Reditelj Andrej Nosov za “Vijesti”: Izgubljeni u pijaci osjećanja i misli, zaboravili smo da dišemo

Reditelj Andrej Nosov za “Vijesti” govori o novoj predstavi Nikšićkog pozorišta “Pluća”, čija premijera je zakazana za 30. novembar, a repriza dan kasnije. Ali, govori i o životu, nama, o tome koliko nam je potrebno udaha i izdaha da počnemo da dišemo punim plućima, koliko je Nikšić bogat kada ima takvo pozorište i ljude u njemu...

U duodrami “Pluća”, rađenoj po tekstu Dankana Mekmilana, igraju glumci Nikšićkog pozorišta, Maja Stojanović i Stevan Vuković, dok je za kostime zadužena Marija Marković. Komad, koji je izvođen na najznačajnijim scenama u svijetu, u više od 40 pozorišta, prvi put se postavlja u Crnoj Gori. Upravo to često izvođenje komada na različitim scenama za reditelja je bio izazov više - postaviti predstavu da bude svoja, a ne ići van teksta.

“Ja sam, srećom, pogledao veliku većinu tih inscenacija, čak i nekih studentskih, i gotovo od prvog gledanja tog teksta tragao sam za time šta bih ja sa tim. Evo, došao je taj trenutak kojim odgovaramo na to pitanje. Trudili smo se da u onoj mjeri, u kojoj je to moguće, ne budemo ni na koji način kopija bilo čega što se dogodilo, ali nismo bježali ni od toga da su neke stvari jednostavno iste, jer su one u životu iste. Trudili smo se da govorimo o sebi i u svoje ime. Mislim da se ova predstava razlikuje od drugih inscenacija u tome što će se pred vama naći Stevan i Maja koji govore u svoje ime. Oni možda ne govore o sebi, ali svaka izgovorena riječ na sceni je u njihovo ime i to je po meni važna razlika i važan put, zato što smo pokušavali da, radeći na ovom tekstu, razmišljamo o tome u kojoj mjeri i kako se mi razlikujemo od tih ljudi. Da nam ovaj tekst bude jedna vrsta ogledala, pogleda u to kako živimo i šta nam je zapravo važno. Negdje smo odustali od pisca, negdje smo ga poslušali, a dobra stvar je da je tekst mnogo puta urađen onako kako je pisac tražio, pa nas to nije opterećivalo i dalo nam je priliku da nekako govorimo bukvalno za sebe i o sebi”.

Glavni junaci su dvoje mladih, urbanih, visokoobrazovanih ljudi koje pitanje karijere, ekologije, tehnologije, globalnih ideologija i interesa, zaustavlja da žive punim plućima, da budu odlučni u namjeri da sklope brak i formiraju porodicu.

Da bi disali punim plućima, moramo prvo da počnemo da dišemo

“Zašto pluća? Pluća su zato što se gušimo i to ne samo zato što je ovo vrijeme čudno. A vrijeme je čudno jer smo svi nešto anksiozni i svi čekamo da se nešto desi, da nešto pukne što će možda da zaokrene ovaj tok. A tok u kome živimo, čini mi se, da nas stalno podsjeća i opominje da nismo dovoljno uradili da budemo bolji. Ima u komadu jedan trenutak kada se junaci pitaju da li su oni dobri ljudi. Mislim da svi mi zajedno nismo dobri ljudi i nekako ova pluća su jedan podstrek, jedan udah ili izdah, u pokušaju da budemo bolji ljudi. Radeći na ovom tekstu sa glumcima, zajedno smo uočili da nas se ovaj tekst mnogo više tiče nego mnogi tekstovi koji govore baš o nama, zato što on na jedan svjež i poseban način otvara pitanje izgubljenosti novih generacija. Stalno se nekako na te nove generacije, pa i nove generacije roditelja, o čemu je i ovaj komad, baca ta odgovornost da će oni spasiti svijet. Ta naša djeca, oni će biti plemeniti i spasiti svijet. A mi kao da smo odustali od života”...

Život se, kaže reditelj, ne završava kada mladost prođe. On traje sve do onog trenutka dok dišemo. Zato i smatra da prije nego što napravimo dovoljno udaha i izdaha da počnemo disati punim plućima, moramo prvo početi da dišemo. A nikako da naučimo da dišemo, živimo svoj život, a ne tuđi.

“Mislim da svaki svjež zračak, svako mjestašce koje se nalazi u svakoj kući, za svakim stolom za kojim sjedimo svakog dana, je dobro, važno i posebno, jer mislim da se i revolucije, i te promjene, i svaka vrsta, rekao bih, nekog napretka, dešava zapravo u nekom najintimnijem prostoru. Možemo mi imati velike riječi u političkim arenama, na scenama, u javnom prostoru, nije da ih baš imamo i da su baš plemenite, ali možemo ih imati. Ali, ako sve to nema neku svoju primjenu u onom najintimnijem prostoru, ako tu nema te promjene, onda ona nema smisla i nije vezana za naš život i za način na koji funkcionišemo. Moramo prvo da počnemo da dišemo, da se vratimo na fabrička podešavanja i da nekako shvatimo da je i mala krađa krađa, da je i malo nasilje nasilje, da nema ničeg u lošem i zlom što se može mjeriti, pa da ta mjera određuje naše postupke, nego da moramo da shvatimo da ni jedan oblik nasilja nije prihvatljiv, ni prema prirodi, ni prema drugim ljudima. I to je nekako važno. Pluća rade fantastično, ali se vrlo lako povrijede. To je ta metafora sa tim plućima. To je jedan organ koji, kako bih rekao, iz dva udarca možete da ubijete, a on vas drži 100 godina. Pa vi vidite kakva je to kompleksnost - kad vas nešto tako malo, tako krhko, zapravo održava u životu”.

Život često kao da prolazi pored nas. Nekada zato što i mi sami odustanemo od njega, a nekada jednostavno zbog toga što dok izgovaramo, kako reče Nosov, Čehovljeve rečenice, radost življenja nesta.

“Kako prođu ti neki životni ciklusi i to nešto što smo namjerili, ili što nam je nametnuto, mi nekako odustanemo od života. Čekamo da dođe nešto drugo, neko drugi, neko sad. Ali neće. To je život. Nema sad će, nema bolje, već u tome što imaš vidi kako može da bude ljepše, plemenitije, nježnije. Grubost je postala mjera i to je jedna od stvari kojom se isto bavimo u ovoj predstavi. Nisam rekao ništa što nismo do sad čuli, ali s druge strane nježnost nema svoja sredstva, načine. Mi nemamo 500 načina da na sceni prikažemo neku nježnost, ali ih imamo na hiljade da vidimo krv i nasilje. I to samo govori o tome da smo zaboravili, ako smo ikada i znali, da je jedan topao pogled, lijepa riječ mnogo važna. Stalno osuđujemo nekog, a nikako da stanemo pred ogledalom. Mi živimo u trenutku koji je kao neka centrifuga ideologija. Trenutak u kome različite vrste uticaja, onih starih, onih retrogradnih, onih dobrih, onih pozitivnih, onih ovakvih, onih onakvih, mješaju se i nekom običnom čoveku je dosta komplikovano da se u u toj pijaci osjećanja, ideje i misli, snađe. Ali, ja mislim da biti normalan, dobar, drag, posvećen i brižan čovjek, valjda može svaka ideologija sebi da to priušti. A mi imamo to jedno zajedničko dobro. Prilika je da i kroz ovu predstavu kažemo da su ta pluća naše zajedničko dobro i da je možda vazduh nešto što treba da se sačuva”.

Osvojio ga glumački žar i kreativnost ekipe Nikšićkog pozorišta

Nosov ne krije da su ga glumci sa kojima radi, kao i kompletna ekipa Nikšićkog pozorišta, osvojili.

“Ovo dvoje ljudi sa kojima radim, i cijela kreativna ekipa Nikšićkog pozorišta, stvarno je jedna blagost. Imati 8-10 sati proba, raditi probe u mraku, po danu, napolju, unutra, praviti predstavu na ovaj način je zaista privilegija. U današnjem trenutku kada veliki broj glumaca snima, kada pozorišta nemaju dovoljno resursa da prave predstave, kada je sve na nekakvim ivicama da opstane, prava je privilegija imati tu vrstu šanse da čitav tim radi sa vama na tome da se napravi dobra predstava. S druge strane, mislim da je ta glumačka želja i žar za igrom, koju ovo pozorište ima, nešto posebno. Radim po regionu i mnoga su pozorišta, mnogi ansambli, izgubili taj žar. Čini mi se da kada se taj žar ugasi, da onda možemo i zgradu da zatvorimo, jer sve drugo nije na taj način i u toj mjeri važno. Ima tu još jedan dodatak. Nikšić je grad koji ima svoju dinamiku i život i on prija pozorištu, jer nema druge atrakcije koje ga odvlače”.

Ističe da mu je žao što se u Nikšićkom pozorištu svake druge večeri ne izvode predstave, jer, kako je kazao, zaslužuje da bude “dupke puno”.

“I to nije pitanje samo ovih ljudi koji ovdje rade. To je zapravo pitanje svih nas, našeg odnosa prema odrastanju, novim generacijama, prema našoj kulturi. Često ljudi imaju osjećaj da će nešto što imamo tu biti zauvijek. Ali nije tako - teško se gradi, a brzo nastane”.

Rad sa Majom Stojanović i Stevanom Vukovićem za njega je prava “radost stvaranja” jer je “divno kad radite sa ljudima koji žele da rade”.

“Kod nas je postalo uobičajeno, pa možda i zbog toga što nema dovoljno resursa za pozorište, generalno govorim, da ljudi ne bi da rade. Mislim, rade, ali ne bi da rade. A ja sam sa njima sve vrijeme imao osjećaj da je njihova želja za ispitivanjem, istraživanjem, za tom dubinom, toliko velika, da sam se nekako plašio, dolazeći na probu, da li sam se dobro spremio da ne bude da su oni htjeli više. Što je velika radost koja se dešava. Ja ću danas biti ovdje u Nikšiću i otići. Doći će neki drugi reditelj, neka druga uprava, ali Stevan i Maja bi trebalo da ostanu ovdje. Moramo da počnemo da naše glumce, umjetnike, njegujemo bez obzira na sve razlike koje imamo, jer ih nema puno i posebni su. A ovo dvoje ljudi baš to zaslužuju. Sigurno da ima i drugih ljudi koji to zaslužuju”.

Uvijek mu je najžalosniji trenutak bio kada nekon nečije smrti krenu hvalospjevi koliko nam je ta osoba bila važna i “velika”.

“Pa šta si radio 60-70 godina njegovog života? Šta si čekao? Što se nisi pobunio kad je nepravda nad njim učinjena? O tome govori i ova predstava - da bi život trebalo da se desi sad i ovdje, a ne tamo nekad i u nekoj literaturi, u ime nekih tamo ljudi, nego u naše ime, za nas i za naš račun. U nekom djelu teksta, prilikom ponovnog susreta, Maja kaže Stevanu kako ima punu fioku njegovih čarapa i gaća. Zašto govorim o ovoj fioci čarapa i gaća? Čini mi se da svi mi treba da ‘zaronimo’ u svom okruženju, u svojoj intimi, i da vidimo koje su to stvari zauzele naš prostor, naš život, koje možda ne bi trebalo da budu tu. Kad pričam o toj replici, stalno kažem Maji: pa što ih ne baciš? Mislim da je nekad važno napraviti dobro ‘čišćenje’ i razumjeti šta vam treba, a šta ne treba, šta je važno, a šta nije”.

Veliki je broj predstava radio po crnogorskom primorju, a sada zna da će se uvijek rado odazvati pozivu Nikšićkog pozorišta.

“Mislim da se na pozorišnoj sceni u Crnoj Gori dešava neki novi vjetar. To nekako vidim i osjećam prethodnih godina. Možda on nije dovoljno jak i snažan kao ovi vjetrovi ovih dana, ali mislim da se dešavaju neke nove stvari i da dolaze neke nove generacije koje su zaslužile bar da razmotrimo da im damo podršku. Na mene mogu uvijek da računaju. Na sve što je pozorišno važno. Sve druge stvari koje nas okružuju će proći, a pozorišna scena i svi naši junaci sa kojima živimo će ostati, jer su preživjeli i mnogo teža i gora vremena, i mnogo teže i gore ljude. Kad jednog dana budemo bolji, samo ćemo se sjećati ovih trenutaka kao ne tako slavnog momenta u našim životima. Ali, to ne govorim u odnosu na ovdašnji rad. Ovom pozorištu ću se vrlo rado i uvijek odazvati”.

( Svetlana Mandić )