenije komšijska djeca poziraju pred mojom terasom u Osendorfu. Sicilijanski blizanci, stalno nasmijani. Turski žilavko, dobro je igrao fudbal. Lica djece koja su sada ljudi. Ne bih umio da ih prepoznam na ulici.

Prije mnogo godina prodao sam stan i otišao u drugu zemlju. Poslije nekog vremena prilikom jedne posjete Kelnu obišao sam cijeli kraj. Tada sam osjetio potrebu da zapišem:

U starom kraju

Pekara iz koje sam donosio pogačice sada je šnajderaj.

A videoteka sa dječijim filmovima - pekara.

Obdanište srušeno.

Bašta belgijske kafane postala skladište pet šopa. Veliki lanac je progutao malu samoposlugu.

Horst i Elvira su se razveli. Pred njihovim haustorom smo bacali petarde u novogodišnjoj noći. On je pijan pričao o tipu koji želi da se sjedini sa hrčkom.

Smijali smo se ušestoro. Nema više ni tog smijeha.

Komšija Turčin (prosijed, umoran) ne reaguje, mora da sam drukčiji.

Ovdje sam osjećao da život curka kroz prste kao mlaka mokraća. Ovdje sam bio zabrinut roditelj, umorni muž, otplaćivač kredita što sanja

o drugim mjestima, drugom životu.

Za čim onda žalim? Za prilikom da zauvijek odem iz starog kraja,

da mu prije toga sve oprostim.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )