Uplašeni, poniženi i očajni

Hodali su satima, dižući ruke kada su naišli na izraelske trupe sa oružjem uperenim u njih da pokažu lične karte ili da mahnu bijelim krpama. Svuda oko njih čuo se zvuk pucnjave i neprestano zujanje dronova. Tijela su bila razbacana po ulicama punim ruševina.

Za desetine hiljada građana Gaze koji su pobjegli iz sjevernog dijela enklave gdje su se odigravali najžešći sukobi, evakuacija na jug je opasno putovanje. Iako je krhka obustava vatre koja je na snazi od petka donijela privremeni predah od bombardovanja, oni su suočeni sa neizvjesnom budućnošću i prijetnjom od novih udara, koji će ih opet natjerati da se rasele.

Prema podacima zdravstvenih vlasti Gaze koje Ujedinjene nacije smatraju pouzdanim, više od 15 hiljada ljudi je ubijeno u izraelskom bombardovanju enklave, dok se strahuje da ih je puno više zatrpano ispod ruševina.

Izrael se zakleo na uništenje Hamasa, militantne grupe koja vlada Gazom, nakon što su njeni pripadnici probili granicu, ubili oko 1.200 ljudi i oteli 240 talaca 7. oktobra.

Izrael sedmicama poziva stanovnike enklave da iz sjevernih gradova bježe na jug duž ulice Salah al Din, glavnog autoputa Pojasa Gaze.

Oni koji imaju sreće ili novca rano su pobjegli, ali neki stanovnici Gaze nisu mogli da odu ranije jer nemaju rođake ili bilo koga poznatog na jugu, ne mogu da ostave starije članove porodice ili nemaju sredstava. Umjesto toga, mnogi su se sklonili u sve opasnijim i očajnijim uslovima u školama ili bolnicama na sjeveru. Međutim, u jednom trenutku su donijeli tešku odluku da odu.

U sedmicama koje su prethodile prekidu vatre, Izrael je bombardovao i južni dio Gaze, a neki stanovnici pojasa smatraju da preseljenje bez garancije skloništa na jugu nije vrijedno truda. Prema podacima UN, 1,7 miliona od 2,3 miliona stanovnika enklave je raseljeno.

Građani Gaze koji su govorili za “Njujork tajms” na terenu ili putem telefona, kazali su da osjećaju sram, gubitak dostojanstva i ljutnju zato što su se našli u situaciji da se bore za život u najnovijem ratu između Izraela i Hamasa. Stanovnici Gaze idu na put, koji traje nekoliko sati, u zavisnosti od toga odakle na sjeveru kreću, obično pješice ili na magarećoj zaprezi.

Aja Habub (23), ostala je na sjeveru Gaze ranije ovog meseca, u poodmakloj trudnoći sa trećim djetetom. Ona se porodila u bolnici pod intenzivnim bombardovanjem, ali je bila primorana da se evakuiše kada je beba, kojoj je dala ime Tia, imala samo četiri dana.

1,7 miliona od 2,3 miliona stanovnika Gaze je raseljeno, prema podacima Ujedinjenih nacija

Jedva u stanju da hoda, Habub je pokušala da se odmori pored puta, ali ju je suprug nagovarao da nastavi. Izraelski vojnici su, kako je rekla, zaustavili njenu svekrvu i naredili joj da stoji pola sata i podigne ruke.

“Onda su zapucali i počeli smo da bježimo,” ispričala je u bolnici u Deir al Balahu, gradu u centralnom diejlu Gaze, gdje su se mnogi sklonili. Tia je spokojno spavala u njenom krilu.

“Ispustila sam bebu. Plakala sam i vrištala”, ispričala je za “Tajms”.

Prizori horora na putu ka jugu

Nekoliko građana Gaze koji su govorili za američki list, opisali su slične prizore vojnika koji pucaju u neposrednoj blizini ljudi koji bježe. “Tajms” navodi da te tvrdnje nije moguće provjeriti iz nezavisnih izvora.

Izraelska vojska (IDF) je saopštila da je preduzela “značajne mjere predostrožnosti da ublaži štetu po civile” te da je unaprijed upozoravala na vazdušne napade kada je to bilo moguće i govorila civilima kada da koriste “bezbjedne koridore” za evakuaciju.

IDF je ponovio tvrdnju da se Hamas utvrdio unutar civilne infrastrukture i da koristi civile kao ljudski štit. “IDF je riješen da okonča te napade i u tom cilju ćemo napadati Hamas gdje god treba”, saopštila je vojska.

Tokom nekoliko dana otkako je uspostavljeno privremeno primirje između Izraela i Hamasa, neki stanovnici Gaze su nastavili da idu na jug. Drugi su pokušali da se vrate na sjever da bi provjerili svoje voljene i njihove domove, ali su izraelske trupe to spriječile.

Muhamed el Sabti je rekao da je nedavno krenuo ujutro iz naselja Zeitun u gradu Gazi sa 15 članova porodice, uključujući njegovu majku. Vidio je drugu stariju ženu kako vrišti pored puta. Molila ga je za pomoć, ali se El Sabti mučio sa teretom koji je već nosio dok je gurao svoju majku na kolicima. El Sabti, koji se sklonio u zgradi jednog koledža u južnom gradu Kan Juinis, odbacio je tvrdnje Izraela o bezbjednosti takozvanog humanitarnog koridora za evakuaciju sa sjevera.

“Taj koridor nije humanitarni, on je nebezbjedan. To je područje horora”, rekao je.

Nakon što su preživjeli višenedjeljne intenzivne vazdušne napade, uz prizore leševa, uništenja svojih domova i smrti rođaka, oni su govorili o hororu čiji su bili svjedoci u rodnim gradovima i na putu prema jugu.

“Imala sam dva sina i pet ćerki”, rekla je Malak el Nadžar (52), koja je živjela u oblasti Muhabarat u gradu Gaza, a sada se nalazi u skloništu u Kan Junisu. “Dvije djevojke su mrtve”, ubijene u vazdušnom napadu prije nego što su otišle, rekla je ona. Imale su 18 i 20 godina.

Iman Abu Halima (33), koja je prvo pobjegla iz Beit Lahije na sjeveru prije nego što se privremeno sklonila u Džabaliju, a zatim nastavila prema jugu nakon što je postalo previše opasno, opisala je da je pored razbacanih djelova tijela vidjela “naduvane leševe sa muvama na njima”.

“Ni četiri godine nisu dovoljne da prebolimo”

“Vidjeli smo mnogo leševa”, rekao je Mazen Abu Habil, 52-godišnji otac osmoro djece, koji je na kraju stigao do Kan Junisa, koji je prepun raseljenih ljudi. Tamo su stanovnici Gaze natrpani u bolnicama i skloništima UN-a, žive u lošim uslovima, muče se da nađu obrok dnevno, spavaju bez ćebadi, noseći odjeću u kojoj su pobjegli.

“Borba za vodu je svakodnevna, otkad smo se raselili do sada. Čak i tokom obustave vatre, nisu našli rješenje za problem vode”, rekao je za agenciju Rojters Rami al Rizek, koji je sa porodicom napustio dom u gradu Gaza.

Pauza u borbama je omogućila da više kamiona sa pomoći uđe u Gazu iz Egipta, ali su humanitarne potrebe tolike da je to za mnoge građane Gaze imalo mali ili nikakav uticaj.

“Četiri dana nisu dovoljna, četrdeset dana nije dovoljno i četiri godine neće biti dovoljne da prebolimo”, rekao je za Rojters o primirju žitelj Kan Junisa Ahmed al-Nadžar.

U Gazi bi više ljudi moglo umrijeti od bolesti nego od bombardovanja ako se zdravstveni sistem ne popravi, saopštila je juče Svjetska zdravstvena organizacija, upozoravajući na porast slučajeva zaraze i dijareje kod djece.

Abu Habil je živio u Džabaliji sjeverno od grada Gaza za koju Izrael kaže da je uporište Hamasa i koju stalo napada iz vazduha. Kada mu je kuća uništena, pobjegao je u bolnicu Al Šifa u gradu Gaza a potom, kada tamo više nije bilo bezbjedno, u bolnicu Naser u Kan Junisu. Izrael je nedavno prikazao snimke na kojima se navodno vidi da prostrani kompleks Al Šifa skriva podzemnu vojnu bazu koju koristi Hamas. Palestinska grupa je negirala da djeluje ispod bolnice.

“Vidio sam ubijenu djevojčicu na zemlji”, rekao je Abu Habil. Motreći na vojnike koji su patrolirali u blizini, pokušao je da pokrije djevojčicu parčetom tkanine. “Kad sam to uradio, odjednom su počeli da pucaju”, ispričao je.

On je opisao kako su mu izraelski vojnici, od kojih su mnogi govorili na arapskom, naredili da se skine i zadržali ga oko 90 minuta. Na kraju su ga pustili.

U Gazi bi više ljudi moglo umrijeti od bolesti nego od bombardovanja ako se zdravstveni sistem ne popravi, upozorila je Svjetska zdravstvena organizacija

Međutim, nisu svi prošli tako. Zahva al Samuni (58), rekla je da je bježala na jug sa porodicom kada su izraelski vojnici priveli njena tri sina.

“Šta možemo da učinimo? Previše se plašimo da vrištimo ili plačemo. Samo želimo da znamo gdje su otišla naša djeca”.

Ona je dodala: “Mi smo poljoprivrednici, nemamo nikakve veze sa oružjem, sa Hamasom ili sa Fatahom. Samo tražimo komad hrane jer imamo djecu koju treba hraniti. “Ona se sklonila u bolnicu u Deir El-Balahu sa više od deset članova šire porodice.

Sjećanja na Nakbu

Zahva al Samuni i ljudi sa njom govorili su o mučnim detaljima svog putovanja - o izraelskim vojnicima koji su ih psovali, o tome kako je haos u Gazi postao pitanje opstanka najsposobnijih u kojem ljudi pokazuju humanost samo prema užoj porodici, o očajničkoj potrazi za čak i slanom vodom za piće.

Hamada Abu Šaban (33), trgovac devizama, pobjegao je pješke nakon izraelskih udara u blizini njegove kuće u gradu Gaza. Sa majkom i tetkom, i koferom punim gotovine, krenuo je na put, prije nego što su izbili sukobi. Abu Šaban i njegova porodica skrivali su se 16 sati u obližnjoj garaži dok se nasilje nije smirilo. Uspjeli su da se vrate kući i pokušali su ponovo sljedećeg dana. Nije bilo lako.

“Nije mi jasno kako sam prošao kroz sve to a da nisam izgubio razum”, rekao je on u zajednici Al Magazi izgrađenoj od izbjegličkog kampa koji je osnovan prije više decenija u centralnom dijelu Gaze.

Imad Zijade, koji je pobjegao na jug u Kan Junis iz okoline Beit Lahije, opisao je svoje putovanje kao “patnju, mučenje, jezivi strah”.

On je rekao da su ljudi mogli da uzmu minimum stvari: odjeću, lične karte i krpe koje su koristili kao bijele zastave. Izraelski vojnici su stalno vikali na njih, rekao je. A na putu su bile jezive scene. “Leševi svuda oko nas. Pogledaš desno, vidiš djelove tijela”.

On je rekao da je ovo vratilo sjećanje na Nakbu, ili raseljavanje Palestinaca tokom ratova oko osnivanja Izraela.

“Godine 1948. bili smo raseljeni, a sada 2023. godine smo podvrgnuti prinudnom raseljavanju”, rekao je Zijade. “Ne očekujem da se vratim na sjever Gaze, ali ako nas natjeraju da se vratimo, čemu ćemo se vratiti?”

( A. Šofranac )